Marketing
Sto mi problema prošlo jutros mislima, a onda me nazvala...
Dobar i prepoznatljiv život, muž i kćer, dobra stara vremena postojanja onog što danas volimo nazivati - srednjim staležom, kad se živjelo dobro i svake se zime kupovao novi kaput i kostim, a ljeti se odlazilo na pravo ljetovanje. Godišnji odmor od 28 radnih dana i neki dobar hotel na Jadranu.
Onda se razbolio muž. Djevojčica je bila još mala, kako joj objasniti da tate više nema, kako uopće nastaviti, što učiniti da prestane ta bol?
Život ide dalje, kažu, i to nije puka fraza. Svu je tu silnu patnju preradila u sebi kroz duge godine, djevojčica se pretvorila u djevojku, pa u mladu ženu, sretno udanu. Djeca, unuci...
Kad suvremenici kažu: 'ajde, ipak...
Upoznala ga je na jednoj večeri, slučajno je naišao tuda i pozdravio poznanika u njenom društvu. Vesela skupina, izvrsna hrana i poziv – daj sjedi, pridruži nam se.
Nakon mnogih, premnogih pustih godina, srce je brže zakucalo, prsti su zadrhtali, pogledi se teškom mukom odvajali.
Sve što je bilo beskrajno važno znati o njemu, doznala je tek nakon što se zaljubila.
To da je direktor jednog važnog i poznatog poduzeća, da je dobrostojeći za ova luda vremena, da je potpuno sam, djeca su se razišla i nije ih briga previše za oca koji se sprema u mirovinu.
Trebalo je snage da se otključaju davno zaključana vrata misli o sreći, a ona ju je smogla nekako. I kad se ta nezainteresirana velika djeca stvoriše na njihovom kućnom pragu isukanih mačeva, u hladnim sivim oklopima, hrabri i spremni braniti zidine svoga nasljedstva, oborila ih je jednom rečenicom: ništa od ovih zidova, slika, dragocjenosti, dokumenata, brojeva računa, mene ne zanima, sve je to vaše.
Njegovu ljubav već imam, a vaši odvjetnici dobro znaju da ne postoji sud kojim bi mi tu ljubav oduzeli!
Imala je tih nekoliko godina neopisive, one pjenušave sreće... a mi koji je poznamo, osjetili smo šuštanje tih mjehurića i opijali se, punili svoje pomalo sive svakodnevice njenim bojama... Kako se smijala samo, ulica je odzvanjala njenim glasom koji je na naša lica vraćao osmijeh. I taj bi dan u tren postao ljepši.
Bolest slična alzheimeru nije se došuljala polako, stigla je naglo, odjednom, nije im dala vremena ni da si kažu sve što su puštali za neki drugi put.
Potpisala je beštija s nekim anđelom sporazum, zbog nekog starog duga, valjda, i dala tom anđelu vremena da u njegov život dovede nju, a nije ni znala tada da dobija sebi ravnog protivnika: njenu čeličnu volju i snagu da njeguje, čuva i voli malo dijete u tijelu odraslog muškarca.
A Njemu, koji dijeli bol onima za koje zna da mogu podnijeti, nije bilo teško valjda pridodati još, pa je njena kći jedinica završila na operacionom stolu. Jednom, drugi put, i na kraju i treći put...
Ali, kad navrati u svoju staru ulicu, mi znamo da je tu. Čujemo je. Ne opija nas više pjenušcem slave ljubavi, već nas, kroz vječno dobro raspoloženje i smijeh, uči, stalno podučava što se sve može podnijeti i kako se može istinski živjeti.
Bez obzira na nedaće: moćno i s osmijehom na licu.
Oni vrli vitezovi isukanih mačeva, raspršili se na sve strane, odabrali su najbolji način borbe: vrijeme.
Sad je gledam kroz otvorena vrata balkona, ostavila je njega na koji sat na brigu prijateljici, i došla ispeglati svojoj kćeri onu hrpu robe, koju sve mi imamo, sad - u ovom trenutku - negdje u stanu.
I grintajući, nesvjesno produbljujemo onu boru između očiju.
Da ne bude zabune. Nije nered tema mog predhodnog posta.
Niti je ovo gore priča.
To je njen život u par brzih rečenica.
Cijeli dan mislim na nju, jer smo se jutros čule telefonom, komentirale stanje u našem zdravstvu i općenito. Nasmijale smo se.
Ima anđela među nama ljudima i ja jednog poznam.
Post je objavljen 13.06.2007. u 20:41 sati.