Marketing
Zlatne ruke moje mame (ili: zna li netko što je pinđur?)
Kuda ide ovaj svijet, upitam se ponekad, zatečena nekim novim tehnološkim napretkom, nečim do jučer još nezamislivim.
A opet, znam da nam na kapaljku daju ono što bi već odavno moglo biti moguće, ali ne bi bilo dobro ići prebrzo.
Pa idemo onom brzinom za koju oni misle da je optimalna za nas.
(To bude tako kad čitam časopise tipa Misteriji i sl.)
Mi smo ovaj vikend išli sporo. Sve po redu, polako i bez nervoze.
Radili smo onako kako su radili i prije sto godina.
Možda i više.
Otišli smo u ono moje mjesto iz bajke, ono moje mjesto za povratak, ono moje mjesto u kojem zaboravim sve drugo pa mi se čini da i nemam kamo ići natrag.
Spetljano..a da, takve su i misli-spetljane, što sad!
Pravili smo zimnicu!
Uglavnom sam uredno i na vrijeme bježala od tog posla glavom bez obzira, što dalje, a voljela sam dobiti poslije staklenke pune svega finoga i samo ih slagati po policama.
Bez truda.
E ove godine me puklo, pa sam krenula izmišljat što bi mogli...
A zimnica teško ide bez maminih ruku.
Zdušno smo prali, čistili, kuhali, mljeli, gulili, pa opet kuhali, hladili, slagali.
Pričajući, obišli smo rodbinu, prijatelje, rješavali svoje i tuđe probleme.
Riješili nismo ništa osim dobre zimnice.
Mama se brine hoće li moje ruke nastaviti tradiciju, a kako ja te razgovore tipa: kad mene više ne bude, odmah bacim na šalu i ne želim o tome ni misliti, briga je mami i ostala.
Do druge godine!
Zapravo do slijedećeg vikenda kad nas čeka grožđe.
Ma ziher ćemo još nešto ukuhati!
Ljubi te kćer!
I-ne brini, tvoja unuka zna šta je pinđur!
(Nema veze što ga ne jede, ima tko će!)
Post je objavljen 24.09.2006. u 18:10 sati.