Pregled posta

Pod dojmom

Negdje sam ovih dana čula ili pročitala gdje netko spominje caricu Teodoru vršeći usporedbu nečijeg spretnog i brzog napredovanja u životu. Pa sam se sjetila da knjigu o Teodorinom životu ima moja mama negdje još iz davnih vremena. Pronašla sam je prošli vikend i ponijela kući i sad sam, čitajući je, sva pod dojmom. Prikazuje se život u Konstantinopolisu .... i polako otkrivam da, bez obzira na sva ta silna stoljeća, sve je u načelu isto!

Djelo započinje riječima:

Tu se već, na samom početku, mrštim na ovakvu primjedbu pisca, ali svakom novom rečenicom bolje ga razumijem i počinjem osjećati boje i mirise davne prošlosti.

Opisuje Konstantinopolis:

Ono što je vidio zaslijepilo mu je oči. Odista, veličanstveno mjesto, zaključi..... Velike otmjene zgrade, zamršeni prepleti ulica s bezbrojnim trgovinama, a glas toga grada, sastavljen od tisuća glasova- krikova pokućaraca, peradara, ribarica, slastičara, prodavača puževa, nosača nosiljki, glomota kolesa teretnih i svečanih kola – naličilo je zvuku jedinstvena vala bregodera kao da se more obrelo sred kopna...more se gotovo nije vidjelo od brodova; dokle je oko sezalo sve sami jedrenjaci svakoga oblika i boje, što su dojedrili ili će odjedriti; teški teretni brodovi, lađe žitarice, lađe s voćem, sa solju, stokom, vunom, dankom, ploveća zabavišta, ratne galije divljih kljunova i s blistavim redovima vesala – svi su dolazili ili odlazili iz Konstantinopolisa.

To me podsjeti na naše lučke gradove, moju Rijeku kojoj su oduzeli primat lučkoga grada i kojeg iz djetinjstva pamtim baš nekako takvog... Jutra su mi počinjala prebrojavanjem brodova na sidrištu. Nadam se da mi godine nisu ostavile prejakog traga na sjećanju, ali jedno jutro prebrojala sam ih 27. Danas... već godinama ne vidim ni jednog. Nema potrebe za čekanjem na sidrištu. Moja tuga. I ne samo moja.
Zapravo, čitajući taj pasus u misli mi je došao i Split sa svojim Boat show-om, koje gledamo na slikama i ekranima... gungula brodica i "velikaša"...

Ovo me se isto dojmilo

....Razlog ovom čudnovatom neprijateljstvu bijaše strast klađenja koja je bila postala prava bolest Rima i kasnije Konstantinopolisa, grada koji je oponašao rimske ludosti a da se nije pokušao takmiti s rimskim vrlinama. Igra i novac slabost je i utjeha glupih u kojih nema ni sposobnosti ni marljivosti da se drugačije istaknu, bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu. To je podmukla boljka koju društvo uzgaja na račun onog običnog ali zazornog nagona pohlepe; a nudeći ljudskoj duši slatki med nade da će iz ničega steći nešto, navodi je na gubitke, često i u propast.

Sjećam se, jednom na središnjem dnevniku naše državne televizije objaviše javno svima na znanje pozamašan dobitak nekog čovjeka na kladionici , (ne sjećam se otkud je bio, ali nije to ni bitno), a mi se onda čudimo kako to da novac za marendu u kladionicama troše djeca iz srednjih i osnovnih škola...

Na mnogo mjesta opisuje se Ulica žena, u kojima obitavahu bludnice, milosnice ili kurtizane, kako hoćete, svih rasa i narodnosti, spominje ga kao "zvjerinjak egzotičnog ženstva". U ta vremena biti kurtizana nije bila nikakva sramota ni sablazan, dapače, a milosnica ili ljubavnica kakvog velikaša cijenila se daleko više od zakonite supruge koja je tu bila samo zbog položaja ili zbog miraza kojeg je donosila. Ne samo da se cijenila, bila je obrazovanija i imala je mogućnost slobode kretanja u društvu i razgovora s muškarcima, što supruzi nije moglo ni pasti na pamet, ne zbog toga što bi joj to bilo zabranjeno, već zato što nije umjela razgovarati o ničemu pametnijem od ručnog rada.
Što to znači danas.. Majke svoje kćeri ipak ne moraju pripremati na posao bludnice da bi znale da će uz to primiti i naobrazbu i da će prosperirati, ako se već nisu rodile kao plemstvo. Posao koji se tada prenosio s koljena na koljeno i danas postoji, ali u raznim varijacijama, baš isto kao i onda. One koje su se tada, za razliku od uličarki, uspele na vrh nazivale su se "famosama"

Ono su prebivališta famosae – slavnih. Bolje da i h ne spominjem. Stranac ne može prekoračiti njihova praga bez propisane preporuke, jer su one nepristupačnije od domova mnogih senatora iz četvrti palača.... Osim toga, kupovina njihovih milosti, najskuplji je užitak na svijetu. Famosae se među sobom ljube kroz kamiš i, kao što se može očekivati, svakojako spletkare, pakoste i podvaljuju jedna drugoj...

Budimo iskreni, koliko takvih famosa poznamo danas ...U čemu je razlika?

Ima i jedan nadasve interesantan dijalog između Teodore i Tribonijana, kojeg je zapisao kroničar onoga vremena. Tribonijanov zakonik i danas studiraju studenti prava, a mnoge zemlje Europe prihvatile su određene definicije njegovog zakonika. Razgovor kojeg su vodili i danas je temelj žensko-muškog nerazumijevanja, ili bolje- neslaganja!
Nisam dovršila čitati...sada sam baš tu gdje se Teodora uspijeva približiti caru Justinijanu, a iz povijesti znam da slijedi i vjenčanje.Bude li još štogod interesantno, prenijet ću.

Justinijan



Post je objavljen 06.04.2006. u 18:28 sati.