Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zmajkovito

Marketing

Petkom predvečer 21.11.'06.... '07... svejedno


Ponekad i ne volim biti u pravu.
Ovo sam pisala lani.
Ovo čitam prekjučer u dnevnom tisku.
Što se promijenilo obustavom rada?
Ništa.

Dapače, i dalje ga tupim: treba raditi još više. Možemo sastančiti, osnivati udruge, prosvjedovati, ali sve dok samo sjedimo gubeći silno vrijeme u očekivanju da nam država riješi probleme, nema ništa od rješenja.
Država i jest dio problema, neće riješiti ništa, promijeniti situaciju mogu samo vrijedni i uporni ljudi.
A prosvjetari su najplemenitiji dio radnog korpusa u jednoj zemlji. Oni podučavaju djecu, podmeću leđa i tamo gdje roditelj zakaže. (A roditelji u zadnje vrijeme i previše zakazuju...)
Njihova je struka ponižena do krajnjih granica, i koliko god se bore za poboljšanje materijalnog statusa koji je s obzirom na visinu stručne spreme, a i troškova života daleko nizak, mene još više zabrinjava ono što im je učinjeno kroz sve ovo vrijeme: oduzet im je autoritet.

Mali nasilnik može bacati druge učenike po kamenim podovima, skakati im po trbuhu, (što lako završi perforacijom slezene, ali što dijete zna!), prespavati sat ležeći na klupi, može bacati gumice nabodene iglicama s panoa uokolo, može svih 45 minuta onemogućavati normalan rad na satu, a za to ima već istančane i dobro uvježbane načine, može upaljačem paliti kosu djevojčici što sjedi ispred njega... može i frendu iz razreda tražiti novac na taj način da mu stavi nož pod grlo, (školski pedagog poslije tumači drugim učenicima kako to i nije tako strašno jer se nije dogodilo u krugu škole)
Sve to mogu ti neodgojeni mali divljaci koje su zaštitili raznim dijagnozama hiperaktivnosti ili posebnim potrebama, sve oni to mogu, ali profesori i nastavnici ne mogu im i ne smiju – ništa!
(Ovo sve nabrojano događa se u osnovnoj školi koja mi je bliska, a i u mnogim drugim školama je više ili manje isto)
Ma da, mogla bi reći, a što se nerviram, još par mjeseci i ode najdraži iz tog začaranog kruga, ali žao mi je nastavnika, jer nitko, ali baš nitko ne čini baš ništa da se njihova situacija iole promijeni na bolje. Svaka čast svakom sindikatu, ali nekako im ne vjerujem, otprilike isto onoliko koliko ne vjerujem ni političaru koji s njima vodi pregovore. Računaju im se nekakvi suludi postoci i koeficijenti koje se ni ne trudim shvatiti, nikako da čujem konkretno za koliko posto se tim ljudima podiže plaća od slijedećeg mjeseca.
Stalno sam ponavljala, dajte, senzibilizirajte roditelje još od nižih razreda, napravite nekakav ozbiljan projekt na kojemu bi se zajednički radilo i godinama ako treba, ja bih volontirala koliko god mogu da pomognem. Uključila sam se i u vijeće roditelja očekivajući neki smislen rad na poboljšanju uvjeta za svih, ali uglavnom se iščitavaju razni suhoparni rezultati svakojakih analiza koje svi zaboravljamo već nakon pet minuta.

I dalje učim svoje najdraže da prekid rada nije rješenje nikakvog problema, dapače.
Nastojim ih podučiti kako se uhvatititi ukoštac sa svakom neprilikom, kako se suprostaviti nasilniku, a to sam morala bez pomoći škole, jer mojim klincima škola je zaista dala izvanredno elementarno znanje za nastavak školovanja, ali išla je u totalnu suprotnost prema stavu što i kako u životu treba napraviti kad negdje zapne, kad stane, kad se poklekne, kad se padne.
Uh, što sam se raspisala u petak predvečer. A mogla bih još toliko na tu temu.
Recite mi da nisam u pravu, biti će mi drago.





Post je objavljen 23.11.2007. u 17:46 sati.