U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?

petak, 28.09.2007.

Narod?

Došla sam pokloniti se Vašoj žrtvi Ruke su toliko drhtale da se plamen svijeće jedva održao Fijuk vjetra u krošnjama Mir, a neopisiv nemir i strah Sveto mjesto na ovoj planeti u našoj domovini Djecu sam odvela da im pokažem da vide i neka pamte bol svog naroda bol ranjenog čovjeka koji ostavlja svoj život tu – na stazi vlastitog djetinjstva koje je netom završilo Dok sudiše Vašim krvnicima riječ progovorila nisam. Kome sam ja vjerovala, pitam se danas. Ništa učinila nisam. Stidim se. Vaše duše ne broje sjećanja brojem posvećenih i blagoslovljenih krunica a mi danas mirno živimo šuteći Narod? Ne mogu preseliti sutra kćer' u Zagreb (mladu studenticu) jer imam riječku registraciju. Narod? Sram nas bilo. Apdejt: nedjelja navečer. Htjela sam nabaciti neke slike koje uvijek govore bolje i više od riječi. Ali ne pali mi imageshack a ovi drugi su mi nekako nepoznati. Pomalo kao i kvart gdje sam ostavila DsK. A uspjeli smo stići prošetati.. slike, da.... putopisi, još bolje!

- 16:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

U dativu apsolutnom

Kratka priča o Istarskom razvodu I da baš nikad niste bili u unutrašnjosti Istre, da ste vidjeli možda tek kakav prospekt ili fotografiju, dopasti će vam se opojna ljepota gradića smještenih na vrhuncima, pogled će vam potražiti ostatke kakvog bedema koji će svjedočiti da je naselje jako staro. I tu priča prestaje. A zapravo, tek započinje. Glave nam pune povijesnih činjenica, mislimo da znamo.... Osupnuta jednostavnošću života tog vremena, s neopisivom čežnjom da mu se vratim bilo kako, pa makar putovala unatrag stoljećima, dodirujući rub jednog bedema, spoznajem svu složenost te jednostavnosti, želju ljudi onog vremena da dovedu svaki segment u savršeni red. Istra, dvanaesto stoljeće i život u gradu, koji je, danas promatran našim očima, manji od najmanjeg kvarta u kojem živimo, ali svejedno – grad. Oko njega bedem... što i danas stoji nakon svih tih silnih stoljeća, dok zgrade po našim blještavim novogradnjama, trule i raspadaju se već par godina nakon izgradnje. Oko bedema vrtovi, hrana za žitelje grada. Nakon vrtova protežu se pašnjaci, lokve, pojila, a zatim šume, kao zajedničko zemljište. I onda istim takvim redom, ali unazad, prema drugom bedemu i drugom gradu. Razmak među gradovima iznosio je 6 kilometara, što pruža maksimalnu ekonomsku iskoristivost obradivog zemljišta. Ide se na tri kilometra sa volovima i kravama do oranice, radi se i ostaje toliko dugo dok ne ostane još onoliko snage, koliko je potrebno za put natrag. Takva struktura naseljenosti sačuvala se do danas, a svaki pokušaj da se razdaljine pomiču, završavao je propašću naselja zbog bezvodnosti ili nezdravog terena. Trebalo je odrediti međe, tako da bi vladao mir između gradova koji su dijelili šumoviti predio i pašnjake. Piše da su hodali dvadeset i jedan dan, prošli 150 kilometara i obišli čedrdeset i četiri komuna. I načinili dokument čiji su se originali na njemačkom i latinskom izgubili, ali prijepis na hrvatskoglagoljskom pismu je sačuvan i datiran 1325. godinom. Zbog kasnijeg prepisivanja na talijanski i latinski, znaju ga ponekad prozivati i falsifikatom, ali istraživanje nas povlači još kojih stotinjak godina unatrag, te se nalaze dokumenti iz 1275., tako da Petar Kandler, jedan od najboljih poznavalaca povijesne problematike u Istri, datira Istarski razvod upravo tom godinom. ...Gospodin Pernat iz Gorice, ki biše pisar jezikom nemškem, gospodin Ivan s Krmina, ki biše pisar jezikom latinskim i pop Mikula kapelan gospodina kneza i vse gospode deželske i plobvan Gole Gorice, očit oblašću svete Rimske crekve i cesarove slobode nodar i kneza pazinskoga i vse dežele pisar... Istarski razvod tumači nam političku povijest Istre, ali još više od toga osluškujemo život običnih ljudi. Kod upisivanja međa sudjelovali su starci koje su pitali za davne granice, a i djeca, jer se dogovorena međa termen i kunfin mora zapamtiti i prenositi generacijama. A onda su došli natrag u grad i objavili ljudima utvrđene međe, tu - u hladu ladonje! Spomenik je to i hrvatskom jeziku, jer potvrđuje da su Hrvati u Istri znali sačuvati baštinu Ćirila i Metodija. I mada to dokazuju i kameni spomenici i grafiti (biti će još postova...), Razvod zauvijek ima svoje istaknuto mjesto među pisanim dokumentima. I tako jesam verno, pravo, po zapovedi pisal, ne priložeć ni odložeć ča bi kom zmutilo pravdu, jazikom hrvackim kako se udrži v orijinali jedne i druge strane po imenu niže pisanih notari .... Na to ime i zlamenje moje običajno i navodno postavih za veću veru pisanoga i konačnoga. To je zapisao pop Mikula 1335. godine, župnik u Gračišću. Nakon nekih 700 godina, ja provodim jutro prepisujući njegove riječi. A prije nekoliko dana hodala sam istim tim stazama. Njihovim stazama... s osjećajem da su mi ostavili u zalog toliko mnogo, a meni će trebati još puno godina da shvatim - do kraja... Ništa vam ne vrijede ove moje riječi... treba hodati, gledati, mirisati... zaviriti s poštovanjem i – dodirnuti... Izvor: Istarski razvod (IKK, "Grozd", Pula) (Naime, ponosna sam vlasnica jednog primjerka, ali trebalo mi je jako puno vremena da shvatim što zapravo imam. Priču o zahvalnosti dugujem jednoj jedinstvenoj ženi, koja mi otvara oči, i koja, kao i sama povijest, ne haje puno za vrijeme... ) Predgovor: Josip Bratulić (Najradije bih vam ga cijelog prepisala) Fotografije: moje, (ali ništa ne vrijede. morate poći i vidjeti svojim očima!)

- 09:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.09.2007.

Tragom nepoznatog

A nego što ćeš nego me slikati, zašto misliš da stojim tu cijeli dan? Ovo bi bilo u slobodnom hrvatskom prijevodu, jer mi, koji po porijeklu dolazimo iz centralnih dijelova Istre, ne razumijemo baš sve što Buzećani pričaju. Njihov dijalekt je nadasve specifičan, poput kajkavskog čakavskog. Neopisivo melodiozan, kao i bilo koji drugi dijalekt u Istri. Istru nećete naći u popularnim konobama po malim mjestima, gdje se fino jede. Treba ući duboko u taj grad, potražiti domaće ljude. Kojih je, na moju veliku žalost, sve manje i manje. Kovrčava je već napisala iz kojih se sve razloga treba uputiti druge godine na Subotinu u Buzet, tako da mi ne ostaje puno za dodati, osim možda još koju mrvicu čarobnih trenutaka... Nakon duge i urnebesne jurnjave, ovi su tati ipak uhvaćeni i pospremljeni na sigurno mjesto! Dobar je osjećaj znati da su oni što su vam uzeli nešto iz džepa, prepoznati i - kažnjeni! Ajmo reći, makar snose posljedice svojih postupaka. Ovi dečki odglumiše povijest, u zamjenu za malo smijeha... Čuvate li još svoje stare pisaće mašine? Negdje na vrh ormara, ili možda u podrumu, kao ja na primjer. Možda će ta moja i vaše dugo neupotrebljavane mašine jednom biti raritet, kao što je ova to danas. Tjera na razmišljanje kako vrijeme brzo prolazi i što se sve promijenilo već i za našega života. Sa svojih punih 30 nisam znala ni upaliti kompjuter, a danas ga znam i popraviti. (Ovo je već pretenciozno, ali ima istine u tome) Toliko je još snimljenih fotografija, da je zaista teško odabrati, a ni ugođaj se ne može prenijeti samo riječima i slikom. Treba hodati, gledati, slušati, mirisati, pjevati... ... zaviriti, ali s poštovanjem. I na kraju dana, jedan dio ovog čarobnog trenutka upije me potpuno u sebe, pozove me na novo putovanje, na neko sasvim novo istraživanje. Prepustila sam mu se, i sve što sam tamo doznala i pronašla, potpuno me je promijenilo. U školi su nas mnogo toga naučili, možemo se dičiti saznanjima i općom kulturom, ali sve je to meni u vodu palo, onog trenutka kad su suze same od sebe potekle na tom jednom mjestu, pa onda još na jednom, pa još jednom... I mada danas znam iz prve ruke, da u starom gradu Buzetu nema više niti jednog domaćeg žitelja toga grada, i iako sam stajala na najljepšem mjestu u Istri, gdje danas više nema živih duša, spoznaja koju sam doživjela izvukla je te suze radosnice. (Jeste bili u Grimaldi?) Nastavak slijedi.

- 22:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2007.

Još koju o gaćama

Bili smo sigurni da se u kvartu na našem balkonu suši najviše gaća. A onda smo u Buzetu naišli na ovo. Izgubili smo.

- 11:09 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Nedjelja, dan od fešte

Prijevoj Poklon na Učki, organizacija Parka prirode Učka i prvi Učkarski sajam. Naš grad ostavili smo tamo negdje dolje... A lijep je, nije li? Sudar zelenih očiju sa zelenom bojom šume (i Lorca u mislima...) Tradicionalne vrijednosti, zaboravljeni zanati, vrijedne ruke ljudi sa Učke i Ćićarije... Po starinski... zašto nas to tako privlači? Možda egzotika jednostavnog života? Štandovi su mamili prirodnim proizvodima, originalnim suvenirom i ponudom našeg kraja, za koju nismo ni znali da postoji... baš u tolikom obimu. Ljekovito bilje, gljive... Zamislite mirise. Neke od ovih životinja su bolji glumci od pojedinih koje poznam.. I ne lažu. Nikad. Pogledajte ih samo, oni poziraju. Boškarin, istarski vol, vjeran sluga svoga gospodara. Ogromni su, a neopisivo mirni i umiljati... Gospodar ga je tu i tamo tek dodirnuo malim štapom, oni su se okretali, namještali i pozirali. Na žalost, sve ih manje ima. S njom bi se družila duže, da me nisu vukli dalje. Toliko bih joj toga bila ispričala, a ona bi me slušala i razumjela! Dosta mi je da ih vidim ovako na slici, već im čujem zvuk. Sopele. (Ili sopile? vječna dilema!) E tu sam zastala i sjetila se Kengura. I došlo mi je milo. Dragi Kengure, još ovdje su moje misli bile uz tebe, ali odvukli su me dalje.. Priroda ima tu čudesnu moć da nam razbistri misli. Pa su se tako razbistrile i moje, ali onako -skroz. Zahvalila sam toj velikoj moći na zdravlju i shvatila da sam sretna i da mi, osim tijela, miruje i savjest. Ne rušim dobra prijateljstva, ne otimam tuđe muževe, ne znam kako biti zlobna. I ne lažem one koje volim. I bit će mi najbolje da se ostavim ćorava posla i počnem pisati putopise. Neka ovo bude prvi. Nismo išli doma, prošli smo u Buzet, a i tamo je bila fešta.. Nastavak slijedi

- 21:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Skrivena iza tamnoljubičastog mirisa jer život je lijep pa i na reklami od Avona Riječani! Sutra svi na Poklon, na Učkarski sajam Vidjet ćemo boškarine, popiti medicu i pojesti maneštru! Prepoznat ćemo se i zagrliti! Ako dođete.

- 21:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

(beauty by CrisVector) bijaše bilo mahnuto repom snažno pred ustreptalim nosićem (uh, kako se naškubio) što je moćna ta ženska ljubomora čupa se kosa a onda propadaju stvarne karijere stvarne, ne sanjane, ali – nedosanjane ruše se mostovi od armiranog betona pretvaraju se u prah i pepeo ona najljepša pjesma uvijek rado slušana skoro zaboravljena ne smije se više pjevati jer treba sačuvati vlastite oči gadna je ta ženska ljubomora (Vlastitu nesigurnost teško je priznati, lakše je ponešto i uništiti. A sve je dobro dok se tijelo ne razboli. Onda je kasno. Da) ... Katarina dobra žena bila ka je mene ma bilu odgojila s bilim kruhom i crljenim vinom...

- 22:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Samo vrijeme

Prvo je otišla Pleya... (kako je to boljelo...) Onda su Najdraži naglo odrasli. Pa nisam više trebala biti Z(abrinuta)majka. (jer ja uopće nisam zmajka-ja sam pekmez) Pa su me s nekih blogova pomeli k'o mrvice s kuhinjskog poda. (naučila sam da u komentarima nije poželjno govoriti što misliš, a ne pomaže ti to što znaš da mnogi misle kao ti, ali pišu nešto sasvim treće) A onda je otišao i lejzi. (ne vjerujem ti ni riječ, ali, nek' ti bude) Nakon ozbiljnijeg razmišljanja (a taman odlučila bit' neozbiljna!) vidim da su neke promjene neminovne Slijedi remont - nema druge. (neki opsežan i dalekosežan) ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama

- 13:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #