Marketing
"Jesmo svi?"
Upitao me sin, tamo negdje usred ljeta, dok smo uredno, u koloni, ulazili u more na našem starom mjestu.
"Svi smo!"
"Dobro, ajmo onda."
Zaplivali smo prema dalekoj punti, onako, što za gušt, što za kondiciju...
Malo, na žalost, bijaše tih svetih trenutaka ovog ljeta.
S vrlim poduzetništvom u krizi i recesiji, valjalo je duplim pasom zasukavat rukave svakodnevno, pa se radilo i radilo.
A ljeto je prošlo, naravno da je prošlo, čini mi se i prije nego je uopće dobilo mogućnost da se razmaše u onoj ljetnoj poznatoj snazi i ljepoti, kao što je to nekad znalo.
Da me sad netko i upita kako je bilo, odgovorila bih – ljeto? Ne znam, ne sjećam se.
Pa zar je i bilo?
Sva sreća, pa sam još od proljeća pročitala nešto Tollea, tako da sam si sva u sadašnjem trenutku.
Ali, još bih koju o prošlosti, ako mi se dopušta.
Uostalom, skoro četiri godine sam tu, ako zažmirimo na stanovite pauze izazvane kojekakvim neprepoznatim tugama.
Što li se sve tu izdogađalo....
Kad se krene kopati po toj mojoj blogovskoj arhivi, dolazi se uvijek do istog zaključka: djeca su odrasla. Valjda sam i napustila ovo drago mi mjesto, baš tada kada je vlastita podsvijest došla do zaključka da su najdraži i najdraža posebne mlade osobe kojima zaista više nije potrebna z(abrinuta) majka na bespućima blogosfere, (ah, ni nigdje drugdje!)
Uostalom, oni su sproveli svoju seobu s ovih prostora na facebook, a kovrčavu češće nađem tu, nego doma.
I sad, kad se sve posloži na svoje mjesto, pospreme stare puzzle, a posloži skroz novi mozaik, onda, tamo neka majka, što je nekad bila z(abrinuta), pronalazi u svojoj najdonjoj ladici one svrhe od nekad.
Par nekih starih želja, nekoliko čežnji, i u jednoj platnenoj vrećici, što miriše na hvarsku lavandu, bezbroj zrnaca vlastitog smisla.
I tako, dok mi se mnogi žale kako više ne pronalaze ni smisao ni cilj, meni je dovoljno bacit oko na svoju ladicu. Tu, najdonju.
Pa bi onda crtala, pisala, plesala... i sve to nekako odjednom.
Čim skontam kako se to može – javim!
Napišem. Nacrtam, otplešem... možda i ispletem.
Objavili mi odu mojoj klamerici u Sensi.
Priča mjeseca listopada, molim lijepo, i poklon - tri mjeseca pretplate
(Ide li mi to pod pisanje, ili sam - prepisala? 
)
Priznajem, danima razmišljam kako se opet ušuljati dragom starom društvu, da se, onako, i ne primjeti da sam opet tu, željna razgovora, šaputanja, razumijevanja i prepoznavanja.
Najdraža Vila Rusalka, lijevim je krilom zamahnula i rekla mi: ne kompliciraj, zaori!
A Najbolja Majstorica na ovim prostorima, povukla me mirisom zimskih druženja.
Bilo mi je i više nego dosta.
Ali došla mi je i konačna potvrda.
Pogledajte tko nam se pridružio!
Poželimo joj dobrodošlicu.
Dok vas sada sve obiđem.... taman vikend!
Post je objavljen 12.10.2009. u 17:08 sati.