Marketing
Kome to zvona zvone
Sjećate li se gdje ste bili 1994?
Početkom te godine rodila sam svoje drugo dijete, svog najdražeg...
I mada se djeca dočekuju s radošću, moja nona mi je tada rekla: ma zašto donosiš djecu u ovaj ludi svijet, pa zar ne vidiš da je sve otišlo k'vragu.
Na proljeće smo počeli izlaziti na prve šetnje, upoznavati taj svijet oko sebe, čineći sve ono što mama i mala beba čine, doživljavajući svaki dan nešto novo.
Naš se dragi tata sretno vratio s ličkog ratišta.
I nekako baš tih dana, mogli smo bar početi razmišljati o normalnom životu.
A u Ruandi je genocid tek počeo.
Ubili su 1.000.000 ljudi u 100 dana.
Nisam imala pojma tada o čemu se radi. Možda sam i čula negdje neku vijest, ali nisam se obazrela, opterećena ludilom koje se odvijalo na stotinjak kilometara od mog doma.
To je tamo dolje, u onoj ludoj Africi, tamo se stalno neka plemena glože.
Jučer mi je u ruke došla ova knjiga.
Immaculée Ilibagiza – Preživjela da ispriča
Pročitala sam je u jednom dahu (da, i to je moguće)
Pripadnici Hutu plemena ubijali su pripadnike Tutsija, s parolom: nitko ne smije ostati živ da ispriča, treba ih pobiti sve, potpuno ih zatrti, da bude kao da nikad nisu postojali.
Njena priča govori o tome kako je preživjela i zašto misli da je preživjela. Napisana jednostavno, rasterećena nepotrebnog filozofiranja, ogoljena do krajnje srži, priča o preživljavanju usred neopisivog ludila.
Novorođenčad, bebe i malu djecu ubijali su bez milosti, govoreći da su zmije i žohari i da ih zbog toga treba sve uništiti.
Mogućnosti za bijeg nije bilo, a moćni svijet se nije obazirao na patnju koja se odvijala pred njihovim očima.
Isto onako kao što se ni ja nisam obazrela na vijest koju sam možda čula, a možda i nisam.
Milijun ljudi u sto dana
Ne na Marsu, tu - na našem prekrasnom planetu.
Jezero Kivu, na drugoj obali je Zair.
Tu su joj ubili brata, na neopisivo okrutan način, pri pokušaju da prijeđe preko i spasi goli život.
Njena priča me je uzdrmala iz temelja, pokrenula mi misli iz lera. Znam da više nikad neću odmahnuti rukom na vijesti s radija, ako se nešto strašno događa daleko.
Ništa nije daleko, svaka ljudska patnja nam je tu-na dohvat ruke.
Dalekima ih činimo sami iz lijenosti da učinimo nešto i pomognemo.
Njena priča je i priča o opraštanju, oprostila je ubojicama svoje obitelji, shvativši da noseći mržnju prema njima u svom srcu, nije ništa drukčija od njih.
A sve ove svakodnevne poteškoće nad kojima ponekad bdijemo noću, nisu ništa u usporedbi sa strahom pred bezumljem nečije mržnje kojoj ljudski život ne predstavlja baš ništa.
Zvone zvona, nitko više ne sluša.
Dobro je govorila moja nona.
I meni se čini da nam je svima – odzvonilo.
Post je objavljen 01.05.2008. u 09:48 sati.