U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
četvrtak, 01.05.2008.
Kome to zvona zvone
|
Sjećate li se gdje ste bili 1994? Početkom te godine rodila sam svoje drugo dijete, svog najdražeg... I mada se djeca dočekuju s radošću, moja nona mi je tada rekla: ma zašto donosiš djecu u ovaj ludi svijet, pa zar ne vidiš da je sve otišlo k'vragu. Na proljeće smo počeli izlaziti na prve šetnje, upoznavati taj svijet oko sebe, čineći sve ono što mama i mala beba čine, doživljavajući svaki dan nešto novo. Naš se dragi tata sretno vratio s ličkog ratišta. I nekako baš tih dana, mogli smo bar početi razmišljati o normalnom životu. A u Ruandi je genocid tek počeo. Ubili su 1.000.000 ljudi u 100 dana. Nisam imala pojma tada o čemu se radi. Možda sam i čula negdje neku vijest, ali nisam se obazrela, opterećena ludilom koje se odvijalo na stotinjak kilometara od mog doma. To je tamo dolje, u onoj ludoj Africi, tamo se stalno neka plemena glože. Jučer mi je u ruke došla ova knjiga.  Immaculée Ilibagiza – Preživjela da ispriča Pročitala sam je u jednom dahu (da, i to je moguće) Pripadnici Hutu plemena ubijali su pripadnike Tutsija, s parolom: nitko ne smije ostati živ da ispriča, treba ih pobiti sve, potpuno ih zatrti, da bude kao da nikad nisu postojali. Njena priča govori o tome kako je preživjela i zašto misli da je preživjela. Napisana jednostavno, rasterećena nepotrebnog filozofiranja, ogoljena do krajnje srži, priča o preživljavanju usred neopisivog ludila. Novorođenčad, bebe i malu djecu ubijali su bez milosti, govoreći da su zmije i žohari i da ih zbog toga treba sve uništiti. Mogućnosti za bijeg nije bilo, a moćni svijet se nije obazirao na patnju koja se odvijala pred njihovim očima. Isto onako kao što se ni ja nisam obazrela na vijest koju sam možda čula, a možda i nisam. Milijun ljudi u sto dana Ne na Marsu, tu - na našem prekrasnom planetu.  Jezero Kivu, na drugoj obali je Zair. Tu su joj ubili brata, na neopisivo okrutan način, pri pokušaju da prijeđe preko i spasi goli život. Njena priča me je uzdrmala iz temelja, pokrenula mi misli iz lera. Znam da više nikad neću odmahnuti rukom na vijesti s radija, ako se nešto strašno događa daleko. Ništa nije daleko, svaka ljudska patnja nam je tu-na dohvat ruke. Dalekima ih činimo sami iz lijenosti da učinimo nešto i pomognemo. Njena priča je i priča o opraštanju, oprostila je ubojicama svoje obitelji, shvativši da noseći mržnju prema njima u svom srcu, nije ništa drukčija od njih. A sve ove svakodnevne poteškoće nad kojima ponekad bdijemo noću, nisu ništa u usporedbi sa strahom pred bezumljem nečije mržnje kojoj ljudski život ne predstavlja baš ništa. Zvone zvona, nitko više ne sluša. Dobro je govorila moja nona. I meni se čini da nam je svima – odzvonilo. |
- 09:48 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||