Zapitkivalo
19.06.2008., četvrtak
HAJDEMO U TOPUSKO
Primio sam mirovinu, a prekosutra je subota, pa sam Ivicu odlučio iznenaditi:
-Što kažeš, Ivice, da si malo promijenimo subotnji program? -Kako? – zainteresira se on. -Dobio sam mirovinu, pa sam mislio da nas dvojica odemo na izlet. Mama i tata se spremaju, da s tetom Zoricom i njezinima idete u prirodu. Kako ti ne voliš igrati se s tom malom djecom – predlažem da nas dvojica odemo autobusom s mojim prijateljima penzionerima na jednodnevni izlet u Topusko, kupati se. -Ah, sa starcima! –„objesi nos“ Ivica. -Pa, ne kupaju se tamo samo starci! Vidio sam tamo i djece i đaka... Uz to, jedan mi je izletnik za subotu rekao, da i s njim ide njegov unuk, pa bi mu ti bio dobro društvo, kao i on tebi.... -Onda dobro, idemo – malo se oraspoložio. Kad smo u subotu ušli u autobus, vidjeli smo još jednoga dječaka i jednu djevojčicu, negdje tu njegovih godina. Ivica je odmah zadovoljno krenuo k njima. Vođa puta i organizator veselo je uzviknuo: -Evo, tu je naša prošlost, ali na sreću i naša budućnost! – pokazujući na nas stare i na mladost. Put je protekao veselo. Najprije smo uživali u ljepotama krajolika, a onda je vesela gospođa Agata povela pjesmu, jednu od onih „starih“, koju smo svi znali, pa i djeca. Djeca su poslije prestala pjevati i međusobno nastavili razgovarati o krajevima kojima smo prolazili... Vrijeme do Topuskoga brzo je prošlo. Vođa puta poveo nas je do velikog zatvorenog bazena sa izlazom u mali vanjski bazen. Objasnio je to činjenicom, da nas je većina starih i reumatičara s teškoćama kretanja. Mladima se ispričao i zamolio ih, da se i oni tu kupaju „zbog solidarnosti“. Kad su vidjeli prolaz u vanjski bazen – bili su zadovoljni. Za početak kupanja ja sam zamolio mlađariju, da vidim, kako će preplivati duljinom bazena. Ne govoreći ništa otvoreno htio sam provjeriti, kako mlađarija pliva. Pridružila su im se u tom i druga djeca, koja su na kupanju s nekim drugim... Nakon toga sam – opet ne odajući skrivenu namjeru – zatražio, da legnu na leđa i sa što manje pokreta tako plutaju tri minute „na mjestu“. Tako smo vidjeli, da naša unučad zna i plivati i plutati. Dečkima sam preporučio, da se lijepo odnose prema svojoj „gospođici“... Dalje smo se kupali, plivali, namakali, sjedili u toploj vodi – kako se komu sviđa. Ja sam odlučio malo sjesti na ulazne stepenice u bazen. Tamo je već sjedila jedna sredovječna gospođa nekako usamljenički otužna, pa sam započeo razgovor:-Dobar dan, gospođo! Ima li mjesta za još jednog sjedača? -Ima, kako ne bi bilo! Samo izvolite! -Jeste li se već naplivali, kada morate odmarati...? – nastavljam ja konverzaciju. -Malo san plivala, ali san pospana... I iz razgovora sam saznao, da je šjora Mare iz Kaštel-Štafilića i da je od ponoći putovala vlakon iz Splita do Karlovca, gdje je morala nekoliko sati čekati autobus za Topusko sjedeći u hladnoj čekaonici...Pa onda, vožnja autobusom... Pa se nije baš odmorila... A, kad se bude vraćala kući proći će slično načekavanje... - Kako to, da se vi s mora dolazite kupati u Topusko....? Ja pomišljam na kupanje u moru... - Je, malo je neobično, ali pogledajte mi samo ruke! – Pruži ih, a ono nekoliko prstiju ima izobličene zglobove. – Artroza! A, čula san da je ova voda najbolja u Hrvatskoj za ovakve bolesti, pa san odlučila dolaziti nekoliko vikenda...- I ja sam čuo za ljekovitost u Topuskom. Naša udruga umirovljenika više puta organizira izlete ovamo i kupanje.. Razgovarali smo i o drugim temama, ali uvijek bi se vraćali na lošu prometnu vezu. Kaže, da autobusi iz Trogira za Split voze svakih 20 ili 30 minuta, a ovdje Karlovac – Topusko – neshvatljivo je slaba usklađenost prometa...Meni je zbog toga bilo neugodno pred šjora Marom. Htjeli bismo izigravat turističku zemlju, a nismo u stanju ovo čekanje na vezu smanjiti na razumnu mjeru, a ne da gotovo dulje mora čekati na vezu – nego putovati do Splita! Zato ja ovim putem apeliram na „odgovorne“ za organizaciju prometa – pomislite kako će nas šjora Mare dočekati kada dođemo na more...! |
