U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
srijeda, 27.09.2006.
Priča iz života...
|
2006. Iz laganog popodnevnog drijemeža, (da, dogodi se i to, ponekad) trgne me neki šum. Pogledam, a ono najdraži nešto traži u ormaru u hodniku. A kad on nešto traži svaka dosada prestaje, svi se angažiraju! -Ah, evo ga! -? -A to je to, pa rekao sam ja nastavnici da moj tata to ima! -? -To smo učili danas iz fizike, pomično mjerilo, znam da sam to tu vidio i sad znam čemu služi. Eto! -A jeste dobili za za zadaću napraviti ga od kartona? -? -Pa mislim, onako od kartona model pomičnog mjerila... -Ne, zašto? Kako, kad ne može nikad biti isto ovakvo? 1978 Na prvom satu fizike, u 7 b razredu profesor, (pardon, tada-drug!) digne u zrak nešto metalno i sivo: -Djeco, ovo se zove pomično mjerilo. Imate ga u knjizi na strani xy. Za domaću zadaću napravite ga od kartona i donesite ga pokazati na slijedeći sat . I ja sam se sjetila da sam to negdje već vidjela i da tata to ima negdje u alatu. Našla sam komad kartona, potrudila se, napravila najbolje što sam mogla i ... zaboravila ga doma. -Da vidim tvoje pomično mjerilo.. -Oprostite, ja sam ga zaboravila, mogu li otići doma po njega, za pet minuta sam natrag? -Ne možeš. Nakon što je obišao cijeli razred: -Svi oni koji danas nisu donijeli pomično mjerilo od kartona dobit će jedan i zapisat ću to u imenik. To je bila moja prva ocjena iz fizike-jedinica. I koliko god sam se poslije trudila, učila, bilo je jedva – dva. Ta moja jedinica bila je njegovo nepomično mjerilo mog znanja. 1980, 81, 82 -Vidi se iz koje si osnovne škole došla, imaš izvanredne temelje znanja iz fizike. Sjedi-pet. Cijelu srednju školu fiziku nisam morala ni učiti, stalno sam imala pet. 1983 Mlada studentica, tužno dijete mora, trčala je doma u početku, svaki vikend. I tako jedne subote nađe se stara domaća škvadra i pojavi se novi lik u priči. Sladak dečko, simpatičan, odmah i na prvi pogled pozitivna draga osoba. Zaigran do besvjesti. Prijatelj. I sin mog profesora iz fizike. Iz osnovne škole. Jednom smo svi došli k njemu doma, ali roditelja mu nije bilo. Mada sam, već dobro izliječena, pripremila puno pitanja. Pila sam kavu u kuhinji čovjeka koji me je sustavno maltretirao, samo što ja to tada nisam sebi znala protumačiti na taj način. A kako to u životu jedne mlade studentice obično biva, vikendi u Rijeci su se prorijedili. Poslije su mi ljudi pričali da je taj dragi dečko tajio ocu da ne polaže ispite, krivotvorio je indeks, godine su prolazile, svi su živjeli u laži. Kako je zaista završilo-ne znam. Nedugo zatim tata mu je doživio moždani udar i preminuo. Bilo mi je iskreno žao tih ljudi. (Dijete u meni potajno se nadalo da će dobiti priliku u životu, reći mu da sam znala fiziku, da mi je trebao pružiti šansu...možda danas ne bih imala averziju na brojke i definicije..) 1984 Treba položiti ispit iz fizike na višoj školi za terapeute. Predala prijavnicu, izašla da pomirišem atmosferu. Nas 30-ak učionici, prvo pismeni, nakon toga usmeni, pred svima. Predala prazan papir i zahvalila se. Otišla po novu prijavnicu. Nakon 15 dana: -Molim Vas kolege obratite pažnju, evo, ovakvo znanje očekujem od vas. Bravo kolegice, dajte indeks. (U mom indeksu piše: fizika-odličan!) Poslije par sati u mom studenstkom brlogu-urnebes, skupilo se nas par što časno položiše fiziku, a na stojedinici kupujem-prodajem, ne sjećam se kako se zvala emisija -Halo, radio 101? -Recite -Prodajem šalabahtere za ispit iz fizike za višu medicinsku, fizio smjer. Ispit se garant prolazi. -Zar su tako dobri? -Da, pišem ih od '78. Katarza. Jedan od onih sretnih trenutaka u životu kad sam shvatiš da u životu možeš sve. Nešto znanjem, a nešto šalabahterom. (Baš sam meditirala o strujnom krugu aparata na kojem sam kasnije radila...stalno sam ga crtala u glavi.) 2006. Najdraži ide u sedmi razred. Kad se pojavi problem, mama mu je uredno na strani profesora. Danas razumijem što žele postići. Neki od njih-nesvjesno... Pripremiti djecu za život. Onom svom iz fizike odavno sam oprostila. Pomično mjerilo smo spremili na mjesto. Za unuke. |
- 21:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.09.2006.
Zlatne ruke moje mame (ili: zna li netko što je pinđur?)
|
Kuda ide ovaj svijet, upitam se ponekad, zatečena nekim novim tehnološkim napretkom, nečim do jučer još nezamislivim. A opet, znam da nam na kapaljku daju ono što bi već odavno moglo biti moguće, ali ne bi bilo dobro ići prebrzo. Pa idemo onom brzinom za koju oni misle da je optimalna za nas. (To bude tako kad čitam časopise tipa Misteriji i sl.) Mi smo ovaj vikend išli sporo. Sve po redu, polako i bez nervoze. Radili smo onako kako su radili i prije sto godina. Možda i više.  Otišli smo u ono moje mjesto iz bajke, ono moje mjesto za povratak, ono moje mjesto u kojem zaboravim sve drugo pa mi se čini da i nemam kamo ići natrag. Spetljano..a da, takve su i misli-spetljane, što sad! Pravili smo zimnicu!  Uglavnom sam uredno i na vrijeme bježala od tog posla glavom bez obzira, što dalje, a voljela sam dobiti poslije staklenke pune svega finoga i samo ih slagati po policama. Bez truda. E ove godine me puklo, pa sam krenula izmišljat što bi mogli... A zimnica teško ide bez maminih ruku.  Zdušno smo prali, čistili, kuhali, mljeli, gulili, pa opet kuhali, hladili, slagali. Pričajući, obišli smo rodbinu, prijatelje, rješavali svoje i tuđe probleme. Riješili nismo ništa osim dobre zimnice. Mama se brine hoće li moje ruke nastaviti tradiciju, a kako ja te razgovore tipa: kad mene više ne bude, odmah bacim na šalu i ne želim o tome ni misliti, briga je mami i ostala. Do druge godine! Zapravo do slijedećeg vikenda kad nas čeka grožđe. Ma ziher ćemo još nešto ukuhati! Ljubi te kćer! I-ne brini, tvoja unuka zna šta je pinđur! (Nema veze što ga ne jede, ima tko će!) |
- 18:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 21.09.2006.
Izvučeno iz konteksta
|
sitničav prid. 1. koji se previše obazire na sitnice, koji robuje sitnicama; pedant 2. koji se osniva na sitnicama [~o izlaganje teme] picajzl m [njem.] žarg. 1. vrsta uši, većinom se pojavljuje na dlakama po tijelu 2. gnjavator, dosadnjaković, nametljivac nag (1) /naeg/ prigovarati, gnjaviti, dosađivati * n dosadnjaković, gunđalo U poslijednje vrijeme slažem ovdje tek samo slikice koje lovim kroz dan...puštam da same govore. Svakakvi se tekstovi kovitlaju u mojoj glavi, prošlost/sadašnjost/budućnost... Ali... Oni su dobili Dreamfall i nosići su im zaljepljeni za monitor, a ja nemam srca prekidati te dramatične trenutke. Pa odem u kuhinju. Kuhat za sutra. Na poslu-previše posla. Ovo sve nema jako neke veze jedno s drugim, stoga evo opet slike... 37 koraka od mjesta gdje radim, tu započnem započnem radni dan. Prvo dišem ovu ljepotu. Onda bude sve lakše...    i tako dalje i tako dalje |
- 21:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 18.09.2006.
Ovaj me je nešto naučio
 Život može biti jednostavan. |
- 22:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 16.09.2006.
Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet a sutra si...
 |
- 19:12 - Komentari (18) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.09.2006.
Zadana tema: kako opravdati terorizam?
|
(Kad sam prvi put ostala trudna, upitala me moja draga, na žalost, pokojna nona: ma zašto želiš roditi dijete, pogledaj samo u kakav ga svijet donosiš... Meni tada nije ništa bilo jasno, malo sam se čak i ljutila: ja trudna i vesela, a ona meni tako! Danas je tako dobro razumijem... Polako, prema kraju svog teškog života, ona je od tog svijeta digla ruke. Čini mi se da polako, ali sigurno idem njenom stazom... Draga moja nona, kako mi samo nedostaješ...a prva praunuka ti je skoro punoljetna!) Dobro, što je s ovim našim političarima? Što su na vlasti ili blizu joj? Zvonku Bušiću ističe dugogodišnja zatvorska kazna koju je odslužio u Americi, zbog otmice aviona i pogibije policajca, i vraća se u Hrvatsku. Predsjednik Sabora izjavljuje na godišnjicu tragedije 9/11, da su metode kojima se on tada koristio odudarale od demokratskih standarda; ali on je htio ukazati na neodrživ položaj Hrvata pod srpskom hegemonijom. Smrt policajca, kaže, nije bila planirana, već poslijedica nesretnog slučaja.  Tko zna možda ni otmica aviona nije bila planirana. Đapić poručuje da tog čovjeka treba dočekati Vlada s organiziranim državnim dočekom. Naziva ga borcem za slobodu koji se koristio sredstvima koja su u ono vrijeme jedina bila moguća.  Pa što su onda teroristi našeg doba, za što se oni bore? Za slobodu? Ubojstvima, zastrašivanjem, bombama, prijetnjama? Kakva je to borba? Kakve su to metode? Ja ću opet zavapiti: što takvim izjavama poručujete svojoj i našoj djeci: Raspalite klinci kad god i kako god, sve su metode dopuštene u borbi za slobodu. Odaberite si koju slobodu želite, ne morate ni znati što zapravo znači-sloboda! Jednog dana dočekivati će vas neka vlada na crvenom tepihu, nakon što odležite više desetaka godina. Pa nema veze, vi ste borci za slobodu: - nije važno ako ste otimali avion i prestravili ljude u njemu - zaletili se u kakav neboder, zašto ne (samo, gubite doček onda) - ubili nekog, onako usput, slučajno - postigli baš ništa - svu slavu dobili ležanjem u nekom svjetskom zatvoru Već vidim na što će ličiti predizborna kampanja. Nadam se samo da je tom čovjeku, nakon muka zatvorskog života ostalo dovoljno zdrave pameti da ne dopusti da ga naši političari razvuku kao ižvakanu žvaku isključivo za svoje interese. Kome je u toj priči zaista još do Hrvatske? Čovjek je odslužio svoje. Neka se vrati doma i neka sam odabere da li želi da ga spominju i u kojem kontekstu. A mi ćemo odabrati što želimo slušati. Imamo li slobodu odabira? Nemamo? Je li to hegemonija? Udaljila sam se od teme... |
- 19:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 13.09.2006.
Protest
|
E dosta mi je! Otvoriš naslovnicu - osunča te stražnjica. Da upišeš komentar - osunča te stražnjica. Dobro, lijepa je, priznajem. Pa mora biti lijepa, kad je ženska. (I mlada!) Dobro, jesam li ja dosadna i konzervativna? Ljubomorna možda, jer moja odavno nije takva? Ali što je moram onda gledati? Ne uveseljava me. Evo, ova bi makar izmamila osmijeh, tu i tamo!   Promijenite reklame. Vrijeme vam je! Neka bude nešto i FHR |
- 23:04 - Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 12.09.2006.
EBTG (dodaj i njih na listu!)
|
I step off the train I'm walkin' down your street again And past your door But you don't live there anymore It's years since you've been there And now you've disappeared somewhere Like outer space You've found some better place And I miss you (Like the deserts miss the rain) Could you be dead? You always were two steps ahead Of ev'ryone We'd walk behind while you would run I look up at your house And I can almost hear you shout, down to me Where I always used to be And I miss you (Like the deserts miss the rain) Back on the train I ask why did I come again Can I confess I've been hangin' 'round your old address? And the years have proved To offer nothin' since you moved You're long gone But I can't move on And I miss you (Like the deserts miss the rain) I step off the train I'm walkin' down your street again Past your door I guess you don't live there anymore It's years since you've been there And now you've disappeared somewhere Like outer space You've found some better place And I miss you (Like the deserts miss the rain) (Može?) |
- 20:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.09.2006.
 tragovi aviona ili samo neobični oblaci ostavili su nešto na nebu a ne znam tko su što su jesmo li mi ostavili kakav trag nešto ti meni ja tebi tako blizu reci mi prije nego se ovo sve zauvijek izgubi u nekom svemiru nestane u trenu kao jednog ponedjeljka kao da nas nema a tu smo |
- 18:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 08.09.2006.
Svitanje
|
06.15 ujutro Što on ima s anđelom u tebi... razlijeva se dragi mi glas iz radio budilice.. Izravnam kosti, protegnem mišiće i – hop, na noge! Popravim prostirku na kauču i stol u dnevnom, koji nakon predhodne večeri obavezno ostaju poharani kao nekim tajfunom, odnesem čaše u sudoper. Stavim kavu i mlijeko na štednjak, postavljam stol u kuhinji za doručak, to je dobrih pet minuta prčkanja dok operem još spomenute čaše i ostatke od sinoć.. Stavim Mačku hranu u zdjelicu, počistim njegovu "kupaonu". Skupim robu što se osušila s balkona rastegnem drugu se suši... Tu negdje dragi se iz kreveta prebacio u kupaonu, tako da odem na brzaka potresem plahte, napravim krevet (kad se vratim doma, ako mi je krevet razbucan, osjećam se skroz loše!), odaberem garderobu za danas, najčešće ono od prekjučer... Kava je tu već gotova, razdijelim svakome svoje i odem budit najdražu. Ona zauzima kupaonu, otac joj prelazi na doručak. Zalijem cvijeće na balkonu, opet je zatoplilo, sve će presahnuti, ako to ne učinim. Ubacim nešto u kljun, sjednem, popijem kavu, to moram, inače ne mogu glasovno komunicirati, samo mimikom. Evo i najdražeg, dok mu sestra dolazi u kuhinju, on zauzima kupaonu. Odem provjeriti da li ima robu za školu i da li je torba spremna, prozračim im sobu, ljubim kćer na vratima, zaželim joj sretan dan.. Osjeća li se tijek vremena , a ja još nisam stigla do kupaone... Otac i sin završe doručak, i ja ipak operem još i to suđe, da ne stoji u sudoperu. Sedam i dvadeset. U sedam i trideset treba napustiti ovaj prostor. Dragi sređen, namirisan, sav blistav, spreman za nove radne pobjede, pogleda me onako s visoka: Pa ti si još u pidžami! Koliko vama ženama treba da se spremite, svako jutro te moram čekati. Požuri, zakasnit ćemo! Što još sve stignem u tih 10 ključnih minuta stalo bi u neku drugu priču. Ali dogodi se neobična, gotovo čudesna transformacija. Od pomalo nervozne i neuredne domaćice stvori se, nije za vjerovati, smirena i usredotočena, danas to tako zovu - poduzetnica. Garderoba, kozmetika, frizura, osmijeh i – 10 minuta vremena. I sve je moguće. Pod pretpostavkom da je kupaona - slobodna. |
- 09:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 05.09.2006.
(zamislite da zvoni!)
|
Nova godina? Jučer sam je proslavila. Moji godišnji ciklusi ravnaju se prema početku nove školske godine- i prvi dan škole meni je Nova godina. Ono sve pri kraju dvanaestog mjeseca je romantika...zima vani, a unutra fino toplo. Pun stol svega i svačega, dobro društvo i spavanje do podne drugi dan Ali ništa bitno se ne promijeni, već slijedeći dan se radi i nastavlja istim ritmom, bez obzira na hangover i hrpu hrane koja je ostala za slijedeća tri dana. Prvi dan škole? To je nešto sasvim drugo. Ritam života, kompletno se mijenja. I to onako - odjednom. Jer, uvijek prebrzo dođe taj dan, koliko god smo ga očekivali i za njega se pripremali. Ove godine imam maturanticu i sedmaša. Sve knjige i bilježnice teže im ukupno nešto manje od jedne tone, ali oni se smješkaju. Nemilosrdno ogovaraju ministra Primorca, ali onako - da se moraš nasmijati i reći s boka i ispod glasa - ma šutite, da vas ne čuje netko... Počeli smo poprilično veselo, vratili su se iz škole jučer puni adrenalina i dobre volje i zamatali, prematali, lijepili i pospremali.  Moj ritam? Ja iz kuhinje nisam izašla do devet, dok oni zamataše, mene uhvatilo kuhanje, kao da sutra neće svanuti, pa moram skuhati i za iduću srijedu. Gotovo da bih otvorila novu temu: što skuhati danas za sutra, a da nije: 1. Maneštra 2. Juha 3. Gulaš-šugo-ili tako nešto 4. Šnicle u saftu Volim kuhati i općenito pripremati finu klopicu, ali onako – kad sam opuštena i kad imam vremena... kuhanje danas za sutra – to mi je noćna mora! Ne volim hranu od jučer, ali ne može se drukčije. I moj resorni ministar spava u istom krevetu samnom, pa ga ne smijem ogovarati, makar ne javno. SRETNA VAM NOVA (školska) GODINA! |
- 11:19 - Komentari (21) - Isprintaj - #
petak, 01.09.2006.
Prvi dan rujna
 Mjesečina na moru ispred mog gnijezda, jedan je od onih prizora kojem redovito uspije natjerati me da zastanem na trenutak. Pa sam tako učinila i večeras. Mračna mi je fotografija, ali ipak... Danju vlada ona postljetna atmosfera, sve je nekako mirnije, u zraku se osjeća neki spokoj. Pitaš se, ma kud je brže prošlo, i - odmahneš rukom... Želim vam svima jedan dobar rujan. Ako bude lijepog vremena, nama koji smo na moru, da odemo zaplivati još koji put, prije nego se oprostimo od kupaćih kostima i ručnika za more, za ovu godinu. Ako bude padala kiša i zahladi, onda ćemo pospremajući te iste kostime i ručnike, možda osjetiti poriv da pospremimo i malo dublje po ormarima. I po vlastitim mislima. Možda izbacimo kakav stari kostur. Prozračimo i obrišemo prašinu. Jer, brzo će zima i začas ćemo pričati o božićnoj atmosferi... Moja maturantica se vratila, hvala Bogu, živa, zdrava - i umorna nakon 20-ak i nešto sati putovanja. A u ponedjeljak počinje škola. Knjige, torbe, bilježnice, tenisice Sve ponovno, isto kao i lani u ovo doba A opet, sve drukčije.. Stariji godinu... |
- 23:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||