Marketing
Zlatna prašina
Opet sam danas poslom vezano zujala Kvarnerom, vrijedna pčelica... Otišli smo do negdje-negdje u dom umirovljenika. Predbilježila sam se za mjesto, na vrijeme i rekla dragom da ću ovdje zapravo naći komada svojih snova! Kad sve ovo prođe i kad se smiri...i kad zaista budem znala da nemam više što izgubiti...
Ljudi moji.
Šalu na stranu!
Ovo je točka preokreta.
Za ništa se u ovom životu ne treba lomiti toliko da gubiš zdravlje, pamet i onu pravu vrijednost u vlastitim očima. Za ništa ne treba spuštati kriterije, za ništa ne treba načinjati svoju jezgru dok ti grizu ovojnicu. Samo neka grizu, slabi im zubi!
Svi ćemo tamo. Ako se na vrijeme predbilježimo.
Nevjerojatno pozitivna atmosfera vlada u njihovim hodnicima, sobama, blagavaoni. Ravnatelj je jedan veliki anđeo s blještavim srebrnim krilima i ništa mu nije nemoguće. Rijetka prilika osobe koja se u potpunosti ostvarila u onome što radi i pružila drugima neizmjerno puno, ne oštetivši baš nikog. Svi ga vole, korisnici, djelatnici, a ni ja ne ostah imuna, dobio je moje puno poštovanje i divljenje. Telefon, mobitel, stalno mu zvone, zove žena, kćer, brat, kolega, prijatelj...sa svima riječ dvije i stalno mu je iskreni osmjeh na licu. Osmjeh sretnog čovjeka. Sa svakim korisnikom na hodniku progovori, upita ili odgovori, svi ga žele dodirnuti...
Vidjela sam mnoge zadovoljne ljude na tom mjestu danas, nekako zadovoljno smirene, ili možda bolje-pomirene, u ustanovi koja za veći broj ljudi njihove generacije predstavlja nešto nužno i negativno. Ja ne bih birala, radije se vidim na jednom takvom mjestu, nego negdje na teret djeci koja će živjeti svoje živote...
Da skratim: zapravo smo zrnca prašine što lete na vjetru vječnosti.
Post je objavljen 13.04.2006. u 20:00 sati.