U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

ponedjeljak, 25.02.2008.

Decembru, može ponedjeljak?

Nije dobra ova magla što se neprimjetno i bešumno uvuče skroz u koštanu srž. I evo te, misliš o prijateljstvu. Pitaš se po stoti put što to znači Misliš o poštovanju... gdje ga naći o iskrenosti, onoj pravoj... ne postoji. o lažima, skrivanju, bježanju, okretanju glave, da netko ne vidi jedini pravi odgovor u čistom oku. Da je život partija karata, to se zna. Ali sami si dijelimo karte. Biramo. Loše iscijepamo i bacimo. A partija traje. u tvom oku jedina je blistava svjetlost (ona prava) koja će potjerati ovu maglu i vratiti sunce ne radim ništa ne dišem patim i šutim slušam tvoje pjesme čekam da se vratiš da me prođe boomp3.com Da me se ne traži među redovima, evo: - ne volim maglu, izluđuje me, pretvara u nekoga tko nisam - previše idem u analize nekih odnosa koji mi uopće nisu bitni - nepotrebno i površno filozofiram - fali mi moja DsK do ludila - tek je ponedjeljak - ne usuđujem se tako rano veseliti petku

- 20:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

Jedan poseban petak

Letjela je, letjela, pa je na trenutak sletjela da malo odmori. Na plažu u Iki. Valjda zato jer u toj uvali ima puno izvora slatke vode, i još više šetača koji oduševljeno fotografiraju i ostavljaju hranu. Nije li prekrasna? I sama sam odmorila dušu na blogerskoj kavi večeras (dobro, i dva amara ) U društvu dragih i dobrih ljudi, lako se opustiti. Poseban je osjećaj spojiti lik s mnogim pročitanim rečenicama i proživjeti još jednom onaj poznat osjećaj, baš kao što kaže Majstorica – kao da te poznajem sve ovo vrijeme! Dragi moji, puno mi značite!

- 22:41 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

Virus ili bakterija, tko to može znati?

Potpuno sukladno Tajni, kada pričaš o bolesti, prizoveš bolest. Kada na National Geographicu prestravljeno gledaš dvije emisije za redom o SARS-u i tuberkulozi, dobiješ, a bar klasičnu gripu. Pričali su da je naša sektorska obiteljska liječnica otišla u mirovinu. Ajme, srce mi se stislo. Bila je vrsna dijagnostičarka, bar što se mene tiče, nije bilo potrebe za specijalistčkim uputnicama, a jednom me je i spasila, što se veli u 5 do 12 i to na licu mjesta – u čekaoni, onako maestralno. Naravno da sam je cijenila i pribojavala se trenutka njenog povlačenja, a kako je ona ipak generacija mojih roditelja, znala sam da mene sigurno neće ispratiti u mirovinu. Pročitala sam i onu da moramo pronaći liječnicu svojih godina i tada stariti zajedno... I dođem ja, onako poluživa, u ponedjeljak u ambulantu, puste me sjesti, ali svejedno - njih je okruglo dvanaest prije mene. Vrata između dva pacijenta ostanu na tren otvorena i ona se ukaže, oh zaboga... pa to je.... Imala sam malo vremena promisliti o podudarnostima i ispunjenju banalnih želja. Dobila sam si doktoricu za zajedničko križanje godina, frendicu iz osnovne škole, dragu osobu. Nismo se vidjele... predugo, nisam imala pojma ni da je liječnica, a sada je tu, za 10-ak minuta slušat će me kako dišem. - Bronhitis, draga.... Kratih pet minuta za njen i moj rezime, jer nakon mene je stiglo još desetak pacijenata. (Oni koji počnu život na Turniću znaju za njegovo poznato prokletsvo: možeš proći pola svijeta, ali ako si s Turnića, na Turnić ćeš se i vratiti) Srdačan susret, blaga raskoš emocija. A onda košmar. Računala sam već u srijedu biti na radnom mjestu, ali uz taj bronhitis ugurala se i gripetina. Dva dana halucinacija. Mama mi je sjedila na krevetu i tješila me da mi se neće vene upaliti, da ne brinem, a ja sam cvilila od straha, jer znam kako je to grozno. Dolazili su neki ljudi poznati i nepoznati, jedni su vikali da moram brzo ustati i odjuriti u firmu, jer je nered neopisiv i nerješiv, gurala sam neka vrata za koja sam znala da nisu ulazna nego izlazna i ja sam htjela van, ali brava je bila zarđala i stara. Vikala sam onima s druge strane da ne mogu, a oni su odgovarali da mogu ali neću... Znala sam da sam u košmaru, ali toliko sam kopala po njemu, da mi ne treba više psihijatar, što je dobro. Ako imate nedoumice u životu, priuštite si dobru gripu ne spuštajte si stalno temperaturu i prepustite se košmaru. Izlaz iz istog jednak je rješenju nedoumica. Ajme, tko je meni sve tu bio.... A nije bilo nikoga. Četvrti dan prevaljujem kulminaciju i veselim se olakšanju. Danas je, (pogled na kalendar) subota, puno sam bolje, glava je još malo mutna, tijelo je onako-iscrpljeno, a ruke su tužne jer danima ne dodiruju i ne grle svoje najdraže zbog straha od zaraze. Svašta sam naučila u tih par dana. Poslije Klavocina moraš jesti. Ni slučajno karfiol. Klavax od Farmala je ubojitiji od Klavocina. Teta magistra kaže, ne, ne istooo jeeee. A ja je pitam- jesi probalaaaaa??? Nisam. Onda šuti. Kad haluciniraš, moraš biti sam u krevetu. To je jako važno. Inače poslije moraš previše tumačiti. Previše. Kad su ti noge ledene od temperaturne treskavice, termosice (one mucave čarape) moraš ugrijati fenom i obući ih tople, inače se nećeš ugrijati do 4 ujutro. A kako već znaš da zbog mogućeg buncanja moraš biti sama u krevetu, nećeš imati koga da ti to učini, a sama ne možeš zbog slabosti. Košmar i smrzavica. I kako kaže jedan čisti kirurški rez, pardon, stih iz jedne od mojih halucinacija, a i iz jednog od u zadnje vrijeme stalno ponavljajućeg ljigavog pjesmuljka – otvorio si me i ja sam prokrvarila – ljubav. Bljak. boomp3.com You cut me open and I Keep bleeding Keep, keep bleeding love A ja ću se slijedeće godine lijepo na vrijeme cijepiti kod moje doktorice i nitko više neće na meni vježbati kirurgiju.

- 21:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

U iščekivanju nove metle

O kakvom se bojkotu tu zapravo radi? Što da ne kupim u tih sedam dana? Novu metlu? Što im znači to- kupujte samo najnužnije? Već godinama kupujem najnužnije da bi moja obitelj u datim okolnostima normalno funkcionirala. Mislim, čime će nam još zamagliti vid? U "mom" trgovačkom centru, (samo zato jer je domaćeg porijekla, a i najbliži mi je) možete mi staviti povez oko očiju, obaviti ću potrebnu kupovinu i doći do blagajne. Ne mora mi nitko govoriti, ni političari, a ni sindikati kakva su i kolika su poskupljenja, to vidim na računu kojeg dobijem na blagajni. Koliko sam već puta do sada i godinama unatrag govorila da su nam troškovi života narasli za ovoliko ili onoliko posto, i čudila se kako nitko o tome javno ne govori, kako u novinama ništa o tome ne piše i kako se nitko posebno ne zabrinjava, nikakve udruge, pa tako i niti jedan od silnih sidikata. I što je sad odjednom? Bojkotirajmo ovo poskupljenje, kažu. Dobro, hoću, treba mi nova metla, i neko univerzalno sredstvo za čišćenje, ali preživjet ću sedam dana bez njih. Neću ih danas kupiti. Dragi moji svi koji pozivate na bojkot, dragi novinari koji o tome pišete i intervjuirate nas blejave ovce između polica trgovačkih centara, valjda vam je jasno da velikoj većini ljudi u našoj dragoj državi ne treba nikakav poseban poziv na bojkot. Ono što nam svima, i to – hitno, treba je netko tko će nam objaviti jedan pošten i snažan poziv na štednju i objasniti nam što taj poziv zaista znači i zašto nam je, ne samo u Hrvatskoj, nego na čitavoj kugli zemaljskoj – potreban. To što će nekom od nas računi na blagajnama biti manji za par stotina kuna ovih dana, neće promijeniti baš ništa, nadoknadit će se taj manjak u blagajnama već idući tjedan, poput onog jo-jo efekta nakon dijete. Malo je tih takvih sretnika koji svoja kolica trpaju nepotrebnim stvarima. Ako to i čine, onda to i nije neka sreća, njihovi su problemi skroz drukčije prirode. Dokle ćemo gristi te kosti koje nam bacaju, zar dok ne smrvimo baš sve zube? Bila je najava zabrane pušenja, pa potom nestašica flastera po ljekarnama. Sada bojkot kupovine. Što slijedi? Kad će - istina? Meni je svega već pomalo dosta. Konačno znam čega ću se odreći i to na puno duži period od 40 dana. Dnevnog tiska i gledanja bilo kakvih informativnih emisija. Jer, nema tog flastera ni tablete koja bi umanjila ovu moju – mučninu! (Inače, dobro sam, vidite post niže!)

- 15:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 08.02.2008.

Meni je sada ovako

- 15:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 06.02.2008.

Što još o odricanju nije rečeno?

- 13:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2008.

A i nije neka tajna

Sjedim jutros u jednoj čekaonici, strpljivo čekam, sama u blaženoj tišini. Gotovo meditativan trenutak. Čekam doktoricu. I evo ti njih dvije, jedna za drugom ulaze... kaputi, torbe, vrećice, kišom natopljeni kišobrani, pomni odabir smještaja u skučenom prostoru čekaone, sve to popraćeno silnim dugačkim komentarima o vremenu, kiši, vlazi, depresiji i svemu onom čime je velika većina žitelja Rijeke danas ujutro započinjala verbalnu komunikaciju. Kad se do kraja iscrpi uvodna priča o vremenu, kojom se temom nastavlja? U slijedećih petnaestak minuta ušla sam duboko u njihovu povijest bolesti. Sveukupno pet operacija, dvadeset i sedam rtg snimaka, dvije magnetne i tri CeTea. Par fizikalnih po toplicama, i naravno, ni malo nije bolje. Otekline raznih dimenzija i boja, tablete različitih veličina i miligramaže. Tlakovi im visoki... Otvorila se knjiga Who is who u KBC-u Rijeka, izlistala su se poglavlja ispunjena prezimenima specijalista i imenima zlatnih i onih zlih sestara. Htjela sam van iz te priče, jer su me, nanjušivši razumijevanje, tako stručno uvukle, i našla sam se gdje tražim već načine kako da im pomognem sa svoje strane. Taman da zaviknem: – Cure, a da pričamo malo o sexu, mante se bolesti..., eto ti, uleti doktorica s još jednom prijom, i opet, kaputi, torbe, kišobrani i priča o vremenu. Počinje me previše opterećivati to silno prepričavanje raznih bolesti i tegoba. Čitam Tajnu u zadnje vrijeme i tu lijepo piše, upravo ono što već duže vrijeme i sama osjećam: Ne možete "dobiti" ni jednu bolest ako ne mislite da možete, a ako mislite da možete, time svojim mislima samo prizivate bolest. Ako slušate druge dok govore o svojoj bolesti, također prizivate bolest. Dok slušate druge, sve svoje misli predajete bolesti i usredotočite se na nju, a kad svoje misli posvetite nečemu, tada to i prizivate. A bolesnima ni u kom slučaju ne pomažete. Samo njihovoj bolesti dodajete vlastitu energiju. Želite li uistinu pomoći toj osobi, promijenite razgovor i pričajte o lijepim stvarima, ili idite svojim putem. Dok odlazite, posvetite svoje snažne misli i osjećaje slici zdravlja te osobe, a onda je otpustite I tako sam se ja, otpustivši misli o tom njenom tlaku koji je zaista zabrinjavajuće previsok, otpravila svojim putem – u ordinaciju. Stomatološku. Zubna se problematika uspješno rješava i jako sam sretna zbog toga. (Jer ako krenem pisati što se sve radi i gradi u mojim ustima, zaboljeti će vas zubi!)

- 14:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

Ovo je još bolje..

Kad se ne možeš odčupati od tako nečeg, ali možeš se pritajiti bar na tren. A opet, nije fer. Negdje po putu ostaviš pouzdanost, da je neki vjetar tako kotrlja i savija oko bandere u suton, taman kad se pali ulična rasvjeta. I topiš se u vlastitoj prevrtljivosti. Ma to je bajka. Ali samo u suton. Ne bi bilo tako u svitanje. Mora biti smiraj. Da. Ne znam kako sam to bila zamislilia. To da ću prekrižiti cijeli jedan period i nastaviti dalje kao da ništa bilo nije. Zapravo, nisam ništa zamišljala. Uvjerila sam se da mi let blogosferom oduzima previše vremena. Što i nije laž. I posao mi oduzima previše vremena i kuhanje i peglanje i.... Pa što! Vremena ionako nikad dosta. Pa si rekoh, ako i treba sve to privesti kraju, vratimo se prvo na staro. Neka bude kako je bilo na početku, kako je sve i počelo... Istim dizajnom, gotovo istim mislima. Istim, a toliko različitim... prevrtljivim, a pouzdanim mojim i tuđim prema kraju, ali ispočetka

- 17:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #