2006.
Iz laganog popodnevnog drijemeža, (da, dogodi se i to, ponekad) trgne me neki šum.
Pogledam, a ono najdraži nešto traži u ormaru u hodniku. A kad on nešto traži svaka dosada prestaje, svi se angažiraju!
-Ah, evo ga!
-?
-A to je to, pa rekao sam ja nastavnici da moj tata to ima!
-?
-To smo učili danas iz fizike, pomično mjerilo, znam da sam to tu vidio i sad znam čemu služi. Eto!
-A jeste dobili za za zadaću napraviti ga od kartona?
-?
-Pa mislim, onako od kartona model pomičnog mjerila...
-Ne, zašto? Kako, kad ne može nikad biti isto ovakvo?
1978
Na prvom satu fizike, u 7 b razredu profesor, (pardon, tada-drug!) digne u zrak nešto metalno i sivo:
-Djeco, ovo se zove pomično mjerilo. Imate ga u knjizi na strani xy. Za domaću zadaću napravite ga od kartona i donesite ga pokazati na slijedeći sat .
I ja sam se sjetila da sam to negdje već vidjela i da tata to ima negdje u alatu.
Našla sam komad kartona, potrudila se, napravila najbolje što sam
mogla i ... zaboravila ga doma.
-Da vidim tvoje pomično mjerilo..
-Oprostite, ja sam ga zaboravila, mogu li otići doma po njega, za pet minuta sam natrag?
-Ne možeš.
Nakon što je obišao cijeli razred:
-Svi oni koji danas nisu donijeli pomično mjerilo od kartona dobit će jedan i zapisat ću to u imenik.
To je bila moja prva ocjena iz fizike-jedinica.
I koliko god sam se poslije trudila, učila, bilo je jedva – dva. Ta moja jedinica bila je njegovo nepomično mjerilo mog znanja.
1980, 81, 82
-Vidi se iz koje si osnovne škole došla, imaš izvanredne temelje znanja iz fizike. Sjedi-pet.
Cijelu srednju školu fiziku nisam morala ni učiti, stalno sam imala pet.
1983
Mlada studentica, tužno dijete mora, trčala je doma u početku, svaki vikend.
I tako jedne subote nađe se stara domaća škvadra i pojavi se novi lik u priči. Sladak dečko, simpatičan, odmah i na prvi pogled pozitivna draga osoba. Zaigran do besvjesti. Prijatelj.
I sin mog profesora iz fizike. Iz osnovne škole.
Jednom smo svi došli k njemu doma, ali roditelja mu nije bilo. Mada sam, već dobro izliječena, pripremila puno pitanja. Pila sam kavu u kuhinji čovjeka koji me je sustavno maltretirao, samo što ja to tada nisam sebi znala protumačiti na taj način.
A kako to u životu jedne mlade studentice obično biva, vikendi u Rijeci su se prorijedili.
Poslije su mi ljudi pričali da je taj dragi dečko tajio ocu da ne polaže ispite, krivotvorio je indeks, godine su prolazile, svi su živjeli u laži. Kako je zaista završilo-ne znam.
Nedugo zatim tata mu je doživio moždani udar i preminuo.
Bilo mi je iskreno žao tih ljudi.
(Dijete u meni potajno se nadalo da će dobiti priliku u životu, reći mu da sam znala fiziku, da mi je trebao pružiti šansu...možda danas ne bih imala averziju na brojke i definicije..)
1984
Treba položiti ispit iz fizike na višoj školi za terapeute. Predala prijavnicu, izašla da pomirišem atmosferu.
Nas 30-ak učionici, prvo pismeni, nakon toga usmeni, pred svima.
Predala prazan papir i zahvalila se. Otišla po novu prijavnicu.
Nakon 15 dana:
-Molim Vas kolege obratite pažnju, evo, ovakvo znanje očekujem od vas. Bravo kolegice, dajte indeks.
(U mom indeksu piše: fizika-odličan!)
Poslije par sati u mom studenstkom brlogu-urnebes, skupilo se nas par što časno položiše fiziku, a na stojedinici kupujem-prodajem, ne sjećam se kako se zvala emisija
-Halo, radio 101?
-Recite
-Prodajem šalabahtere za ispit iz fizike za višu medicinsku, fizio smjer. Ispit se garant prolazi.
-Zar su tako dobri?
-Da, pišem ih od '78.
Katarza.
Jedan od onih sretnih trenutaka u životu kad sam shvatiš da u životu možeš sve.
Nešto znanjem, a nešto šalabahterom.
(Baš sam meditirala o strujnom krugu aparata na kojem sam kasnije radila...stalno sam ga crtala u glavi.)
2006.
Najdraži ide u sedmi razred.
Kad se pojavi problem, mama mu je uredno na strani profesora.
Danas razumijem što žele postići.
Neki od njih-nesvjesno...
Pripremiti djecu za život.
Onom svom iz fizike odavno sam oprostila.
Pomično mjerilo smo spremili na mjesto.
Za unuke.
Post je objavljen 27.09.2006. u 21:38 sati.