U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
subota, 16.02.2008.
Virus ili bakterija, tko to može znati?
|
Potpuno sukladno Tajni, kada pričaš o bolesti, prizoveš bolest. Kada na National Geographicu prestravljeno gledaš dvije emisije za redom o SARS-u i tuberkulozi, dobiješ, a bar klasičnu gripu. Pričali su da je naša sektorska obiteljska liječnica otišla u mirovinu. Ajme, srce mi se stislo. Bila je vrsna dijagnostičarka, bar što se mene tiče, nije bilo potrebe za specijalistčkim uputnicama, a jednom me je i spasila, što se veli u 5 do 12 i to na licu mjesta – u čekaoni, onako maestralno. Naravno da sam je cijenila i pribojavala se trenutka njenog povlačenja, a kako je ona ipak generacija mojih roditelja, znala sam da mene sigurno neće ispratiti u mirovinu. Pročitala sam i onu da moramo pronaći liječnicu svojih godina i tada stariti zajedno... I dođem ja, onako poluživa, u ponedjeljak u ambulantu, puste me sjesti, ali svejedno - njih je okruglo dvanaest prije mene. Vrata između dva pacijenta ostanu na tren otvorena i ona se ukaže, oh zaboga... pa to je.... Imala sam malo vremena promisliti o podudarnostima i ispunjenju banalnih želja. Dobila sam si doktoricu za zajedničko križanje godina, frendicu iz osnovne škole, dragu osobu. Nismo se vidjele... predugo, nisam imala pojma ni da je liječnica, a sada je tu, za 10-ak minuta slušat će me kako dišem. - Bronhitis, draga.... Kratih pet minuta za njen i moj rezime, jer nakon mene je stiglo još desetak pacijenata. (Oni koji počnu život na Turniću znaju za njegovo poznato prokletsvo: možeš proći pola svijeta, ali ako si s Turnića, na Turnić ćeš se i vratiti) Srdačan susret, blaga raskoš emocija. A onda košmar. Računala sam već u srijedu biti na radnom mjestu, ali uz taj bronhitis ugurala se i gripetina. Dva dana halucinacija.  Mama mi je sjedila na krevetu i tješila me da mi se neće vene upaliti, da ne brinem, a ja sam cvilila od straha, jer znam kako je to grozno. Dolazili su neki ljudi poznati i nepoznati, jedni su vikali da moram brzo ustati i odjuriti u firmu, jer je nered neopisiv i nerješiv, gurala sam neka vrata za koja sam znala da nisu ulazna nego izlazna i ja sam htjela van, ali brava je bila zarđala i stara. Vikala sam onima s druge strane da ne mogu, a oni su odgovarali da mogu ali neću... Znala sam da sam u košmaru, ali toliko sam kopala po njemu, da mi ne treba više psihijatar, što je dobro. Ako imate nedoumice u životu, priuštite si dobru gripu ne spuštajte si stalno temperaturu i prepustite se košmaru. Izlaz iz istog jednak je rješenju nedoumica. Ajme, tko je meni sve tu bio.... A nije bilo nikoga. Četvrti dan prevaljujem kulminaciju i veselim se olakšanju. Danas je, (pogled na kalendar) subota, puno sam bolje, glava je još malo mutna, tijelo je onako-iscrpljeno, a ruke su tužne jer danima ne dodiruju i ne grle svoje najdraže zbog straha od zaraze. Svašta sam naučila u tih par dana. Poslije Klavocina moraš jesti. Ni slučajno karfiol. Klavax od Farmala je ubojitiji od Klavocina. Teta magistra kaže, ne, ne istooo jeeee. A ja je pitam- jesi probalaaaaa??? Nisam. Onda šuti. Kad haluciniraš, moraš biti sam u krevetu. To je jako važno. Inače poslije moraš previše tumačiti. Previše. Kad su ti noge ledene od temperaturne treskavice, termosice (one mucave čarape) moraš ugrijati fenom i obući ih tople, inače se nećeš ugrijati do 4 ujutro. A kako već znaš da zbog mogućeg buncanja moraš biti sama u krevetu, nećeš imati koga da ti to učini, a sama ne možeš zbog slabosti. Košmar i smrzavica. I kako kaže jedan čisti kirurški rez, pardon, stih iz jedne od mojih halucinacija, a i iz jednog od u zadnje vrijeme stalno ponavljajućeg ljigavog pjesmuljka – otvorio si me i ja sam prokrvarila – ljubav. Bljak. boomp3.com You cut me open and I Keep bleeding Keep, keep bleeding love A ja ću se slijedeće godine lijepo na vrijeme cijepiti kod moje doktorice i nitko više neće na meni vježbati kirurgiju. |
- 21:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||