Zapitkivalo
28.06.2008., subota
ODGOJ I NJEGOVE SUPROTNOSTI 1. dio od 2
-Sjećaš li se, djede, one zadarske djece, koju je socijalna služba „oduzela“ roditeljima zbog fizičkog kažnjavanja...?
-Da, sad si me podsjetio na to! Kako si sad došao na to? – čudim se ja... -Pročitao sam u novinama, kako su dva dječaka u Velikoj Gorici prijavila svoju samohranu majku zbog nasilja u obitelji... -O kakovom se nasilju radi? – zainteresirao sam se i ja. -Ma, ništa posebno! – kaže Ivica – tražila je od njih, da idu učiti, a oni su htjeli ići u maškare, gdje su već do tada bili. Navodno ih je – ljuta i umorna – opsovala. -I, kako je to prošlo...? – interesiralo me dalje... -Sud ju je osudio na 50 dana zatvora..... Što kažeš na to...? -Što bih mu na to rekao...? Ima tu dosta toga o čemu bih s njim trebao razgovarati.... I, ne samo s njim! Zbivanja u našem društvu i zakonodavstvu brojna su i neobična...I postavljaju niz pitanja.Narazgovarao sam se s prijateljem Dragom, umirovljenim profesorom, koji je cijeli svoj radni vijek morao „rješavati“ probleme u ponašanju svojih učenika... i svoje djece... O odnosima djece i roditelja... I o posljedicama tih odnosa.. Što više razmišljamo i razgovaramo nas dvojica „o slučajevima“, o našem „dječjem zakonodavstvu“, o tretiranju svega toga u medijima svih oblika – dolazimo do zaključka, da su u današnjem našem društvu – najveći neprijatelji djece njihovi roditelji...! o Roditelji im ne daju dovoljno džeparca, ne daju im dovoljno izlazaka, ne kupuju im dovoljno mobitela, bicikla, motora, moderne obleke... Traže od njih, da ne izostaju s nastave, da poslije nastave idu odmah kući... Traže od njih, da uče i izvršavaju druge školske zadaće...Hoće, da znaju u kojem se društvu kreću, tko su im prijatelji...Kažnjavaju ih na razne načine, ako ne čine ono što je obavezno – ili ako čine ono što je zabranjeno... Potežu ih za uha,... Barem polovina očeva su pedofili, itd...itd. Sve više nam se čini, da su roditelji tu samo da djecu rode, a „društvena zajednica“ će ih štititi od njihovih roditelja i eventualno će ih odgajati... Dragu to podsjeća na odgoj u SSSR-u u vrijeme sovjetskog pedagoga Makarenka i po njemu uvedenog pojma „besprizornije“ – bez nadzora i bez odgoja...Tada su djecu vlasti koristile, da na neki način špijuniraju svoje roditelje, da ih izdaju...Konačno je to stiglo i do nas malo modificirano...Tu su pravobranitelji/ce djece, dječji socijalni radnici – ili, kako se već zovu – sudovi za maloljetnike... Sve je to dobro dok ne prijeđe u svoju suprotnost... -Mene, gospodine Drago, zanima, što je zapravo, odgoj...? – javi se Ivica, koji je sve ovo pozorno slušao... -To bi trebalo reći sažeto i jasno, da bude svima jasno. – zamišljeno pokuša razjasniti Drago ...- Čovjek je društveno biće, pa ga od rođenja treba učiti suživotu sa svim ljudima. Djecu, dakle, treba naučiti, da u ljudskom društvu budu slobodna onoliko, koliko slobode daju drugim ljudima....Dakle, da imaju svi ljudi jednaka prava – ali i jednake odgovarajuće obveze! Bez obveza nema sloboda! Dalje! – Sve aktivnosti u društvu mogu se „strpati“ između krajnosti: ono što se mora i – ono, što se ne smije! Danas vidimo, da se sve više „miješaju“ te krajnosti dobrim dijelom zbog „društvenih propisa“ u odgoju. Napr., ako roditelji traže od djeteta, da radi neke poslove u obitelji prema svojim mogućnostima i sposobnostima – a ono to jednostavno ne će, jer mu nije zanimljivo – pospremiti svoje stvari, očistiti svoju obuću, hraniti svoje ljubimce, pisati školsku zadaću, naučiti lekciju, ići u školu na nastavu, itd... Kako bi roditelji postupili..? Najprije s djetetom razgovarati, objašnjavati mu, ukazivati mu, kako će se lijepo osjećati poslije toga, kako je pravedno, da svatko radi svoj dio posla, bilo za sebe ili za zajednicu...Ali, ima djece ili trenutaka, da ona to ne će. Što dalje...? –Roditelji mogu strogo izreći nalog. Dijete ih može tužiti svojoj pravobraniteljici, pa će im suditi za verbalno maltretiranje...Ako mu zabrane izlazak dok ne učini naredbu, može ih tužiti, pa će opet odgovarati...Mogu mu uskratiti džeparac... Opet pravobraniteljica – sud i kazna za uskraćivanje dječjih prava (dijete mora dobivati džeparac makar roditelji nemaju...)... Mogu „izgubiti živce“, pa ga ćušnuti...! Opet prijava za fizičko zlostavljanje, sud, kazna,oduzimanje djeteta iz obitelji „nasilnika.“..!.. Ako dijete to isto odbije učiniti i u domu...?...Onda nikomu-ništa! Dijete ostaje neodgojivo... -Možda bi bilo dobro uvesti roditeljsku školu i ispit, pa Roditeljsku dozvolu - dobacim ja ironično... -Iako se ti rugaš – kaže Drago – o tome bi trebalo razmisliti... Kao što loši vozači mogu prouzročiti tragediju, tako i loš odgoj može imati tragične posljedice.... -Na odbijanje „suradnje“ djeteta najčešće mogu utjecati „odgojni faktori“ izvan obitelji: loše društvo,filmovi,televizija....i,konačno, spoznaja, da mogu roditelje optužiti kod „socijalne skrbi“ za neki oblik „zlostavljanja“ u obitelji. Pravobraniteljica će im sigurno vjerovati! A, pripomoći će i ogovaranje zavidnih susjeda...(slično onome u Zadru). Posljedice ovakovih „zakonskih odgojnih uvjeta“ mogu biti negativne, teške i čak katastrofalne...U djetetu se mogu pojaviti spoznaje, kako mogu činiti što ih je volja bez odgovornosti za učinjeno... Dijete počinje „mjeriti“ svoje uspjehe zadovoljavanjem svojih želja bez obzira na mogućnosti obitelji... Može izrasti u vrlo sebičnu ličnost, kojoj svi moraju udovoljavati: - Rad i zaposlenje ga „ne zanimaju“ – Ako se i zaposli, brzo ili napušta radno mjesto ili dobije otkaz. Očekuje, da ga roditelji stalno uzdržavaju. – „Muška djeca“ ulaze u brak, da i dalje ne bi trebala raditi. Neka radi žena! Ona mora ostati s njim u braku iako joj je jasno, da ljubavi više nema.... On ženu maltretira, uzima njenu zaradu, opija se, prijeti i ubijanjem...Sve češće se i događaju ubojstva.. Ako ne će biti njegova – ne će biti ničija! On nju toliko „voli“ da bez nje ne može živjeti...! Toliko je „voli“, da ne pita, može li ona živjeti s njim..! Ubojice angažiraju odvjetnike, koji svim mogućim i nemogućim „olakotnim okolnostima“ nastoje mu smanjiti kaznu... Kako kod nas smrtne kazne nema, on ima u kaznionici „human tretman“ i nakon nekog vremena izlazi, ali „nje – kurve više nema..!“Druge „odgojne devijacije“ mogu neodgojene odvesti u razne oblike kriminala... Danas su ionako „Inn“ crne kapuljače....i sve što je s tim u vezi...-Hoćete reći, da je za mnogo društvenog zla kriv odoj.... razmišlja Ivica. -A tome dobrano pomaže naše „odgojno zakonodavstvo“ – zaključi Drago. -Kako bi se tome dalo pomoći? – pitam ja. -Ima mogućnosti – kaže Drago – ali o tom možemo drugom prilikom. |
24.06.2008., utorak
THOMPSON - PROBLEM
-Djede, otkuda je Thompson i kakovo mu je to ime ?– pita me Ivica.
-Čitao sam o tom negdje, kad je on počeo pjevati i organizirati koncerte. – počnem mu objašnjavati. – On je rodom iz jednog mjesta u unutrašnjosti Dalmatinske zagore. Zove se Čavoglave.... Prije nisam čuo za to mjesto. Njegovo pravo ime je Marko Perković, a Thompson mu je nadimak. -Znaš li, kako ga je dobio? -On je otišao učiti zanat u Split – čini mi se. Kad je 1991. počela agresija na Hrvatsku, on je negdje nabavio pušku svojim novcem i vratio se u svoje Čavoglave – braniti ih od agresora. Nabavljena puška je marke „Thompson“... -A, pa to je! – zadovoljno je zaključio Ivica – Odatle mu naziv Thompson...! -Tako je! – potvrdih Ivičin zaključak... Navodno je u Čavoglavama jedini on imao takovu pušku... -No, osim čuvanja i obrane mjesta Marko je smišljao i prigodne pjesme, koje je pjevušio. To se svidjelo i drugim braniteljima, pa su ih i oni s njim pjevali. Sve su one rodoljubnog sadržaja i podizale moral braniteljima.. Trenutačno se sjećam one „Vjetre s Dinare...“ i „Čavoglave...“ Žao mi je, što još nisam nabavio nijedan njegov CD... Zahvaljujući njemu čulo se i čuje se za Čavoglave...Mislim, da to ljudi tamo shvaćaju...! -Poslije završetka Domovinskog rata prihvatio se glazbe – pisanja pjesama i smišljanja odgovarajućih melodija za njih – organiziranju cijele ekipe suradnika s kojima je krenuo u „osvajanje“ estrade, s odgovarajućom tehnikom, za koju se trebalo i zadužiti... Mladim ljudima i braniteljima se sviđa njegovo rodoljublje, način nastupanja i drugo, što im nedostaje na sličnim koncertima s nekim nepotpunim emocijama . Smeta im „zaboravljanje“ Domovinskog rata, onih koji nisu doživjeli slobodu... Smeta im zaborav u miru ratne poruke predsjednika Tuđmana. „Za Hrvatsku se bore zajedno djeca i ustaša i partizana...“ Braniteljima se sudi za zločine, koji jesu i nisu učinjeni...Ustaše su poubijani koji su bili krivi i koji nisu od Bleiburga, pa dalje.... Partizanski zločinci nisu ni suđeni ni kažnjeni... Izgleda, da su Markove priredbe nekima mjesto gdje mogu protestirati zbog tih nepravdi...-Neki žele toj publici „zatvoriti usta“ onemogućavajući održavanje Perkovićevih koncerata širom svijeta, a ne samo u Hrvatskoj, raznim prijetnjama i ogovaranjima, lažima i slično. Nehumano je onemogućavanje njemu i njegovim suradnicima onemogućavati življenje od estrade. I to od ljudi kojima su „puna usta“ humanizma... I to objedama i lažima... Prijatelj Joža kaže, da su to „djeca partizana“, koja su se smjestila na dobre društvene položaje s kojih napadaju „ustašku djecu“ i tako brane svoje pretke partizane i njihove zločine.... -Najnovije je koncert 30. svibnja na Trgu Bana Jelačića, kojega Thompsonovi progonitelji hoće, žele iskoristiti za njegov daljnji progon i za progon ljudi u vlasti, koji ga ne pristaju progoniti, jer nemaju razloga za to. Koristili su i emisiju „Otvoreno“ na HTV-i... Mislim, da je u emisiji o tom „žalac „ bio usmjeren na pogrešnu stranu. Izgleda, da smo od ICTY-a preuzeli pojam „zapovjedne odgovornosti“, ako se time može ocrniti „nepoželjnu“ osobu ili joj možda onemogućiti rad. Ovaj put to je bio – a bojim se da je još uvijek – to Marko Perković – Thompson. Kao da je on kriv za ponašanje ljudi na Jelačić – placu! Ako je bilo kakovih izgreda – tu je bila policija i ona je trebala intervenirati! Ako nije – to ispitati! Gledajući „s ove strane tv ekrana“- izgreda nije bilo. Neposredno prije početka samog koncerta jedan reporter HTV-a priopćio nam je, da je Thompson zamolio prisutnu publiku, da se ponaša korektno u skladu sa zakonom. Ne znam, što je on još trebao učiniti! Da li je on na pozornici uopće mogao sve vidjeti i čuti što se događa na Trgu? A jedino su mikrofoni bili na pozornici!! Ako je koga trebalo „privesti“, to je bio onaj jedan dečko, koji je bio sasvim miran. Ako spominjani policajac opet nije bio na vrijeme na dužnosti i nije mogao doći do „izgrednika“, onda je njegovo kašnjenje „prevršilo mjeru“, onda me suspenzija ne čudi... Ali za to nije odgovoran Marko! Za usporedbu: Kako se policija ponaša na stadionima kada se navijačke skupine potuku? Privode li izbornike ili predsjednike klubova? Goldstein „izgrednike“(ja ih odavde nisam vidio) na Trgu okrivljuje za „sijanje mržnje“. Tučnjave navijača, vjerojatno, ne vidi kao sijanje mržnje, oni su „samo“, eventualno, nasilnici.... A tuku se valjda zbog ljubavi.... Onoga mladića s ustaškom kapom bi trebalo ispitati – da li on to nosi samo jer je to „cool“, ili zato, jer je zabranjeno (Tko mu što može? „Zabranjeno voće je slađe!“), ili je ubačen sa zadatkom kompromitiranja Marka, ili je potomak nekoga, tko je izgubio život na nekom od „križnih putova“, a za te bleiburške tragedije nitko nije ni suđen ni kažnjen, unatoč prijavama, pa on ovako protestira.... Toliko se galami na ustaštvo, kao da su svi ustaše bili zločinci, a galamitelji se uopće ne pitaju – otkuda ustaški pokret? Trebali bi znati, da je sjeme toga pokreta „posijao“ 1928. god Puniša Račić hitcima u Beogradskoj Skupštini prouzročivši smrt „nekih“ zastupnika pokazujući time demokraciju u „pravnoj državi“.. I dalje - .Zbog čega su se „Španci“ sastali u šumi Brezovici 1941. baš na dan kad je Njemačka napala SSSR...? Nadam se, da će Goldstein isto tako govoriti o nošenju crvenih petokraka na proslavi u Brezovici zbog „sijanja mržnje“.... |
22.06.2008., nedjelja
LISABONSKI UGOVOR
-Djede, je li Lisabon u Portugalu? – iznenada će Ivica.
-Jest! – odgovorim kratko. – Ma, dobro ti to znaš! Zašto to trebaš? Vidim, da radiš zadaću iz matematike. -Bilo je o tome nešto na televiziji.... o nekakovom „Lisabonskom ugovoru“. O čemu se tu radi...? -A, to si sigurno čuo, da nije „prošao“ na referendumu u Irskoj... -Da, da, tako je! A, ne znam ni što je to.Znaš li ti, djede, što o tome? -I ja sam to čuo na vijestima, ali malo znam o tome. -Uglavnom se govori o tom, Nis hoće li irsko „NE“ utjecati na ulazak Hrvatske u EU-u.nisam čuo, da itko govori o odredbama u tom Ugovoru, koje bi mogle biti neprihvatljive irskim glasačima....Zato me to „kopka“, pa sam nastojao – i još nastojim – saznati više o tome. No, naša glasila o tom ne govore, ni naši dužnosnici. Kao da nešto skrivaju od građana. Nešto sam našao u tjedniku Hrvatsko slovo i na Internetu, pa stvaram neku „svoju sliku“ o problemu. Bilo bi lakše, da se o tome „glasno govori“! - Svojevremeno je Predsjednik Mesić isticao upravo Irsku, kako ju je unaprijedio ulazak u EU-u – počnem ja glasno razmišljati. – Posebno su joj pomogli „predpristupni fondovi“ EU-e. I sad se ne može načuditi „irskoj nezahvalnosti“, kad je trebalo prihvatiti taj Lisabonski ugovor ... A, ja se odmah sjetim, kako je moj prijatelj Joža govorio: Pazi dobro, kapitalisti ne daju kapital badava – ni kad ga daju badava! Ja ti taj kapital zovem „parangal – kapital“ (mogu ga i drugi tako zvati, jer ja to nisam patentirao).- A, što je to , djede, parangal? – upadne Ivica – Što je kapital, to znam. -To ti je, vidiš, tanko,čvrsto uže, na koje ribar objesi u razmacima od oko pola metra tanke niti različitih duljina s udicama na krajevima. Ako na svku udicu zakvači komadić, recimo, srdele - i između dvije plutače razapne takovo uže-parangal, da visi u moru. Ostavi ga tako preko noći ukotvljenog između dvije kotve... Sad možemo reći, da je on moru poklonio pola kilograma „kapitala“. Ujutro rano probudit će ga šjor Vinko Coce s onon lipon pismon o ribaru.., pa će odveslati do one svoje „pošte“ i izvadit će svoj parangal zajedno s nekih pet-šest kila lipe bile ribe. To je sada novi kapital. Slično će učiniti i rečeni kapitalisti...Ne će oni ostati bez svoga kapitala! To je samo dobro „ulaganje....“! -Uz umirujuće vijesti, da irsko NE ne će utjecati na prijem Hrvatske, čuju se i „neobećavajuće izjave“, da se EU ne će širiti prijemom novih članica, dok se ne riješi to s ovim Ugovorom.Zapravo tek Lisabonski ugovor, navodno, omogućava proširenje na više od 27 članica... Sad, kad se saberu „dostupne informacije“ – moglo bi se „složiti“ vlastito mišljenje... Radi se o različitosti mišljenja unutar EU-e.Svu politiku u Uniji vode kapitalisti, koji žele, da njihova „riječ“ bude odlučujuća, da oni mogu cijelom Unijom slobodno „krstariti“, birati i kupovati što im se svidi – po mogućnosti što jeftinije. Traže slobodnu migraciju radne snage cijelom Unijom, da oni „biraju“ ono što im treba i po cijeni, koja će im omogućiti konkurenciju cijelim teritorijem – ne vodeći računa o socijalnim i nacionalnim poremećajima... I inače u toj EU baš „ne teku med i mlijeko“, kako nam prikazuju naši dužnosnici. Možda „teku“ bogatima, jer zbog čega se može pročitati ili „vidjeti“ razni protesti, štrajkovi, itd... ako je svima dobro...!Ovaj Ugovor, navodno je, malo preuređen Ustav EU-e, koji „nije prošao“ kod svih članica prije nekoliko godina.Neki ga nazivaju „ugovor protiv demokracije“. "Veliki" smatraju, da je ovakova uprava Unijom preglomazna, pa je treba pojednostavniti. To je već sedmi dokument sličnog karaktera, koji se zbog toga „dotjeruju“... Po ovom Ugovoru uvodi se predsjednik Europskog vijeća s mandatom od 2,5 god. Europsko vijeće bi radilo na „summitima“, a sastojalo bi se od državnih poglavara država-članica i predsjednika europskih komisija za razna područja. Vijeće bi zacrtavalo politiku raznih EU-institucija...Uveo bi se i svojevrsni ministar vanjskih poslova.Zatim bi se ustanovio i Europski sud pravde, koji bi nadzirao propise država-članica, koji bi se ticali njihovih suverenosti. Institut veta bi se smanjio na vrlo mali broj mogućnosti, a zamijenio bi se ratificiranjem u skupštinama članica „kvalificiranom većinom“. Promijenio bi se i broj zastupnika prema broju stanovnika. Osim spomenutih razilaženja postoje i različita gledišta između velikih i malih članica o odricanju pojedinih državnih suverenosti. Odricanjem od nekih suverenih prava postoji bojazan malih naroda o njihovom nestanku, „utapanju“ u velike nacije.... „"Veliki“ teže prema prerastanju Unije u „državu“ u kojoj bi glavne odluke oni donosili. Zbog toga je bio ponuđen spomenuti Ustav. "Mali“ se ne žele na taj način integrirati. Sporno je i demokratsko odlučivanje u Skupštini Unije. Za male narode je u tom smislu važna institucija veta, koji bi ih štitio od opasnih preglasavanja. Za velike je to „nepotrebno“ kompliciranje...Uostalom, većina velikih ima i sada „integrirane male narode“, pa im je to uzorak i za tu veliku zajednicu.-A, hoće li i Hrvatska provesti referendum o ulasku u EU? – pita Ivica sa zanimanjem. -Trebala bi – odgovaram malo nesigurno....Prema Ustavu to je obveza, ako neku našu suverenost prenosimo na nekoga drugoga...Ja očekujem, da će nam naši dužnosnici na vrijeme detaljno razjasniti, što ulaskom u EU-u dobivamo, a što gubimo.... Što bi nam bilo bolje, a što lošije... Osim, ako... :no |
19.06.2008., četvrtak
HAJDEMO U TOPUSKO
Primio sam mirovinu, a prekosutra je subota, pa sam Ivicu odlučio iznenaditi:
-Što kažeš, Ivice, da si malo promijenimo subotnji program? -Kako? – zainteresira se on. -Dobio sam mirovinu, pa sam mislio da nas dvojica odemo na izlet. Mama i tata se spremaju, da s tetom Zoricom i njezinima idete u prirodu. Kako ti ne voliš igrati se s tom malom djecom – predlažem da nas dvojica odemo autobusom s mojim prijateljima penzionerima na jednodnevni izlet u Topusko, kupati se. -Ah, sa starcima! –„objesi nos“ Ivica. -Pa, ne kupaju se tamo samo starci! Vidio sam tamo i djece i đaka... Uz to, jedan mi je izletnik za subotu rekao, da i s njim ide njegov unuk, pa bi mu ti bio dobro društvo, kao i on tebi.... -Onda dobro, idemo – malo se oraspoložio. Kad smo u subotu ušli u autobus, vidjeli smo još jednoga dječaka i jednu djevojčicu, negdje tu njegovih godina. Ivica je odmah zadovoljno krenuo k njima. Vođa puta i organizator veselo je uzviknuo: -Evo, tu je naša prošlost, ali na sreću i naša budućnost! – pokazujući na nas stare i na mladost. Put je protekao veselo. Najprije smo uživali u ljepotama krajolika, a onda je vesela gospođa Agata povela pjesmu, jednu od onih „starih“, koju smo svi znali, pa i djeca. Djeca su poslije prestala pjevati i međusobno nastavili razgovarati o krajevima kojima smo prolazili... Vrijeme do Topuskoga brzo je prošlo. Vođa puta poveo nas je do velikog zatvorenog bazena sa izlazom u mali vanjski bazen. Objasnio je to činjenicom, da nas je većina starih i reumatičara s teškoćama kretanja. Mladima se ispričao i zamolio ih, da se i oni tu kupaju „zbog solidarnosti“. Kad su vidjeli prolaz u vanjski bazen – bili su zadovoljni. Za početak kupanja ja sam zamolio mlađariju, da vidim, kako će preplivati duljinom bazena. Ne govoreći ništa otvoreno htio sam provjeriti, kako mlađarija pliva. Pridružila su im se u tom i druga djeca, koja su na kupanju s nekim drugim... Nakon toga sam – opet ne odajući skrivenu namjeru – zatražio, da legnu na leđa i sa što manje pokreta tako plutaju tri minute „na mjestu“. Tako smo vidjeli, da naša unučad zna i plivati i plutati. Dečkima sam preporučio, da se lijepo odnose prema svojoj „gospođici“... Dalje smo se kupali, plivali, namakali, sjedili u toploj vodi – kako se komu sviđa. Ja sam odlučio malo sjesti na ulazne stepenice u bazen. Tamo je već sjedila jedna sredovječna gospođa nekako usamljenički otužna, pa sam započeo razgovor:-Dobar dan, gospođo! Ima li mjesta za još jednog sjedača? -Ima, kako ne bi bilo! Samo izvolite! -Jeste li se već naplivali, kada morate odmarati...? – nastavljam ja konverzaciju. -Malo san plivala, ali san pospana... I iz razgovora sam saznao, da je šjora Mare iz Kaštel-Štafilića i da je od ponoći putovala vlakon iz Splita do Karlovca, gdje je morala nekoliko sati čekati autobus za Topusko sjedeći u hladnoj čekaonici...Pa onda, vožnja autobusom... Pa se nije baš odmorila... A, kad se bude vraćala kući proći će slično načekavanje... - Kako to, da se vi s mora dolazite kupati u Topusko....? Ja pomišljam na kupanje u moru... - Je, malo je neobično, ali pogledajte mi samo ruke! – Pruži ih, a ono nekoliko prstiju ima izobličene zglobove. – Artroza! A, čula san da je ova voda najbolja u Hrvatskoj za ovakve bolesti, pa san odlučila dolaziti nekoliko vikenda...- I ja sam čuo za ljekovitost u Topuskom. Naša udruga umirovljenika više puta organizira izlete ovamo i kupanje.. Razgovarali smo i o drugim temama, ali uvijek bi se vraćali na lošu prometnu vezu. Kaže, da autobusi iz Trogira za Split voze svakih 20 ili 30 minuta, a ovdje Karlovac – Topusko – neshvatljivo je slaba usklađenost prometa...Meni je zbog toga bilo neugodno pred šjora Marom. Htjeli bismo izigravat turističku zemlju, a nismo u stanju ovo čekanje na vezu smanjiti na razumnu mjeru, a ne da gotovo dulje mora čekati na vezu – nego putovati do Splita! Zato ja ovim putem apeliram na „odgovorne“ za organizaciju prometa – pomislite kako će nas šjora Mare dočekati kada dođemo na more...! |
18.06.2008., srijeda
SKUPLJA ELEKTRIČNA ENERGIJA
-Ivice, zašto su uključena sva svjetla u sobi? Je li sve u redu s tvojim vidom? – zabrinuo sam se....
-Oprosti, djede, zaboravio sam isključiti sada nepotrebna svjetla. – opravdava se mali Ivica. – A, što me najedamput opominješ? -Zar nisi čitao ili vidio na TV, da će električna energija poskupjeti? – pitam maloga. -Čuo sam, ali sada nisam o tome razmišljao. A zbog čega mora poskupiti?- zanima Ivicu. -Predstavnici HEP-a – pokušavam mu razjasniti. – navode više razloga. Jedan je, kažu, da već više godina nisu povećavali cijenu... -Pa, zar se mora svake godine povećavati....? -Već je običaj, da se sve cijene polagano – ili „malo brže“- neprestano povećavaju, pa se hepovci osjećaju nelagodno, ako nisu u tijeku... Ako pitaš zašto je to tako – ja mislim zbog neprekidne „puzajuće inflacije“. Nedavno smo o tome razgovarali.. Drugi razlog, koji navode, je povećana potrošnja energije i potreba, da je „uvozimo“, jer je naše elektrane ne mogu više proizvoditi, da zadovolje sve naše potrebe... -Zar i u državama, iz kojih mi kupujemo, ne raste potrošnja? Kako to, da one mogu više proizvoditi, pa i nama prodavati – a mi ne možemo...? -Kažu, da nemamo dovoljno elektrana, pa moramo višim cijenama prikupiti novac za gradnju novih elektrana, ili tražiti kredite... – mislim, da sam zadovoljio njegovu znatiželju.... Razmišljam o tim kreditima...U HEP-u izgleda razmišljaju – čemu tražiti kredite od banaka, kad se novac nalazi u džepovima potrošača...Treba ga samo „izvaditi“ – zapravo će ga vaditi sami potrošači kada plaćaju račune! A, ne će za njega plaćati ni kamate, kao u bankama...Da li je to pošteno sa stajališta bankarskog poslovanja...? Pošteno bi ovo „poslovanje“ bilo, kada bi HEP ubrani „višak novca od potrošača pretvorio u dionice... Tako bi se ostvarilo „državno-poduzetničko-potrošačko partnerstvo“! – Ha, što kažeš, Ivice, na ovu djedovu zamisao..? -Baš si domišljat! -Što je najvažnije, ne bi bilo poskupljenja, a elektrane bi se gradile, a potrošači bi postali dioničari HEP-a i mogli bi prodavati elektrane.... -Da, ali onda „država“ te elektrane ne bi mogla prodavati kupcima iz EU-e bez pristanka potrošača-dioničara! – smijulji se Ivica.. -Vidi, vidi – i moj je Ivica domišljat! – nisam mogao prikriti ponos i zadovoljstvo... I kad se Ivica otišao igrati, mene je nastavio „progoniti“ nejednak način poskupljivanja. To mi se „ne uklapa“ u današnje običaje trgovačkog reklamiranja – „plati dva, dobiješ tri....“. To, da ne bi bilo nelojalnog rušenja cijena!....Dakle, ako više kupiš – dobiješ popust. A kod elektrike – Što više trošiš – platiš skuplje!... Monopol! |
14.06.2008., subota
REFERENDUM
-Što je, zapravo, referendum?- Zainteresirao se mali Ivica.
-To ti je izjašnjavanje glasovanjem cijelog „glasačkog tijela“, da li se neki važan prijedlog prihvaća ili odbija. - Tako može biti pitanje, da li će Hrvatska ući u NATO – pokazuje Ivica, da je razumio. – Ili, da li je građanstvo za učlanjivanje Hrvatske u EU – je li tako, djede?-Tako je! Vidim, da ti je to jasno. U državama Zapada sve se više primjenjuje. Na taj način obnašatelji vlasti „skidaju“ sa sebe odgovornost kod donošenja važnih odluka za narod i državu. Pokaže li se, da je prihvaćena odluka bila pogrešna, građani ne će moći kriviti svoje političare, jer su sami donijeli odluku većinom glasalih. Dakle, na demokratski način. -Ali, glasači se u tom slučaju mogu „izvlačiti“, da nisu znali, kakove posljedice to može imati... -Mogu, ako nisu bili dobro obaviješteni. Zbog toga organizatori referenduma moraju izvršiti temeljite i poštene pripreme. Biračima treba predočiti sve posljedice odluke – povoljne i nepovoljne. Najjednostavnije je to kratko i jasno napisati i tiskati kao brošuru, ili kao plakate, u dovoljnom broju i dovoljno vremena prije glasovanja. O tome bi ljudi trebali razgovarati u „medijima“ razmatrajući sa „pro i kontra“... -A, što je to? – Ivici nije jasno.... -Hm!... Mogao sam to reći i jednostavnije – za odluku i protiv odluke. -Zbog čega – onda – kod nas naši političari ne žele referendume? -Ima više mogućih razloga – pokušavam mu objasniti što jednostavnije. Jedno je, da za to treba potrošiti dosta novca, pa političari štede izgovarajući se, da je taj novac bolje utrošiti za nešto drugo – a oni ionako znaju najbolje kakovu odluku je najbolje donijeti. „Građani su nam ionako dali povjerenje....“. Misle, da je povjerenje građana neupitno. Ne misle na to, da bi to moglo nepovoljno djelovati na slijedećim izborima...Drugi razlog može biti mišljenje „odgovornih“ političara, da puk ne zna što je dobro za njega, a oni su tu njegovi zastupnici, kojima je narod dao povjerenje.... Treći razlog može biti i nepošten. Ako su političari unaprijed dogovarali i dogovorili s nekim krugovima svjetskih moćnika, kakovu odluku treba donijeti – a nisu sigurni, da bi „prošla“ na referendumu – onda nastoje izbjeći ga... -Kad bih ja bio obnašatelj vlasti (kao što nisam) – kaže Ivica – svakako bih bio pristalica referenduma i kada to zakoni izričito ne zahtijevaju... |
10.06.2008., utorak
MOGU LI I MUŠKARCI RAĐATI DJECU ?
Sada opet Ivica pita dalje:
„Mogu li i muškarci zaista rađati ?“ – zanimalo je Ivicu. „Mogu li to i homoseksualci?“ – pita on dalje. „Čuo sam da je u nekih živih bića to moguće“. – kaže on... Razmišljam, kako mu to razjasniti... Kakove izraze izbjegavati....? Bit će mi to teško i neugodno... Moram o tome dobro razmisliti! I, onda počnem „slagati“ u glavi, kako to izvesti... Najbolje je to malo odgoditi...! A, evo, što sam o tom čitao....! Prije otprilike 25 ili 30 godina o tom je pisala jedna novinarka u časopisu za žene Svijet, kao istaknuta pristalica feminizma. To je pokret za borbu za veća prava žena. Naravno, feminizam kao pokret za ravnopravnost žena prema muškarcima je pozitivan, i svaki pošteni muškarac to mora prihvatiti ( Jednakost je nemoguća, jer se žene i muškarci biološki razlikuju). No, kako se u društvu mnoge pojave događaju kao oscilacije iz jedne krajnosti u drugu krajnost – suprotnu prethodnoj - neke feministice smatraju, da ženama pripadaju i veća prava nego muškarcima. To će onda izazvati suprotnu reakciju muškaraca... – i onda tomu nikad kraja. Gospođa (đica ?) spomenuta novinarka tada je u prilog feminizmu opisala rezultate jednog francuskog znanstvenika, koji je tvrdio, kako i muškarci mogu rađati. Kao dokaz jednakosti, a ne samo ravnopravnosti... On je – navodno – izjavio, da oplođeno ženino jajašce treba „samo“ usaditi u muškarčevo tijelo (dakle – nije prirodni postupak, jer toga jajašca nema bez žene!), „dodati“ neke ženske hormone i „uravnotežiti“ prehranu... I muškarčevo tijelo prihvatit će to jajašce, izgradit će „gnijezdo“ (dakle – maternicu!), posteljicu, odgovarajući krvotok, sustav „izmjene tvari“ (dakle – hranidbeni mehanizam!)... Plod će se razviti, rasti i izrasti... Na kraju će ga trebati „samo“ malim kirurškim zahvatom „poroditi“....Dakle, ni to ne bi moglo proći prirodnim putem! Predlagao je – navodno – kao najpovoljniju „lokaciju“ -- - muškarčevu mošnju (skrotum ili kako se i gdje to već zove). , Malo sam ga zlobno zamišljao, kako on ( primjerom dokazujući svoju teoriju!) u osmom – devetom mjesecu trudnoće odlazi u dućane ili na tržnicu a „za jaja“ mu obješeno „gnjezdašce“: maternica oko 1000 grama, posteljica oko 500 g, plodna voda oko 500 g i konačno dijete oko 2000 g – ukupno oko 4 kg ( zavisno o tjednu trudnoće, o zdravlju i razvijenosti ploda – i o točnosti moje procjene...!). Bilo bi mu lako to nositi. Nadati se, samoda mu to sve ne otpadne.... Kad bi, pak, homoseksualne „brakove“ uvjetovali i takovim zadaćama ( Život, koji su od svojih roditelja preuzeli, da kao štafetu predaju na ovaj način svojim potomcima – i da si osiguraju potomstvo, koje će zarađivati za njihove mirovine, koje danas država troši odmah..), vjerojatno bi se odrekli svoga „homoseksualnog opredjeljenja“.... Druga je stvar s puževima. Oni su, navodno, dvospolci – pa kad se u vrijeme razmnožavanja sastanu dva zrela puža – moraju se nekako dogovoriti, koji će biti ženka, a koji mužjak. I njihov odnos rezultirat će malim pužićima... Ako se, pak, opet nekada sastanu – morat će se opet dogovarti o svojim „seksualnim opredjeljenjima“ i to će opet dati male pužiće.... Obzirom na brzinu njihovoga kretanja – priroda je to svrsishodno uredila.... A, da li je to tako i kod istospolnih parova u ljudskom rodu...? Koliko mi je poznato, nije tako. Bez obzira na dogovore „para“ – to ne mže dati dječicu... Istina, ovih sam dana pročitao u novinama, da će u jednom američkom paru muškarac roditi. Ali, tu je pitanje – kakav je muškarac taj muškarac... |
09.06.2008., ponedjeljak
PLANSKA PRIVREDA U EU
Dok je u ovim prostorima postojalo komunističko/socijalističko državno uređenje – iz državnog centra bi se određivalo, gdje će i tko što proizvoditi. Kritičari takove politike su to osuđivali kao onemogućavanje „zdrave privredne i trgovinske konkurencije“.....A sad – koliko „vidim“ i „čujem“ – EU postupa na sličan način i prema državama, koje žele „ući“ u tu asocijaciju...
-Kako? Ne razumijem – pita mali Ivica. -Pa – ako je istina što se piše i govori – koliko naša država „donese u EU“, napr. stabala maslina,ili vinograda, ili jabuka – ne će smjeti povećavati te kulture bez odobrenja EU. Vjerojatno zato, da ne bi konkurirala takovim privredama u „starim“ članicama EU....Jer njihovi privrednici iz tog sektora već i sada znaju štrajkati i protestirati ako ne mogu prodati svoje proizvode... -Da,da! Bilo je toga i na televiziji. Jednom su dovezli u grad i rasuli po ulicama rajčice, koje nisu mogli prodati po isplativim cijenama. -Eto vidiš! – kažem ja Ivici. – Posebno se „lome koplja“ oko „poticaja“ poljoprivrednicima. -Zašto bi lomili koplja? – nije Ivici jasno. -Ma, to se tako samo kaže slikovito za žestoko sporenje oko nečega. Nema tu nikakvih kopalja, sada ih ima samo u nekim sportskim klubovima kao rekviziti za bacanje.... Dakle, vratimo se poticajima...! Da bi država potaknula – napr. poljoprivrednike – na veću proizvodnju iz nekih razloga, daje im od državnog novca određene iznose (prema uzgojnim površinama ili prema količini proizvedenoga). Na taj način poljoprivrednicima se isplati više proizvoditi i proizvode prodati po nižim zagarantiranim cijenama. Ako se takovi proizvodi izvoze u druge zemlje, cijenom mogu konkurirati...Takove su cijene u prvotnom kapitalizmu zvali „nelojalnom konkurencijom“, a postupak „dampingom“ (engleski: dumping – prodaja po nižim cijenama od proizvodnih u velikim količinama, da bi se istisnuli konkurenti sa tržišta...). To je osuđivano, pokušavalo se i zabraniti, ali.... Danas se to zove „poticajima“. To države danas rade, da bi – ili spriječile druge države, da konkuriraju njihovim privrednicima, ili da onemoguće socijalne nemire svojih privrednika, ili da koriste svoje privredne potencijale, ili da zaustave povećanje svojih privrednih radnika,ili... -Da li to uspijeva...? -To zavisi o ekonomskoj moći države – ako se može mjeriti visinom tih poticaja, tj., ako porezna opterećenja mogu podnijeti njeni građani.... Poseban slučaj sada postaje naša brodogradnja.! Ona zapošljava veliki broj ljudi. Ne samo“sastavljača“ brodova, nego čitav niz radnika raznih struka i izvan brodogradilišta : metalci, koji proizvode razne vrste metala (željezo, čelik,bakar, aluminij,... ), drvene proizvode, pokućstvo, mjerne instrumente, itd. Brodogradilišta imaju i druge članice EU... Navodno sve one „potiču“ svoje brodogradnje, da bi bile konkurentne.... Zbog toga one „ucjenjuju“ i Hrvatsku, da „restrukturira“ svoja brodogradilišta, kako ne bi konkurirala njihovima. Bilo bi najbolje, da Hrvatska ukine „poticaje“.... Ili barem, da ih „uskladi“ s njihovim „poticajima“. -Pa, to bi bilo u redu, zar ne! – kaže Ivica. -Tako je! – slažem se i ja - U načelu! ; to znači, da bi i Hrvatska trebala biti jednake „proporcionalne snage“, pa da sve države ukinu te „poticaje“, ili da ih izjednače. Tada bi tu nestao damping. Međutim....! No, s tim državnim „poticanjem“ postoji još jedna mogućnost za razne nečasne i neekonomske radnje. Taj sustav lako može biti „rupa bez dna“, u koju državni novac može „nestajati“ unatoč kontrolama.... |
07.06.2008., subota
LIJEPOM NAŠOM
Nedjelja poslije podne. Poslije ručka sam odmorio. Kuham si kavu, pa ću gledati TV program. Danas sam sam. Ali,... zvonce na vratima. Otvorim, a to je moj mali Ivica..
-Otkud ti? – pitam ga pomalo iznenađen. – Zar niste otišli u prirodu....? -Ma, trebali smo otići. Mama i tata su se radovali, kako ćemo konačno biti svi skupa kao prava obitelj. Ali, onda je gotovo trčeći došla mamina kolegica s posla. Kaže, da ju je poslao poslovođa i da moraju odmah u firmu na neku izvanrednu inventuru, i što ja znam što sve...Tako nam je propalo lijepo nedjeljno popodne.. -Što je na to rekao tata? – pitam ja dalje. -Naljutio se, nešto opsovao, kao „Nemamo ni blagdana ni nedjelje. Gazda se ponaša, kao da ste njegovo roblje! Gore, nego u starom Rimu!“ Onda je on pokupio nas djecu i odveo k teti, da se igramo s njenim sinčićem, a on je opet ljut otišao obići grdilište. Meni se ne da biti s onom malom dječurlijom, pa sam radije došao k tebi... – Ivica se malo oraspoložio - ... onda, što ćemo raditi...? -Mislio sam malo gledati televiziju. Hoćeš i ti sa mnom? -A, što ćemo gledati? – zainteresira se on. -Jednu lijepu emisiju – „Lijepom našom“! -Uh, zar nemaš ništa bolje? Moji frendovi kažu, da je to bez veze...! -Pa, nemam – sad sam se ja malo „nabrusio“. – Svaki put gledamo ono što ti želiš, a danas ćemo ono što ja želim – „Lijepom našom“! Pogledaj malo i ono što želi tvoj djed...! Lijepo se smjesti na kauč, pa ako ti se ne bude sviđalo – možeš nešto čitati. Emisija ne traje ni cijeli sat.. I, emisija počinje! Športska dvorana u nekoj školi dupkom je puna. Na lijepoj montažnoj pozornici sviraju tamburaši, plesačice i plesači u narodnim nošnjama veselo plešu... Ispod oka pogledavam Ivicu, kad će početi raditi nešto drugo... No, on i dalje gleda – rekao bih sa zanimanjem....Izlazi urednik i organizator priredbe Branko Uvodić odjeven kao i plesači i dovodi gradonačelnika, koji započne svoju pozdravnu dobrodošlicu. - Alaj će ovaj „razvezati“ – ne će znati prestati... – počne Ivica jadikovati. - Nije to „ovaj“! On je gospodin gradonačelnik – poučavam maloga. Načelnik još samo pozdravi prisutne i zajedno s Brankom zapjeva... - Nisam znao, da će i on pjevati – iznenadi se Ivica. Još malo posluša: - Djede, pa on lijepo pjeva! I Branko zna pjevati...! – mali se nije mogao načuditi. S interesom je odgledao emisiju do kraja. A, ja sam razmišljao o ovom poslu što ga obavlja gospodin Branko Uvodić sa serijom priredbi „Lijepom našom“. Kakav golemi posao odradi sa svojom ekipom... Dok serija traje, oni neprestano rade i putuju od grada do grada. Dobro je što imaju montažnu pozornicu i ostalu tehniku, ali kada je priredba gotova, oni moraju sve to rastaviti, utovariti i složiti u vozila, pa odvesti to sve u slijedeći grad, gdje ih već nekoliko dana čeka dio ekipe, koji tamo već „pripremaju teren“... Tamo sad treba sve od početka složiti, provjeriti, popraviti... Ništa se ne smije ostaviti slučaju...! Još dosta prije toga Branko je morao s ostalim organizatorima televizije i redateljima otići u „planirane“ gradove i sve unaprijed dogovoriti s tamošnjim organizatorima, sa sudionicima u programima... To je velik broj ljudi – svirača, pjevača, plesača, glumaca... Svi se oni u gradu moraju na vrijeme sakupiti, upoznati s izvedbenim programom, moraju sve točke isprobati i uvježbati... i pred samu priredbu provesti posljednju probu (generalku), kako bi bilo što manje „nevolja“. Na kraju se dvorana ispuni s nama gledateljima, koji uživamo i ne razmišljamo o uloženom vremenu i trudu... Dok program traje – kamere „zaviruju“ i po gledalištu.. - Vidi, djede, koliko ima djece..! - ne prestaje se Ivica čuditi- - Ako je priredba u gradu udaljenom od velikih gradova, ljudi su željni takovih događaja. Neka djeca prvi put su na takovim priredbama. Dvorane su redom pune gledatelja.Dođu cijele obitelji – sve tri generacije Zato ja posebno cijenim rad gospodina Uvodića i ekipa, koje vodi i organizira. Posebnu vrijednost taj rad ima za TV gledatelje, što vide toliku raznolikost naroda u našoj državi, raličitih pjesama, plesova, nošnji, običaja, govora...Posebna je šarolikost narodnih plesova – kola... od kola u krškim krajevima, kad nema glazbe, kad ritam daje samo topot plesa – do Slavonije, gdje se pleše uz razigrane tambure.... Za tamošnje ljude važno je osjećanje, da nisu zaboravljeni od velikih gradova, od centara... Takove priredbe obično potaknu unapređenje kulturnog života u „provinciji“...- Kad kod nas bude takova priredba, zamolit ću mamu i tatu, da i mi idemo gledati. Djede, da li bi i ti išao s nama? - Rado bih išao, ako bude moguće. Najviše, da stisnem ruku Branku Uvodiću i njegovim suradnicima.... |
