Marketing
U dativu apsolutnom
Kratka priča o Istarskom razvodu
I da baš nikad niste bili u unutrašnjosti Istre, da ste vidjeli možda tek kakav prospekt ili fotografiju, dopasti će vam se opojna ljepota gradića smještenih na vrhuncima, pogled će vam potražiti ostatke kakvog bedema koji će svjedočiti da je naselje jako staro. I tu priča prestaje.
A zapravo, tek započinje.
Glave nam pune povijesnih činjenica, mislimo da znamo....
Osupnuta jednostavnošću života tog vremena, s neopisivom čežnjom da mu se vratim bilo kako, pa makar putovala unatrag stoljećima, dodirujući rub jednog bedema, spoznajem svu složenost te jednostavnosti, želju ljudi onog vremena da dovedu svaki segment u savršeni red.
Istra, dvanaesto stoljeće i život u gradu, koji je, danas promatran našim očima, manji od najmanjeg kvarta u kojem živimo, ali svejedno – grad.
Oko njega bedem... što i danas stoji nakon svih tih silnih stoljeća, dok zgrade po našim blještavim novogradnjama, trule i raspadaju se već par godina nakon izgradnje.
Oko bedema vrtovi, hrana za žitelje grada. Nakon vrtova protežu se pašnjaci, lokve, pojila, a zatim šume, kao zajedničko zemljište.
I onda istim takvim redom, ali unazad, prema drugom bedemu i drugom gradu.
Razmak među gradovima iznosio je 6 kilometara, što pruža maksimalnu ekonomsku iskoristivost obradivog zemljišta. Ide se na tri kilometra sa volovima i kravama do oranice, radi se i ostaje toliko dugo dok ne ostane još onoliko snage, koliko je potrebno za put natrag.
Takva struktura naseljenosti sačuvala se do danas, a svaki pokušaj da se razdaljine pomiču, završavao je propašću naselja zbog bezvodnosti ili nezdravog terena.
Trebalo je odrediti međe, tako da bi vladao mir između gradova koji su dijelili šumoviti predio i pašnjake.
Piše da su hodali dvadeset i jedan dan, prošli 150 kilometara i obišli čedrdeset i četiri komuna. I načinili dokument čiji su se originali na njemačkom i latinskom izgubili, ali prijepis na hrvatskoglagoljskom pismu je sačuvan i datiran 1325. godinom.
Zbog kasnijeg prepisivanja na talijanski i latinski, znaju ga ponekad prozivati i falsifikatom, ali istraživanje nas povlači još kojih stotinjak godina unatrag, te se nalaze dokumenti iz 1275., tako da Petar Kandler, jedan od najboljih poznavalaca povijesne problematike u Istri, datira Istarski razvod upravo tom godinom.
...Gospodin Pernat iz Gorice, ki biše pisar jezikom nemškem, gospodin Ivan s Krmina, ki biše pisar jezikom latinskim i pop Mikula kapelan gospodina kneza i vse gospode deželske i plobvan Gole Gorice, očit oblašću svete Rimske crekve i cesarove slobode nodar i kneza pazinskoga i vse dežele pisar...
Istarski razvod tumači nam političku povijest Istre, ali još više od toga osluškujemo život običnih ljudi. Kod upisivanja međa sudjelovali su starci koje su pitali za davne granice, a i djeca, jer se dogovorena međa termen i kunfin mora zapamtiti i prenositi generacijama.
A onda su došli natrag u grad i objavili ljudima utvrđene međe, tu - u hladu ladonje!
Spomenik je to i hrvatskom jeziku, jer potvrđuje da su Hrvati u Istri znali sačuvati baštinu Ćirila i Metodija. I mada to dokazuju i kameni spomenici i grafiti (biti će još postova...), Razvod zauvijek ima svoje istaknuto mjesto među pisanim dokumentima.
I tako jesam verno, pravo, po zapovedi pisal, ne priložeć ni odložeć ča bi kom zmutilo pravdu, jazikom hrvackim kako se udrži v orijinali jedne i druge strane po imenu niže pisanih notari .... Na to ime i zlamenje moje običajno i navodno postavih za veću veru pisanoga i konačnoga.
To je zapisao pop Mikula 1335. godine, župnik u Gračišću.
Nakon nekih 700 godina, ja provodim jutro prepisujući njegove riječi.
A prije nekoliko dana hodala sam istim tim stazama.
Njihovim stazama... s osjećajem da su mi ostavili u zalog toliko mnogo,
a meni će trebati još puno godina da shvatim - do kraja...
Ništa vam ne vrijede ove moje riječi... treba hodati, gledati, mirisati...
zaviriti s poštovanjem i – dodirnuti...
Izvor: Istarski razvod (IKK, "Grozd", Pula)
(Naime, ponosna sam vlasnica jednog primjerka, ali trebalo mi je jako puno
vremena da shvatim što zapravo imam.
Priču o zahvalnosti dugujem jednoj jedinstvenoj ženi,
koja mi otvara oči, i koja, kao i sama povijest, ne haje puno za vrijeme... )
Predgovor: Josip Bratulić
(Najradije bih vam ga cijelog prepisala)
Fotografije: moje, (ali ništa ne vrijede.
morate poći i vidjeti svojim očima!)
Post je objavljen 22.09.2007. u 09:56 sati.