Marketing
Antikvarski reality show sutra između 9 i 13 sati na Korzu, ispred Radio Rijeke...
Hm..što bih mogla ponijeti na procjenu, da vidim malo što imam među svojim starim stvarima...
Jedna Barbika iz cca 1972. godine.
Eh da. Tata je plovio. Pa mi je odnekud izdaleka donio prvu Barbiku, možda ne prvu u cijelom gradu, ali u mom kvartu je u to vrijeme nije imala ni jedna djevojčica. Pa je vani na igranje nisam nosila ni ja. Nekako se nisam voljela praviti važna, ne na taj način: vidiii ja imaaam-a ti neeemaaaš... S tom sam se lutkicom igrala sama u svojoj sobi i oko nje plela svakojake priče, uglavnom onakve kakvima ih pletu osmogodišnje djevojčice. Preživjela je ta Barbie i do iste osme godine moje Najdraže. Ali pala je u sjenu svih onih desetak koje je ona do tada već imala. A znamo koliko su Barbike neobično važne u tim godinama jedne djevojčice. Koliko bi danas, ovako uščuvana ona vrijedila na procjeni...
Nemjerljivo novcem. Samo svim onim tužnim danima kada je tata opet odlazio negdje daleko...A nije bilo E-maila. Nije bilo ni telefona.
Mali radio-kazić s jednim zvučnikom i tri memorex kazete
Što se na njemu slušalo? Prvi i drugi državni program, u kratkom terminu radio Rijeka, a kad sam konačno uhvatila Talijane, mojoj sreći nije bilo kraja... Počeli su se otvarati beskrajni horizonti, utvrdio se engleski jezik, naučio se talijanski, onako preko noći!
Ovo danas gubi smisao. Sjetiš se neke pjesme, ili čuješ nešto novo, odma pališ komp i psuješ ako joj treba dulje od tri minute za skidanje. Prve hitove svoje mladosti presnimavala sam i dosnimavala na te tri memorex kazete...neke pjesme imaju i po nekoliko prekidanja što reklamom, što dosadnim spikerom. Tada to nije smetalo, ni najmanje. Sve te stare stvari imam danas na raznim CeDeovima, i mogu ih slušati kad god želim. Ali duša zatreperi na memorex kazetu.
Što bi rekli procjenitelji? Ma uzalud. Kad nešto tako jako jako želiš čuti...
Nemjerljivo novcem. Možda danima provedenima čučeći uz zvučnik da se pritisne ono-record.
Levisice iz onih srednjoškolskih dana
A dobro, to je već za trgovinu rabljenom robom, ali meni je to antikvitet prve kategorije.
Iz jednostavnog razloga što ne stanem u njih ni pod razno...
Ni poslije tri dijete.
Ni poslije bilo kakvog treninga.
A ne bi ni stajale više isto.
Procjena? Ma nema tih novaca. Da mi vrate one trenutke, onda bi ih možda i dala da ih procjenjuju. Ovako će i dalje stajati na dnu ormara da me podsjećaju da nisam sanjala sebe- tada.
Diploma
To je samo komad papira. Ali tko mi ga je tada dao u ruke. Ista ona osoba koja mi danas ne da da radim. I doslovce i u prenesenom smislu. Netko će ga možda i prepoznati na slici. Život je partija šaha.
Ne trebaju se ni truditi procjenom. Taj papir mjerim maminim uzdahom olakšanja, kad joj se kćer vratila iz Zagreba. Dobro ajde, bilo je i ponosa. I tata je prestao tući more!
Prva uniforma
Fizioterapeut, da, ali to je duuuuga priča. Jako duga. Kad sam je stavila na sebe prvi put i počela raditi, nisam osjećala ponos zato što mi dobro stoji. Ni što sam konačno primala plaću za svoj rad. Kako da to objasnim procjenitelju. Ne vrijedi vam ona novce, dragi moj. Ona vrijedi one rezultate i sve one osmjehe zadovoljnih ljudi kojima sam pomogla i koji me se sjećaju. Da, vrijedi sjećanje, jer je više ne nosim na sebi. Ali omotala sam je oko srca. Forever.
Dječje narukvice iz rodilišta
Moja novorođenčad. Taj će komad plastike živjeti valjda još stotine godina poslije nas jer mu dugo treba da se razgradi i nestane. Ti mali dragi komadići plastike. Prvi je sinonim za strah i zbunjenost: ajme što ću ja sada s ovim malim ružičastim stvorenjem... ne vjerujem ni jednoj mladoj majci koja priča da je odmah, čim je primila svoju prvu bebu na ruke osjetila silan nalet ljubavi. Šipak. Osjetila je olakšanje, ako je sve dobro prošlo, a nakon toga uslijede zbunjenost i strah. Nekom ode tako daleko da sve te emocije prevede u postporođajnu depresiju. Ljubav zamijeni sve te strahote tamo negdje nakon dolaska kući, prvog prematanja, podrigivanja, kupanja. Čim se skine narukvica.
A druga narukvica ima potpuno drugačiju priču. Opet pod pretpostavkom da je sve dobro prošlo, nema nikavih strahota- samo čista ljubav, od prvog plača pa zauvijek.
Nema tu procjene. Ljubav i strah za svoju djecu. Da vidim tko će to procijeniti.
Njihove školske svjedodžbe, pohvalnice
Kad me ne bi proglasili ludom, svaku bi uokvirila i stavila na zid. Pa bi mi prifalilo zidova. Ne znam kako to objasniti, dati ime tom osjećaju. Kad tamo negdje u sebi znaš da si zajedno s njihom tatom učinila ono temeljno-sve što treba, a da je dalje na njima i da svoje priče dalje pletu i stvaraju sami. Procjena je i nemoguća i u tijeku, istovremeno, jer priča se nastavlja...
Ipak, da ja pitam svoje gdje su spremili onu staru sablju iz neznamkojeg stoljeća, ili onu dragu susjedu da li još ima one dvije slike iz doba kada je Napoleon sa svojom ekipom prolazio ovim krajevima i ostavio mi prezime kojim se sada služim, btw.. Tu bi antikvari lako odredili cijenu. Lako i brzo. Vjerojatno bi rado i otkupili neke stare predmete za manje novaca no što zaista vrijede.
Reality show je naša svakodnevica. Ponekad zabludimo pa bi onda htjeli ovo i ono, ali...tako je dobro znati da imaš neke svoje antikvitete koji materijalno ne predstavljaju baš nikakvu vrijednost, ali su emotivno neprocijenjivi i čine temelj tvog postojanja na ovom planetu. Ili se tek radi o razlici između starog i starinskog. Nemam pojma.
Između 9 i 13 sati nedjeljom, ja kuham ručak. Ništa od antikvarijata.
Post je objavljen 22.04.2006. u 18:04 sati.