Komentari

zmajkovito.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing


  • rU

    ipak nije, draga zmajka ...
    unatoč svemu, mislim da ipak nije.

    zvona u nama nekad umuknu, zbog umora, straha, osjećaja nemoći ... ili zato što smo tako sretni, tako obuzeti sobom da oglušimo na trenutak ...

    no, ipak su tu, ipak zazvone na uzbunu, a ne samo za opijelo, ta zvona našeg srca, naše savjesti ...

    barem bih voljela vjerovati da je tako ...

    avatar

    01.05.2008. (11:22)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Te '94 sam bila u Italiji na specijalizaciji i gajila neke lude želje da idem u Južnu Afriku i slično...
    Sjećam se dobro tih stradanja, premda sam kao većina nas bila zaokupljena svojom tj. budućnošću naše zemlje...uvijek me duboko dirnu stradanja diljem svijeta, puno sam i knjiga pročitala na te teme, ali pošto nisam otišla, kao što sam kao mlada željela, pomagati gladnima u Africi, sad kliknem na neke sajtove i doniram ih, kod Viole ima tih linkova na blogu...
    Ja ipak mislim da svi mi, priznali ili ne, prvo pomislimo kad nešto tako vidimo "hvala Bogu da se to nama ne događa", jer sve se promijenilo, svi su se okrenuli sebi i svojim problemima, a one davne šezdesete, sedamdesete, kad ljudima nije bilo svejedno, su uglavnom završile...

    avatar

    01.05.2008. (11:49)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Rusalko: često nam na polici na ulazu u zgradu, (koju smo namijenili za reklame, da nam ih ne bacaju u sandučiće) ostave prazne uplatnice s pozivom za pomoć bolesnoj djeci. Drugi dan ih nađem na cesti... zgažene tužne priče neke očajne majke koja moli za bilo kakvu pomoć.
    I te kako nam je odzvonilo.
    Što mi vrijedi busati se u prsa da sam uplatila nekih 50 kn tu ili 100 kn tamo, i da ja nisam ta koja je bacila priče i uplatnice na cestu.
    Dok i samo jedan od nas odbaci na ulicu takvu priču, bez obzira na sva opravdanja (izmišljaju, kradu, što ne rade više... itd itd), podbacili smo - svi!
    Zvona nam utihnuše.
    Daj Bože da nam zazvone ponovno i da ih svako uho na ovom planetu čuje!
    Ili da počnem čitati nešto o utopiji?

    Majstorice: nisam nikad osjetila takav poziv u duši, kojeg ti spominješ. Mora da je osjećaj fantastičan, svi oni koji su otišli su nevjerojatno hrabri i predani ljudi.
    To mora da je onaj pravi osjećaj pune, bezuvjetne ljubavi, ne moraš biti ni svećenik ni časna, ali zapravo predaješ svoj život u neke daleko više svrhe.
    Sve ja to razumijem na teoretskoj osnovi, ali život...
    Imam još puno rada na sebi, tek sad vidim.
    Valjda nam tako neke priče i knjige i dođu u nekim trenucima, da pokrenu baš ono što treba biti pokrenuto!

    avatar

    01.05.2008. (13:59)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Ma ja sam se čak '87 prijavila preko nekadašnje Tehničke pomoći u Rijeci, ali kako nisam zdrastvene struke nitko me nije zvao, a pitanje da su me zvali da li bih imala hrabrost otići, dok sam bila mlađa imala sam svakakve revolucionarne i humanitarne porive, sad što kažeš uplatim uplatnicom pomoć i tu i tamo nekom konkretnom pomognem...
    A prije neki dan je došao moj D. s idejom da usvojimo neko afričko dijete i spasimo mu život...prvo sam rekla da bi takvo tamnoputo dijete možda imalo i problema kod nas, ali kako je inzistirao obišla sam brdo sajtova, da bih shvatila da je to praktično iz naših pozicija nemoguće, jer je to postao biznis i trgovina djecom, nemam povjerenja...

    avatar

    01.05.2008. (14:33)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Da, sve što se nekomu bilo gdje događa sutra se može dogoditi nama, nemamo pravo biti ravnodušni, no često jesmo.
    Početak lipnja 92. ulazim sama u dućan u Hong Kongu, drži ga cijela obitelj Kineza, poznamo se dugo. Vire preko mog ramena gdje su drugi, pitaju. Velim im da sam sama, zar ne gledaju CNN, zar ne znaju da je kod nas rat, da više nismo u istoj državi s Bosnom, znali su od ranije za Bosnu jer sam im pričala o Olimpijadi.
    Mrmljaju nešto međusobno pa pitaju koliko kod nas ima stanovnika. Velim bilo više od 20 miljuna, ali sada ima oko 4, ko zna, ima izbjeglica, rat je. Nasmiješili se oni, kažu da znaju, gledali su na CNN-u kako se kod nas tuku ulične bande.
    Njihova ulica, Nathan road, ima 4 miljuna stanovnika, grad 8 i svaki dan dođe još 8-10 miljuna poslovnjaka i turista.
    Pogled je drugi, obrazovanje je drugo...Šta je njima 4 miljuna ljudi do li ulična banda ?

    avatar

    01.05.2008. (14:55)    -   -   -   -  

  • misko

    Mudra nona...
    Ne pitaj kome zvono zvoni...:)

    avatar

    01.05.2008. (15:58)    -   -   -   -  

  • rU

    ah, zmajka, teške misli danas?
    eto me s metlom, na metli ... hiih ... da ih sve otjeram.

    Ti si drago zvonce. volim Tvoju zvonjavu čuti, zmajčice.
    i baš zato mislim - ima nade ...

    avatar

    01.05.2008. (18:52)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    draga Zmajka, početak devedesetih godina je bio totalni kaos za sve nas rođene i odrasle u Europi, rat, transit, zemljopisna karta se mjenjala iz dana u dan....strahovali smo, gledali vijesti na tv. slušali radio, čudili se ubijanju u našim dvorištima........to vrijeme našeg užasa sam ja provela u bajnoj Švicarskoj sa strepnjom u srcu, s uzdrhtalim osjećajima, a oni Švicarci nisu znali da HRVATSKA uopće postoji, izbjeglice s Balkana su prihvatili ne znajući da ih se ne može staviti sve u istu baraku............normalno je da nas u to vrijeme nisu zanimale vijesti iz daleke nam Afrike............jer su i Švicarce u to vrijeme više zanimale promjene u poreznom sustavu nego ubijanje na Balkanu...........Svi mi draga Zmajka nosimo sa sobom svoj mali univerum i u njemu osjećamo probleme koji nas se najviše dotiću...........kada je Vukovar pao ja sam napisala pjesmu, ali doista ništa drugo nisam mogla učiniti..........

    avatar

    01.05.2008. (19:36)    -   -   -   -  

  • velebita dika

    Za dobre stvari nikada nije kasno (htijeti je moci) draga zmajka imas srca
    to se osjeti,sve najbolje od srca zelim.

    avatar

    02.05.2008. (00:52)    -   -   -   -  

  • Kenguur

    Kada sam osamdesetih godina (1989) gledao sranja u Rumuniji i svrgavanje Nikolaja Čaušeskua, meni je to izledealo negdje jako daleko.
    Samo nepune 2 godine nakon toga "mecka" je zaigrala i na mojim vratima.
    Dvije godine nakon toga ostao sam na ulici sa trudnom zenom i bolesnim roditeljima.
    Tada sam shvatio sta je u stvarnosti zivot.
    Pitas za 1994 god. Tada sam jos bio prognanik bez igdje icega ali sa sinom od 2 godine.
    Razumijem te price zato sto sam i ja svasta prosao i na neki nacin razumijem ljude kojima se to dogadja :)
    Pozdrav u RI

    avatar

    02.05.2008. (08:03)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Majstorice: ovo o čemu pričaš toliko intimno da se ne usuđujem komentirati. Usvojiti dijete, pružiti mu bajku obiteljskog života, umjesto nekog doma za napuštenu djecu, to je čin ljubavi kojeg nisam u stanju opisivati riječima, a da ne uđem u krajnju patetiku.
    Naši su prijatelji prije nekoliko godina usvojili malog dječaka iz Bosne. Malecki je imao skoro tri godine, u domu je stalno boravio u krevetiću s visokom rešetkom, nije govorio, i još je nosio pelene. Danas je to veseli dragi brbljavi dječak koji ide u prvi razred, a roditelji... mislim da ne moram pričati koliko je dobra taj malecki donio u njihov život.
    Kad nam dođu u posjet, obožavam mu gledati sjaj u očima i odgovoriti na svako njegovo pitanje...

    Koraljna: milijuni ljudi u Hong Kongu... Taj grad me oduvijek privlači, nekako se nadam da ću kad tad proći njegovim ulicama. Bar na proputovanju prema Australiji.
    Čitala sam Tai Pana Jamesa Clavella i to onako sporo i polako guštajući svaki redak...
    Što si ti tamo radila u to doba, sad sam kurioža....

    Misko: moja draga nona napustila je ovaj ludi svijet prije tri godine. Nedostaje mi... i kad je spominjem nikako ne mogu izgovoriti ono - pokojna... Bila ti je (skoro) susjeda...

    Rusalko: stvarno su bile teške te misli... Ovo sunce jutros u Rijeci ipak ih je malo rastjeralo!!!

    Dinaja: na svakog od nas je taj naš ružni rat ostavio neki trag. Sretni su oni koji nisu izgubili nikog svog...
    Ovu knjigu zaista preporučujem pročitati zbog opisa one prave snage oprosta.
    Lako je oprostiti nekoj prijateljici koja te povrijedila svjesno ili ne, ali zaista oprostiti nekom tko ti je istrijebio obitelj... ne mogu prestati misliti o tome...

    Velebita diko: hvala na dobrim željama, nosim i ja te velebitske gene u svojoj DNK, svjesno i s ponosom!

    Kengure: (tako je dobro vidjeti te opet...muzička podloga)
    Ti si jedan od onih koji zaista zna kako izgleda biti u totalnom strahu za život svojih najdražih, za svoj život.
    Od Rumunjske, Zaljeva, pa do Hrvatske nije prošlo dugo...
    Da smo onda znali što nas čeka da li bi znali, da li bi mogli spriječiti. Ni za nas svijet nije bilo previše briga. Gadila mi se njihova pomoć u lijekovima i sanitetskom materijalu koje smo primali u bolnici gdje sam radila, jer su datumi proizvodnje bili od '45 do '65. A trebali smo biti zahvalni jer je vrli svijet konačno ispraznio skladišta...
    Izbjeglice u hotelu dobivali su šunku u konzervi na kojima je datum bio zaista iz 1945, rok trajanja-neograničen. To je valjda ostalo od one pomoći koje su Amerikanci bacali iz aviona poslije drugog svjetskog rata. Ne volim se toga ni sjećati.
    Kolike priče bi mogli ispričati...
    O onima koje su preusmjeravali kamione s pomoći koje su sadržavali prašak za rublje, pelene, svu tu drogerijsku robu i poslije je prodavali u svojim dućanima. Krenulo ih od samog početka stvaranja nove države.
    A mi moramo naći snagu i - oprostiti.
    Ubojicama, varalicama, kradljivcima...
    Kakva tema...

    avatar

    02.05.2008. (11:15)    -   -   -   -  

  • *Kora*

    Inače vrlo rado prihvatim tvoje prijedloge za dobru knjigu, ali ovaj puta neću. Možda sebično, tko bi ga znao, ali toliko jada i bijede je svuda oko mene da jednostavno nisam u stanju čitati i proživljavati nečije patnje i muke. Poslije toga i sama se osjećam loše i zabrijem u mislima o tome kakvi smo to ljudi. Gadosti je i previše, hoćeš-nećeš susrećeš ih svaki dan. Pošto sam u duši buntovnik, izbace me iz takta takve priče i čir počinje javljati da je još uvijek na istom mjestu.
    Usput, Trinaestu priču sam pročitala još prije mjesec dana. Posebna je, vrlo interesantna.

    avatar

    02.05.2008. (12:48)    -   -   -   -  

  • misko

    Zanimljivo...
    Nikad ne govorim zasvog starog "pokojni"...baš nikad.
    A nema ga još malo pa 40 g.

    avatar

    02.05.2008. (18:25)    -   -   -   -  

  • rU

    eh, zmajka, izgleda da si ti bila u pravu.
    zvona kao da su podivljala ...

    što je to s ljudima od kojih su mi neki postali dragi?
    i što je s mojim prosudbama o ljudima? zar sam toliko bila u krivu?

    jedni druge nazivaju "gadurama, isfrustriranim babetinama, " ... druge me je nazive stid i ponoviti ...
    broje jedni drugima kilograme i gramatičke greške, prijete denuncijacijama ... pišu pa brišu, prekrajaju danas ono što su napisali jučer ...

    što će mi sve to? kora dobro veli: toliko gadosti ...

    avatar

    02.05.2008. (20:00)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Oh Rusalko, kad bih znala tko je... možda bih ti i znala reći.
    (Znaš ono: puno zvanih, malo odabranih)
    Nemoj mi se žalostiti
    Kod tebe, na tvom blogu, u tvom domu toliko je ljepote da ni jedna njihova ružna riječ ni misao ne može ostaviti ni najsitniji trag.
    Trajat će koliko traju ispisana slova na pješčanom morskom žalu: do slijedećeg Rusalkinog vala punog ljepote.
    Ljubac!

    avatar

    02.05.2008. (21:12)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    kad pročitam takvo nešto posramim se što sam živa. ljudi koji se bore za goli život, pravi su preživjeli. ne mi, koji dvojimo između kabelske i maxTV-a.

    avatar

    02.05.2008. (22:25)    -   -   -   -  

  • dipl. kucanica

    bas sam neki dan gledala na arte-u film o toj godini u ruandi.. zapita se covjek o kojecemu.. moja mala kaplja u ovom svijetu ti pozdrav ostavlja

    avatar

    02.05.2008. (22:52)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    hvala ti na predivnim mislima koje si ostavila u mom "domu"...........mislim da bi sjedinjujući misli u poeziju univerzuma sfere u kojima postojimo oslobodili od negtivne energije...znanost je na dobrom putu da dokaže da su naše misli jedina energija koja se žiri brzinom većom od svjetlosti...........možda bi mogli stvoriti novu formulu o energiji i promijeniti svijet...........otupiti osjećaje mržnje i netrpeljivosti, doista u blogosferi izgraditi Campanellinu državu sunca.........
    srdačan pozdrav draga Zmajka........

    avatar

    03.05.2008. (05:51)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Koro: razumijem što govoriš, ali od njene priče, ja sam "narasla" još malo. Treba pročitati, kad u stranu skloniš bol i gorčinu, ostaje ti neki ponos koji možeš podijeliti s pravom ženom.
    A malo je pravih žena danas.

    Misko: da li to znači da oni u nama žive još uvijek toliko da ne možemo izgovoriti tu riječ...

    Kolegice Mico: dobro mi došla! Preporučujem tu knjigu, tj. priču.
    TeVe programi i ostale mogućnosti koje imamo čine se još vrijednijima, previše toga u životu uzimamo zdravo za godovo... od pune čaše pitke vode do čistih plahti među koje se noću uvlačimo...

    Kućanice mamice: ljubac tebi i bebaču!


    Dinaja: da imam sve Rusalkine priče i tvoje postove u jednoj knjizi, to bi bila moja - knjiga za pod jastuk! Ovako, hvatam minute i trenutke kada mogu sjesti na miru i čitati što su te drage vile danas napisale...
    A na žalost, ne stižem uvijek!

    avatar

    03.05.2008. (17:06)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...