U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
ponedjeljak, 19.10.2009.
istrgnuti citati (a sve u sjenci metodološke ispravnosti i bilo koje druge ispravnosti)
|
Morima sam daleko od ozbiljnije pozvanosti da stručno odredim književno djelo dobrim ili lošim. Ali imam tekicu što miruje kraj uzglavlja. Količina istrgnutih citata određuje moje zadovoljstvo pročitanim.  ...Petnaest godina kružili smo jedno oko drugog, uvijek istim stazama kao par umornih elektrona istog naboja, nezrelih da se stvarno spoje, jednako tako nezrelih da se razdvoje. Razgovarali smo danima i tjednima, mjesecima i godinama, a svejedno smo šutjeli o onome što je progorilo najdublje rupe u nama.... Neke doživljaje treba ostaviti na miru, krhki su poput paukove mreže i ne toleriraju ni misli, ni riječi. Čovjek se mora zadovoljiti time da ih tu i tamo pusti da tek zasvjetlucaju na rubu svijesti. ... Naime, prava dobrota ne govori. Mnogo radi, ali ne govori ni riječi. ... Samo oni koji imaju nešto za sakriti moraju imati sve čisto oko sebe. ... O sjenama se nije govorilo. A osim toga, brzo će i nestati. Neće ih biti kad dođe budućnost. ... Tamo će se igrati priborom za jelo dok bude pričao, a da ništa u stvari neće reći. On nikad ništa ne kaže. Ispunjava prazninu među njima riječima, ali ništa ne kaže. Ništa što je stvarno važno. Ništa što je stvarno istinito. A ni ona ništa ne kaže, barem ništa što bi bilo stvarno važno i stvarno istinito. Jer ne zna kako bi on reagirao. Baš kao što ni on ne zna kako bi ona reagirala. Tješe jedno drugo. Ali ne vjeruju jedno drugom. Ni na trenutak. ... Meso je samo sebi kazna. Ali liječnik je oslobođen, čist i neokaljan lebdi nad nesavršenošću drugih, tako visoko da trulenje nikad ne dođe do njega. ... I da nije i dalje zapanjen, ne bi sjedio ovako kako sada sjedi, još uvijek držeći moju ruku u svojoj. Jaje u svom gnijezdu. Biser u svojoj školjci. Moja ruka u njegovoj. Tamo će uvijek biti. A opet, dogodi se taj jedan jedini citat koji mi ne da da zaboravim koliko sam uživala dok sam čitala (zvučim kao Milka Babović, ali neka!)  U Islamu ne postoji istočni grijeh. Svaka duša dolazi na svijet sjajna i čista, bez tereta krivnje. Postoji i pad prvih ljudi, ali je oprošten. Adam i Hava s neba su poslani u zemaljski raj ili dženet da budu njihovi čuvari, pa ih je upravo tamo Sotona naveo na kušnju da okuse zabranjeno voće s drveta znanja, ali se u Kuranu oboje pokazuju kao podjednako krivi, a kad su se pokajali zbog prijestupa, Bog im je oboma oprostio i poslao ih u svijet kao jednake i to da bi obrađivali zemlju.Na njihovoj djeci nije bilo ljage zbog roditeljske pogreške, nitko nije umro da bi nam spasio duše. Prošlost je prošlost. Svašta nam se događa, patimo zbog toga, a onda nastavljamo dalje prema svjetlosti. Krivnja i stid djeluju korozivno, uništavaju nam život. Siguran sam da je moguće sve započeti ispočetka, pronaći sreću. znam da je to tako. |
- 14:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.10.2009.
|
"Jesmo svi?" Upitao me sin, tamo negdje usred ljeta, dok smo uredno, u koloni, ulazili u more na našem starom mjestu.  "Svi smo!" "Dobro, ajmo onda." Zaplivali smo prema dalekoj punti, onako, što za gušt, što za kondiciju... Malo, na žalost, bijaše tih svetih trenutaka ovog ljeta. S vrlim poduzetništvom u krizi i recesiji, valjalo je duplim pasom zasukavat rukave svakodnevno, pa se radilo i radilo. A ljeto je prošlo, naravno da je prošlo, čini mi se i prije nego je uopće dobilo mogućnost da se razmaše u onoj ljetnoj poznatoj snazi i ljepoti, kao što je to nekad znalo. Da me sad netko i upita kako je bilo, odgovorila bih – ljeto? Ne znam, ne sjećam se. Pa zar je i bilo? Sva sreća, pa sam još od proljeća pročitala nešto Tollea, tako da sam si sva u sadašnjem trenutku. Ali, još bih koju o prošlosti, ako mi se dopušta. Uostalom, skoro četiri godine sam tu, ako zažmirimo na stanovite pauze izazvane kojekakvim neprepoznatim tugama. Što li se sve tu izdogađalo.... Kad se krene kopati po toj mojoj blogovskoj arhivi, dolazi se uvijek do istog zaključka: djeca su odrasla. Valjda sam i napustila ovo drago mi mjesto, baš tada kada je vlastita podsvijest došla do zaključka da su najdraži i najdraža posebne mlade osobe kojima zaista više nije potrebna z(abrinuta) majka na bespućima blogosfere, (ah, ni nigdje drugdje!) Uostalom, oni su sproveli svoju seobu s ovih prostora na facebook, a kovrčavu češće nađem tu, nego doma. I sad, kad se sve posloži na svoje mjesto, pospreme stare puzzle, a posloži skroz novi mozaik, onda, tamo neka majka, što je nekad bila z(abrinuta), pronalazi u svojoj najdonjoj ladici one svrhe od nekad. Par nekih starih želja, nekoliko čežnji, i u jednoj platnenoj vrećici, što miriše na hvarsku lavandu, bezbroj zrnaca vlastitog smisla. I tako, dok mi se mnogi žale kako više ne pronalaze ni smisao ni cilj, meni je dovoljno bacit oko na svoju ladicu. Tu, najdonju. Pa bi onda crtala, pisala, plesala... i sve to nekako odjednom. Čim skontam kako se to može – javim! Napišem. Nacrtam, otplešem... možda i ispletem. Objavili mi odu mojoj klamerici u Sensi. Priča mjeseca listopada, molim lijepo, i poklon - tri mjeseca pretplate (Ide li mi to pod pisanje, ili sam - prepisala?  )Priznajem, danima razmišljam kako se opet ušuljati dragom starom društvu, da se, onako, i ne primjeti da sam opet tu, željna razgovora, šaputanja, razumijevanja i prepoznavanja. Najdraža Vila Rusalka, lijevim je krilom zamahnula i rekla mi: ne kompliciraj, zaori! A Najbolja Majstorica na ovim prostorima, povukla me mirisom zimskih druženja. Bilo mi je i više nego dosta. Ali došla mi je i konačna potvrda. Pogledajte tko nam se pridružio! Poželimo joj dobrodošlicu. Dok vas sada sve obiđem.... taman vikend! |
- 17:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||