ove dvije su dobre
netom pročitane
uz njih se može otići,
pomaknuti se malo
tek malo, sa strane
a to je ono što je dobro u svemu, zar ne?
ovo tražim sada
i znam da to nema nikakve veze s ovim gore
(podvojen... hm, da)
a ovo je za vikend
bez obzira na sve
(kući donešen posao
dva nova brda papira
kuhanje, pranje, čišćenje, peglanje...)
poznato dobar krimić
uvijek je pravilan izbor
(i dalje podvojen!)
ovo slušam večeras
opet
pa opet i opet
i cijelu večer mi je petak
a nije
a od svega nabrojanog više vrijedi ona prašina na Rusalkinoj polici s knjigama
... i još ovo:
jedan krasan roman,
također netom pročitan
neobjavljen doduše,
ali neopisivo vrijedan
i meni prirastao za srce!
Rekli su uvaženi govornici da mediji jako slabo zastupaju male i srednje poduzetnike, te fantastične borce, nevjerojatne avanturiste koji su imali neopisivu hrabrost upustiti se u samostalan posao u današnjem trenutku u Hrvatskoj.
Rekli su i otišli sa svom svojom svitom.
Mlak pljesak.
Nas ostale, male i srednje, ostavili su da pokušamo dokučiti što i kako dalje.
Neka mediji šute, nema veze... ono malo što ih je tamo bilo, uhvatilo je kamerom jedan nemirni duh
Sad i ja primam prave smajliće, one što mi namiguju i plaze jezik, one što se grohotom smiju i one što su pomalo tužni. A nisam ti se SeMeSovski pohvalila jer mi je tvoj broj ostao u memoriji starog mobitela, pa mi se nije prebacivalo kartice... nekako sam sujevjerna po prirodi.
Čekam tebe. Baci smajlija.
Što slaviš danas, reci zmaji svojoj!
U nedjelju smo razmišljali kako ćemo ove godine ranije na plažu i pomalo se smijuljili na eskapade Smiljana Viskovića o pokojoj pahulji snijega u utorak.
Oprosti Smiljane!
Pitali su ma kamo ćete, pošto? Vratite se doma, budite pametni. Ali mi nismo pametni, mi smo bedasti. Ludi. Hrabri. Pa smo ih zaobišli. Kad te negdje čekaju beskrajno važne stvari, onda im pođeš u susret, ne možeš to izbjeći. To jednostavno tako ide u životu.
Samo smo na trenutak usporili dok smo se pitali, a što će biti s druge strane ako je tu ovako?
U Novom listu čitam jučer da će poskupiti osiguranje automobila za one rizičnijeg profila.
Tako kažu da agresivniji ljudi skloni riziku preferiraju crvene boje automobila.
Pa će plaćati više za osiguranje.
Mama, jesam li ja agresivna?
Opet sam se odmaknula, kako većinu ostavljenih vam komentara ne nalazim, komunikaciju na blogu svela sam na minimum. Strašno je što se danima ništa ne poduzima... nisam agresivna, ali jednostavno nemam strpljenja za informatička zagušenja, radije se maknem. A što se tiče cestovnih zagušenja, pročitala sam neke dobre knjige u zadnje vrijeme na mnogim semaforima. Biti suvozač ima svojih dobrih strana.
Nema razlike između bloga i prometnica po Liburniji.
Ima trenutaka kada su potpuno neprohodni.
Idem iz Rijeke prema Lovranu i natrag svaki dan, putovanja traju dugo, semafori nas zaustavljaju pred raskopanim cestama gotovo iza svakog većeg zavoja.
A zavoja po Liburniji ne manjka, baš kao ni zaliha strpljenja i prešućenih psovki.
Putujem dugo na posao, isto kao što putujem dugo do vaših dragih blogova, a kad vam želim nešto napisati, gubi se smisao... komentari ne prolaze, ne prikazuju se, stranice se smrzavaju, presporo otvaraju.
Ista nervoza, a nešto drugačija slika: ili stojim i čekam uz rub nekog kanala, ili gledam u onaj kružić iznad komentara što se okreće i okreće i okreće i okreće... hipnotizirana sam.
Sutra sam na Istarskom ipsilonu.
Ipsilon je skroz druga priča.
Ceste će oni zatrpati i završiti posao do sezone, tako kažu.
Hoće li se do tada popraviti i blogovska prohodnost, ostaje nam vidjeti.
Možda mi ta opća zagušenost prenosi neku poruku, a ja tvrdoglavo odbijam prihvatiti.
Nedjeljne nedoumice domaćice u najboljim godinama, da ne spominjemo staž!
Gledam u korijen celera. I on gleda u mene. - Gdje si rastao, u kojoj zemlji?
- Crnoj.
- U kojoj zemlji?
- Rahloj.
- OK, gdje si rastao?
- Neću ti reć!
I bolje. Bolje da ne znam. Kažu - domaći je .
Koliko mi znači to što mi kažu da je domaći?
Ako je rastao uz neki autoput, ili tu kraj riječke zaobilaznice (više od toliko domaći ni ne može!) što je sve upio iz te zemlje?
Kakve sve teške metale, kakve otpadke, što se sve u tu zemlju utaloži i nataloži, a žedan korjen sve upije.
Najdraži me pita: - Koja je juha danas za ručak?
- Domaća!
- Ma daaaaj, ona Knorr od gljiva je bolja, još kad dodaš sve ono...
Jest nedoumica. Koja je juha zdravija, da ne kažem bolesnija, pod pretpostavkom da u tu "domaću" stavim još i mrkvu, peršin, luk, komadić karfiola, list-dva kelja...
Da ih pitam sve redom gdje su rasli, u kojoj zemlji...
Hrvatskoj, pa je domaće, ili su stigli nekim mračnim uvozom, pa tko zna što jedemo.
Isto, kao da pitam Knorr koliko gljiva ima u njihovoj juhi istog naziva!
Gledam u vrtove pune povrća iza riječke zaobilaznice i spremam ručak za danas, sutra, možda i prekosutra...
I nije mi to životna nedoumica, tek jedna od onih-svakodnevnih.
Molitva spokojstva:
Molim te, podari mi: SPOKOJSTVA da prihvatim ono što ne mogu promijeniti HRABROSTI da promijenim ono što mogu promijeniti i MUDROSTI da razlučim između to dvoje.
Kadkad se dogodi nešto što ne želimo.
Kadkad se ne dogodi ono što želimo da se dogodi.
U životu nailazimo na probleme, velike i male. Možemo poželjeti da nam je prošlost bila drugačija ili da sami budemo drugačiji. Probijamo se kroz razočaranja i ogorčenost, gubitke i druga bolna iskustva.
Koliko god se trudili biti jaki, održavati pozitivan stav i ne pokleknuti, katkad ne uspijevamo u tome. Uzrujamo se. Brinemo se. Osjećamo stres. Tonemo u potištenost. Razljutimo se. Dajemo sve od sebe i čekamo da situacija postane bolja kako bismo se osjećali bolje. U međuvremenu naša srca mogu postati teška... možda i vrlo teška. (Marcia Powers: Zmajoubojica teškoga srca)
Drage moje, sinoć sam oblijetala oko ove stijene, (to je ista ona od neki dan!) i nisam bila pri internetu da podijelimo čestitke, koliko god smo za ili protiv takvih čestitanja iz bilo kakvog razloga.
Volim reći dragim ljudima sretan ti dan, svaki dan kad ih sretnem,
tim riječima ispraćam djecu ujutro...
Kad krenemo pričati o osmom martu, valentinovu, bilo kom obilježenom datumu, uglavnom se priča o komercijalizaciji, isforsiranosti , nepotrebnosti, a mene to sve skupa žalosti.
Hvala vam na čestitkama koje ste mi uputili i žao mi je što nisam bila bliže da uzvratim!
Život bi trebao biti radost, a srca nam ne bi smjela biti teška.
Pročitati ću i ovu knjigu kada dođe do mene...
Uvijek mislim da sve već znam, da je sve novo samo tek puka varijacija na zadanu temu, a opet ću iznova doživjeti neko novo malo prosvijetljenje.
Tim malim prosvijetljenjima se veselim. Trudim se njegovati srce da ne bude teško!
Ne zna drukčije
a htjela je da budemo svi
ispekla tortu, napravila fine kolače
(najbolje ih radiš)
Zvala unuka telefonom.
- hoćemo?
- pa naravno da hoćemo
- a škola, posao?
- ma lako za to
(tako ide njihov dogovor)
Naša nasmijana lica
njoj su smisao
Kad je došla nije znala što bi prije
pa je stigla i pasti
niz nekoliko betonskih stepenica
- poskliznula sam se
rekla mi je
A znate mene, kad nekoga koga volim – boli
Ja vičem
- pa kako si
- zašto si
- što ćemo sad
- neću na slikanje
....
- a možete doći malo ranije...
rakova djeca
to smo mi
ali smo bili
i kao i uvijek jeli i pili
- kakve su ti ovo male čašice
- neofen forte?
- može
- ako se predomisliš za snimanje
nazvat ćeš me sutra
(razumije li ovo netko?)
kad smo išli doma
rekla sam najdražem
- ovdje Misko šeta Loricu
- ma da? kako znaš?
- nisam sigurna, ali čini mi se.
najdraža je odjurila na fitnes
sutra ide na natjecanje iz francuskog
jučer je bilo natjecanje iz engleskog
neće na maturalnu zabavu
hoće u Prag
stavila mi je popis obaveza i događaja na kalendar
jer je ne pratim više
(nije li to strašno?)
Moja mama je danas slavila rođendan
nisam je dovoljno izljubila
nisam joj dovoljno puta rekla koliko je volim
nisam joj dovoljno pohvalila sahericu i tiramisu
nisam je smjestila u horizontalu kad sam otišla
(pustila sam je drugim gostima)
nisam joj rekla hvala što me podsjetila da uzmem grenčicu
a tatu i ne spominjem
i on je bio
svi smo bili
mojoj mami na rođendanu
ljubi te kćer
sretan ti rođendan
evo ti ona tvoja – za dušu
napisati najljepše stihove
jednostavno je to zna ona
znaš, onu-pjesmu nad pjesmama
koja se dugo pamti
i nosi sa sobom za teške trenutke
i one lijepe
prepisanu nabrzinu
na komadić otrgnutog papira
stih moćan
ili priču nekakvu
koju može razumijeti svatko
nešto prepoznatljivo otrcano
u stilu gospođe Žube
pa da svi izgube razum od ljepote
a ona sirota zaplače od muke
razumiješ,
ne može protiv onih kriterija
koje nam postaviše tamo negdje
još u sedmom možda osmom
kako bi i mogla
kad te pozna
i zna da si tu i da slušaš
što ti govori
i kad šuti
Netko se ekšli popeo na vrh ove stijene.
I ponosno zabio zastavicu.
Tako sam se i ja tamo osjećala danas
U podnožju, doduše
ali zabila sam zastavicu
La la
A netko mi je kod majstorice jako držao fige.
Hvala na tome.
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
(Des'ree)
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje