The Painted Veil se zove onaj film iz predhodnog posta.
Obavezno pogledati nekoliko puta.
Ako ste pojačanog senzibiliteta, papirnate maramice mogu biti priručno sredstvo, a ako vam je srce kameno, ne morate ni gledati.
Ja gruba?
Previše ledenih srdaca sam do sada upoznala, čudnih ljudi, koji općenito ne haju kako se osjeća duša koju dotaknu u prolazu.
Nevjerojatne su maske koje nose na licu, maske dragih vedrih ljudi, koje bi svatko poželio za prijatelja, a zapravo su emocionalne ruine.
Prije će skočiti s dvadesetog kata nego priznati svoju prazninu.
Mnogima sam već oprostila, protumačila ih sebi kao nesretna i strahovito prestrašena bića, koja ne mogu drugačije, koja moraju otimati tuđe, jer jednostavno nisu u stanju stvoriti svoje.
Daljnjim analizama tražim odgovore tko je tu zakazao, majka ili otac, možda oboje, i kada se to to dogodilo, u prvim danima života, ili kasnije...
Tu se negdje i umorim, pa odustanem.
Jer je nevažno.
Svakom svoje...
Meni je ipak uspjelo naučiti, da se tuđi život ne može živjeti, da se ne može oteti čak ni sjenka tuđeg života i zamisliti je svojom. Neizvedivo.
Bez obzira koliko duboko zaronimo, znamo da ćemo morati ubrzo van, po zrak.
Ali eto, neki ipak krenu uporno koračati tuđim tragom, ne znajući da je to nemoguće, i baš kao i disanje pod vodom... ne traje dugo.
Bude mi žao svake nesretne duše, ali nemam ih vremena više slušati...
Nemam vremena ni za sebe, a i kad imam, radim veoma neobične stvari.
Npr. odem s DsK u Cinestar na premijeru predobrog akcijskog filma koji završava riječima: and, wtf have you done with your life lately?
Akcijski film rađen po stripu, u kojem glumi slatki dečko i na kraju izgovara tako mudru misao.... gdje ćeš bolje u sparno ljetno predvečerje. Jedva sam se dala van iz kina, htjela sam još jedan đir.
Ali moja mi je pametna kći lijepo objasnila da to nije vrtuljak u lunaparku i da moramo van.
Ni u Casino me nije pustila
You don’t have the luxury of time
You have got to say what’s on your mind
Your head lost in the stars
You’ll never go far
No time to lose
It’s time for you to read the signs
i prođe tako kvarat stoljeća u trenu.
isti ljudi nešto produbljenijih pogleda, dvije-tri sitne bore smijalice…
par novih prednjih zubiju
potjeralo nas doma oko pola tri ujutro, a mi se taman zapričali
dvadesetak terapeuta za jednim stolom
pa ne može biti dovoljna samo tek jedna večer
da objasnimo sebi zašto smo i kada prestali zvati stvari pravim imenom
kao prije 25 godina....
gleda me
kaže mi
izdvoji
daj da siđemo
skočit ćemo zajedno
lagano povlačenje
tu i tamo kakav stih
fotografija
misao
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
(Des'ree)
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje