Nekoliko puta sam pročitala (i još ću) nevjerojatno toplu Rusalkinu recenziju meni veoma drage knjige "Moja polovica jabuke", a onda sam iskoristila trenutačnu samoću i ispružila se uz nedjeljni Jutarnji.
Ispast će jeftina reklama, ali ima taj prilog u sredini u kojem pišu očito mladi i dragi ljudi, jer pronalaze zabavni i zanimljiv sadržaj za koji smo inače kronično uskraćeni.
Danas je Vanja Došen pod naslovom -"Treba vam proza, a ne Prozac", napisala svoje iskustvo seanse kod biblioterapeutkinje Ljiljane Sabljak.
Zanimljiv, topao i srdačan tekst, koji je popraćen i izborom naslova za pojedina duševna stanja i nesnalaženja. Kaže, self-help - nikako, i potpuno je razumijem, jer nakon par desetaka kilograma takve literature, bez obzira na njenu ozbiljnost i vrijednost, duša ostaje i dalje prazna s onim kroničnim osjećajem da nešto ipak nedostaje i nedostaje i nedostaje....
A klasici, to "vrelo literature" imaju tu moć da na nas djeluju ljekovito, da nas ispune i skrenu nam pažnju s prazne putanje na puni smisao.
U Brankinoj "Polovici jabuke", nalazi se tajna, daleko jača i blistavija od "Tajne" Rhonde Byrne, a svoju osobnu bibliju "Žene koje trče s vukovima" da i ne spominjem...
Tražila sam članak na portalu od Jutarnjeg, da vam ga prebacim, ali ga još nema.
Ima nekoliko dobrih preporuka, i bez obzira što su neke knjige davno pročitane, ja ću ih na sugestiju gospođe Lili, potražiti ponovno.
Već i sam taj osjećaj čini me veselijom.
Budimo jedni drugima biblioterapeuti, preporučimo naslov koji nam je dao uvid i olakšao nemir...
inače
otkud ta trenutačna samoća
jučer još
čini mi se
pomogla sam mu da nauči hodati
danas ga tata uči voziti
dosta kauča
nedjelja je
pegla nestrpljivo čeka
evo jedna – za ritam
Post je objavljen 06.03.2011. u 19:22 sati.