Marketing
Priča u nastavcima
(Da ne ostanem dužna nekima...)
Ne znam da li mi je poslijednji veliki pad bloga pojeo onaj post o mislima na povratak i onu sliku Žminjskog zvonika, a ne da mi se ni istraživati. Uhvati me sjeta svako toliko i onda kopam i pretražujem stare i nove fotografije, premećem uspomene.
Na tim slikama pronalazim uglavnom mir i onaj poznat osjećaj kojeg svi čuvamo u dubinama naših duša- onaj osjećaj da će sve biti dobro, jer mora biti dobro.
Kad odem tamo na par dana, uglavnom zaboravim na ovaj gradski život, ali zaboravim tako, da mi se čini kao da tog života i nema, kao da postoji samo to mjesto na kojem sam sada i nemam nikakvu potrebu napuštati ga, ni ići bilo kamo.
Zrak miriše drugačije, zapravo dovoljno je reći: zrak miriše, jer tu u gradu ne miriše, to svi znamo...jedino kad se spustimo do mora, onda, 'ajde, ipak. Zvukovi noći su priča za sebe, od tišine koja se može slušati, pa do smirujuće uspavanke noćnog ćuka. Sad će ispasti da ja ovdije u gradu venem i patim. Ma nije tako, obožavam svoj grad, tu sam rođena i svaku ulicu osjećam pomalo svojom, a iz ove u kojoj živim, ne bih selila ni pod prisilom. Ali Istra je posebna priča, to nije ništa novo.
Svuda se osjeća i vidi buđenje prirode i ljudi, svega. Oru se njive, sade krumpiri, sije se ne znam što, baš svi su vani, svi nešto rade, a vlada veselje i dobro raspoloženje!
Tako smo i mi dobili priliku pošteno se razgibati, ispilili smo, iscijepali i posložili 5 metara mirisavog hrasta, a gazda nas je rezervirao za slijedeći vikend, kaže, dolazi još pet metara. Zasluge za ovo slaganje sa slike tu dolje, ima moj dragi, ja se ne usuđujem, jer ne želim da me psuju kad dođe zima i otkriju se nedostaci brzinskog slaganja. Baš volim kad se od nečeg tako jednostavnog stvori cijela priča i problematika. Ja sam ih uglavnom nosala od točke "A" gdje ih je neki biser iskrcao, (28 koraka predaleko od mjesta gdje se traba piliti i cijepati
), pa do te točke "B". I poslije, naravno na mjeru i na ruke arhitektu da ih lijepo posloži
. Nadala sam se možda skinuti koji dekagram sukladno fizičkom naporu, ali gazdarica je cijelo to vrijeme provodila za štednjakom, kuhala i pekla... Sve smo pojeli... Kad smo stigli doma shvatila sam da niš nisam donesla, ono-za sutra! A obično se to tako nosi u padelicama i posudama.
Probudili se uspavani mišići, protresla vretena, osjećam se odlično. Ništa nije bolje od zdravog fizičkog rada na svježem zraku, pogotovo za nas koji smo zbog posla vezani za nekakvu sjedalicu i provodimo sate buljeći u ekran ili sitna slova i brojke po papirima.
Veselim se unaprijed slijedećem vikendu, ako ne iskrsne nešto važnije, ili krene kakva kiša padat, (po Murphyu: Nikad ništa ne ispadne kako je predviđeno).
Evo, dok ovo pišem praskaju gromovi, nabija se neka silna energija u oblacima iznad Turnića. Hoće li se osloboditi... vidjet ćemo!
Post je objavljen 03.04.2006. u 15:52 sati.