U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
subota, 09.06.2007.
Šest propuštenih poziva???!!!
|
...uzviknula je Kora, pogledavši mobitel. Meni bilo neugodno uopće pričati o tome što se događa u mom mobitelu. Gomilali su se pozivi, poruke. gdje si kad ćeš doći gdje si točno kupi jedan kruh zašto se ne javiš javi se, hoćeš donijeti kruh To vam je tako kad učinite nešto nadasve neobično. Izađete u petak predvečer. Do grada. A zašto ti ideš u grad sada? Ej, i još te ja i vozim, a nećeš reći kamo ideš. S kim ćeš se naći? Koje prijateljice? Ti nemaš prijateljice. Ja sam tvoja prijateljica. Kad ćeš doći doma? Ziher ćeš opet novce trošit. A kad ćeš doć? Mislim, kakve su to sad gluposti, pa petak je, kakav grad? Čovječe, kao ptica puštena iz krletke, izletila sam iz tog auta. Atmosfera riječkog ljetnog predvečerja petkom, posebna je. Šetati gradom s Djevojčicom sapetih Kovrčica bez i trunke misli o poslu i problemima, koje sam netom ostavila iza sebe, opušteno, gotovo kao da živim neki sasvim drukčiji život... Novce smo potrošile na štošta. Između ostalog našle smo anđele, mirise i čokoladu, celofan i šarene trakice... jedne škarice.. ... i na toj klupi uz neku vodu koja ne protiče već stoji, bilo je lijepo. Bilo je ususret novim poznanstvima. Sjele smo gotovo pola sata ranije u Karolinu, šokirane atmosferom. Nema Marka Pola. A petak je. Ogromni zvučnici s nepotrebno velikim brojem decibela koji nisu ostavljali ni malo mogućnosti bilo kakve komunikacije. To je onaj trenutak, kada ostavljate sve na stolu, skupljate stvari, i uz riječi - idemo odavde, napuštate prostor koji vam nikako ne paše. Ništa od toga nismo mogli napraviti. Osim staviti anđela na stol i čekati. Sve što se zbivalo dalje savršeno je opisala Kora. Koliko su drage osobe koje sam sinoć upoznala, neću opisivati riječima. Kako opisati osjećaj prepoznavanja, spajanja lika s pričom koju pratiš mjesecima. Ne može se to, a ja ionako nisam Tolstoj. Jedino što sam uspjela dokučiti je razumijevanje vlastite potrebe da te nečije priče koje čitam, pratim, analiziram čak ponekad, ipak učinim sebi stvarnima, da im pružim ruku, da im pogledam u oči, da ih prepoznam. I tako sam ja sinoć prepoznala Koru i Violu. I u toj jednoj rečenici imate priču. A duša, željna prepoznavanja, može tu priču učiniti svojom. Samo zato jer to želi. Sjećate se mobitela s početka? Na jedan sam se poziv ipak javila, jer to nije bio broj mojih upornih domaćih pozivatelja. Heeeej, gdje si ti? U gradu, s prijateljicama! Oooohooo, baš lijepo, a mi smo kod tebe! Naglo sam shvatila pravo značenje poruke-kupi kruh! A Viola je morala na predstavu. Malo drago društvo polako se razišlo Ostala je želja za ponovnim susretom, negdje drugdje, gdje će se moći sjediti duže, mirnije, spominjala se i nekakva hrana raznoga porijekla, i tako... drage moje, do ponovnog susreta budite mi vesele u sva riječka predvečerja A evo i krivaca za naše ranije napuštanje Karoline, sinoć!  Spontano se okupiše, čekaju vjetar.  |
- 08:43 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||