21.02., prošle godine upitala sam koji je smisao odricanja i pustila ovu stvar
Nisam ništa pametnija ove godine. Ali i dalje mislim da nekog smisla mora biti.
Ako na tren ostavimo po strani katekizam i dogmu, i iskreno promislimo što ipak radimo krivo u svom životu, da li se trujemo nikotinom, pretjerujemo li u piću, hranimo se nezdravo?
Ima nas raznih, neki su ogrezli, a neki tek malo prelaze granicu, taman toliko da se zamisle na ovu srijedu. Mnogi bježe od crkvenog učenja i mogu reći da u potpunosti razumijem i prihvaćam njihove razloge. Ali, ima nešto ispod svega toga.
To je ono - nešto - što možda može dati potrebnu snagu onima koji imaju hrabrosti bar priznati slabost, jer to nikad nije lako.
Ojla, al ga filozofiram! Svojski sam se upetljala.
Želim reći, nema ništa loše u tome što baš od ove srijede netko neće 40 slijedećih dana pomirisati ni kap alkohola.
Ništa loše, ako neće pušiti, jesti čokoladu, ili što već neće ili hoće.
I nema ništa loše ako na Uskrs opet natoči čašu dobrog vina i s guštom potegne dim.
I ne smatram to modom kojoj smo preko tih nesretnih medija podložni baš – svi, to je izuzetno osobni odabir.
Netko će o tom odabiru pričati, a netko šutjeti.
Netko će pričati jedno, a misliti drugo... raznih nas ima, ne?
Najobičnije ispitivanje moći koju imamo ili nemamo i to pred najtežim suparnikom – samim sobom.
Ako mogu četrdeset dana bez alkohola, cigareta, čokolade, mesa itd, itd, onda mogu i osamdeset, mogu godinu, mogu cijeli život.
Ako to želim
A ta pjesma...
(stara dobra stvar)
stihom i glazbom plete priču
čega sam se odrekla jednom davno...
Prvo na četrdeset dana, pa osamdeset...
nekima je cijeli život – korizma!
ali, to ne mora nužno biti samo odricanje
ma kako ne, daj
opet kukaš
ali, zamisli, bar na tren da...
ma, slušaj stvar i šuti!
(naglo prekinut neiscrpan unutarnji dijalog, jer pametniji popušta)
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje