lani, baš negdje u ovo doba, bilo me krenulo
razni časopisi, magazini, tjednici, mjesečnici
dovoljno je bilo poslati mail, kupon, sms
i ja bi poštom dobila knjige, parfem, kreme i losione
dragi gunđao
morao je nabaviti novu policu za knjige
(misliš li ti ikad prestati? ne!)
boriti se s novim mirisnim podražajima
(to nisi ti! ne?)
nametnuti se vlastitim perutanjima
('oćeš mi malo tog losiona.. a zašto ne?!)
i naravno da sam se osokolila
pa poželila
peglu, usisivač, mikser i hladnjak
ali sad zahtijevaju
(časopisi, magazini i tjednici) "napišite nam zašto bismo baš VAS trebali darivati"
peglom i mikserom itd itd
a zašto bi baš ja trebala tu peglu i mikser
stvarno?
jer mi je sve bilo staro
pegla, mikser, usisivač i hladnjak
moj vapaj za novim nije im bio dovoljno duhovit
pa me i dalje daruju knjigama
ali hladnjak mi ne daju
kupila sam si sama novu peglu i usisivač
sad je na redu mikser
a doći će i hladnjak
zašto mi nitko ne vjeruje da moj electrolux ima
43 godine
i još radi
i još je dobar
i još ga volim
Nekoliko puta sam pročitala (i još ću) nevjerojatno toplu Rusalkinu recenziju meni veoma drage knjige "Moja polovica jabuke", a onda sam iskoristila trenutačnu samoću i ispružila se uz nedjeljni Jutarnji.
Ispast će jeftina reklama, ali ima taj prilog u sredini u kojem pišu očito mladi i dragi ljudi, jer pronalaze zabavni i zanimljiv sadržaj za koji smo inače kronično uskraćeni.
Danas je Vanja Došen pod naslovom -"Treba vam proza, a ne Prozac", napisala svoje iskustvo seanse kod biblioterapeutkinje Ljiljane Sabljak.
Zanimljiv, topao i srdačan tekst, koji je popraćen i izborom naslova za pojedina duševna stanja i nesnalaženja. Kaže, self-help - nikako, i potpuno je razumijem, jer nakon par desetaka kilograma takve literature, bez obzira na njenu ozbiljnost i vrijednost, duša ostaje i dalje prazna s onim kroničnim osjećajem da nešto ipak nedostaje i nedostaje i nedostaje....
A klasici, to "vrelo literature" imaju tu moć da na nas djeluju ljekovito, da nas ispune i skrenu nam pažnju s prazne putanje na puni smisao.
U Brankinoj "Polovici jabuke", nalazi se tajna, daleko jača i blistavija od "Tajne" Rhonde Byrne, a svoju osobnu bibliju "Žene koje trče s vukovima" da i ne spominjem...
Tražila sam članak na portalu od Jutarnjeg, da vam ga prebacim, ali ga još nema.
Ima nekoliko dobrih preporuka, i bez obzira što su neke knjige davno pročitane, ja ću ih na sugestiju gospođe Lili, potražiti ponovno.
Već i sam taj osjećaj čini me veselijom.
Budimo jedni drugima biblioterapeuti, preporučimo naslov koji nam je dao uvid i olakšao nemir...
inače
otkud ta trenutačna samoća
jučer još
čini mi se
pomogla sam mu da nauči hodati
danas ga tata uči voziti
O jednom malom banalnom problemu u moru velikih banalnih problema
Procesuiram na dnevnoj bazi sva ova previranja u našem zdravstvu, jer sam i sama jedan malecki dio tog lanca, tamo negdje u poslijednjoj četvrtini.
Ali jedno mi nikako ne ide u glavu: kako je moguće da su naši dragi sektorski liječnici dopustili takvu ogromnu i sramotnu degradaciju osobnog lika i djela.
Kako bi to na novoj rekli: evo priče.
Godinama koristim jedno te isto L'Orealovo sjenilo za oči, (onaj trio naturals, moje boje pokrivala je Aishwarya Rai), naučena obaviti nanošenje u svakojakim uvjetima. I naravno, kako to obično zna biti, jednog lijepog dana, L'Oreal se sjeti promijeniti pakiranje, ali izgleda i komponente u bojama sjenila. Izbacili novo, povukli staro.
Moji se očni kapci pobuniše, zacrveniše, zasvrbiše... jao!
Kako ću takva među svijet, zaputih se drito u glavnu gradsku ljekarnu:
- dobar dan
- dobar dan, izvolite
- ma, molim vas, dajte mi nešto, kremicu kakvu ljekovitu i efikasnu da ovo brzo prođe, (pokazujem ja magistri i dodatno objašnjavam kako se to tu stvorilo)
- mmmm neću moći, morat ćete prvo kod vašeg liječnika
- liječnika? zbog ovog? (upirem ja prstom uporno u svoj treptav kapak)
- da, žao mi je
- ma dajte, neću valjda u ambulantu zbog malo crvenila na kapku (samouvjereno i ponosno vadim iskaznicu komore jedne važne grane zdravstvenih djelatnika i guram joj je kroz staklo)
(čita iskaznicu i pravi se da ne razumije)
- a što vam je ovo?
- zdravstveni sam djelatnik (neću kremu razmazivat po kruhu za doručak, zaboga!)
- nema to veze, kazne su nam strašne, ako nas ulove
- ma nema šanse da idem doktorici zbog ovog (spremam svoju iskaznicu natrag i pomalo se mirim sa situacijom razmazivanja kakvog melema ili nevena pred spavanje)
- pa ne morate ići u ambulantu, samo nazovete telefonom i kažete joj što vam treba
(moj pogled je pita, vi se šalite?)
- pa da, i onda ona meni pošalje mail i ja vama dam propisano
Tu sam se pomalo glupasto zacerekala, zahvalila i otišla.
Mislim, tko je ovdje lud?
Moja doktorica će mi vjerovati preko telefona što god joj ja ispričala i samo će proslijediti mail u ljekarnu, a magistra će mi dati bez pitanja ono što na receptu piše? Zašto magistra vjeruje u E recept nepregledanog pacijenta, a ne može vjerovati potvrđeno stručnoj osobi koja zna što joj treba i zna da postoje pripravci koji postojeći problem rješavaju brzo i bez recepta.
Meni ne pada na pamet zvrcat telefonom doktoricu koja pregledava pacijenta, koji je možda ozbiljno bolestan, a ja joj u slušalicu prosipam tričarije o sjenilima i kapcima.
Možda bi, da sam ušla u slijedeću ljekarnu, kolegica bez pitanja izdala kremu ili mast, ali mene je ova epizodica poprilično iziritirala, koliko god bila banalna.
tko je ili što je sada liječnik opće prakse?
ispisivač mailova na telefonski upit?
čarobnjak, koji preko telefonske slušalice vidi razlike u vrsti crvenila, osipa, raznih sluzi?
pišu li se tako i lijekovi?
ako se pišu, jao nama ljudima
idem odmah zapaliti svijeću za dobro zdravlje mojih dragih
jer znam da se pišu i koliko se pišu
i znam da našim zdravljem u biti vladaju farmakološke kompanije (već odavno, znate li točno od kada?)
i poklonit ću se liječniku koji će na lagano povišen tlak reći svom pacijentu: pođite kući i umirite se, odmorite, pripazite par dana na prehranu, pa se vratite za koji dan da vidimo...
a ne isti tren proslijediti mail s receptom za lijek za snižavanje tlaka
tu negdje sada priča prestaje biti mala i banalna
ali o tome je knjiga već napisana, jeste pročitali?
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
(Des'ree)
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje