Zapitkivalo
15.08.2012., srijeda
DOCUMENTA – SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU
-Striče Drago, našao sam na internetu jedan portal s naslovom „Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću“ – započinje moj unuk Ivica s mojim prijateljem, profesorom u mirovini dok nam ja pripremam uobičajene kavicu i sok. – Nije mi jasno to „suočavanje s prošlošću“.
-Ivice, a da ne gnjaviš strica Dragu raznim pitanjima barem dok ne popijemo kavicu, dok je još topla, a ti svoj sok dok je još hladan! -Neka, pusti ga ! – intervenira Drago – Znaš, da mi dvojica volimo debatirati o raznim pitanjima! Dok pijuckamo, možemo razgovarati. Bolje rečeno, možemo odgovarati na Ivičina pitanja. Evo, s tim pojmom „susrećemo se“ prateći suđenje našim generalima u Haagu, zatim na Veritasu Save Štrbca i evo sad u Documenti Vesne Teršelič. To izaziva podozrivost obzirom na njihove namjere prema RH. Vesna Teršelić i ICTY bili bi vjerodostojniji, kada bi se držali određenih načela. Uzročno-posljedični princip Obično ICTY i Vesna Teršelič suprotstavljaju određene događaje i postupke izolirano, kao da prije njih nije bilo ničega. Tada te izolirane postupke i događaje mogu prikazivati proizvoljno. Međutim, ako im se pridruže neki prethodni događaji i postupci, koji su s njima u svezi – onda su jedni od njih prouzročili one druge. Dakle, jedni su uzroci, a drugi posljedice. Taj princip ne poštuju ni u Documenti, ni u tužiteljstvu ICTY-a, a onda često ni suci. To omogućuje, da se optuženiku često „stavi na teret“ i nešto „izvan zdrave pameti“... Suočavanje s prošlošću Što je to? To može biti postupak otkrivanja i objavljivanja zločina, koje je netko počinio, ali to skriva od javnosti – a isto takove zločine „druge strane“ objavljuje i optužuje. Prema tome otkrivanjem skrivanoga protivniku se „zatvaraju usta“. Nemoralni „otkrivatelji“ nepostojećih zločina nastoje izjednačiti krivnju žrtve i agresora, ili čak osuditi žrtvu, a osloboditi agresora. Tužiteljstvo ICTY-a – izgleda – ima zadatak izjednačavanjem krivnje žrtve i agresora provoditi postupak „talionice naroda“ u kojem bi manji narod (žrtva) s vremenom nestao. Tužiteljstvo takovim postupkom oduzima manjem narodu pravo na obranu od agresora. Broje se žrtve agresora pod krinkom humanosti suvremenog ratovanja – dok se žrtve napadnuth zanemaruju. Takovim postupkom želi se unaprijed prijetiti obrani u sličnim situacijama. Jednom riječju nastoji se falsificirati povijest. Kada počinje prošlost u hrvatsko-srpskim odnosima Za uvjerljivost falsificirane povijesti u tim odnosima najzgodnije je uzeti samo jedan „odlomak“ prošlosti i njega proglasiti za „prošlost“ s kojom se odgovarajuća (nepodobna) strana treba „suočiti“. O tom „odlomku“ može ovisiti uspješno iskrivljavanje povijesti. Napr:ICTY je odredio – a to je prihvatila i Vesna Teršelič – u optužbi protiv hrvatskih generala, da to vrijeme počinje 25.07.1995. i završava 31.08.1995. Za njih je to ta prošlost s kojom se Hrvatska i Hrvati i hrvatski generali – moraju suočiti. Njih se ne tiču vrijeme i događaji prije toga. Unutar toga vremena - po njima - je provedena hrvatska agresija VRO Oluja protiv srpskih okupatora, dogovaran je „zajednički zločinački pothvat“, izvršeno je „prekomjerno granatiranje“ (jedino nije bilo vidljivo odgovarajuće razaranje), pa onda „neselaktivno granatiranje“, kojega su se Srbi preplašili i „kao zečevi pobegli“, HV im je omogućila nesmetan odlazak i spasila tisuće muslimana u bihaćkom području od „srebreničke tragedije“. Poginuo je određeni broj Srba. Njih istražuje Documenta. Za poginule hrvatske vojnike i redarstvenike njih „nije briga“. Poslije Oluje „neki“su izbrojali veliki broj izgorenih i razrušenih kuća i drugih zgrada. Dotične nije briga, čije su sve te građevine, kada su uništene i tko ih je uništio... Njima je za to odgovorna Oluja... Za sve su to krivi Hrvati i njihovi generali i zbog toga im treba suditi i oni se moraju „suočiti s tom prošlošću“! Ako se dio ove prošlosti „malo“ proširi tako, da počne 01.05.1991. sve će izgledati nešto drugačije: Počelo je sa srpskom zasjedom i ubojstvom policajca na Plitvicama, pa se proširilo na bjelovarsko i pakračko područje, u Vukovar i njegovo područje, u Banovinu, u Dalmaciju – da spomenem samo neke! – balvanizacija, palež, progoni, ubojstva, granatiranje hrvatskih gradova, miniranje brane Peruče, rušenje masleničkog mosta, ubojstva u Škabrnji, itd., itd. Sve su to - i drugo - bili uzroci - a Oluja je bila samo nužna posljedica. Možda bi se Srbi, Documenta i ICTY trebali suočiti s tim dijelom prošlosti...! Ako bismo „prošlost“ još širili do 1941. god, kada su srbski četnici u Srbu i okolici počeli progoniti Hrvate i Muslimane i bacati ih u kraške jame, kada su ubijajući Hrvate razrušili i spalili selo Boričevac u području Lapca. Slično su učinili sa mjestom Zrinom u Pounju. U tom su se već udružili s partizanima. Sve to protiv države u kojoj su živjeli! Ne bi li se i oni trebali konačno suočiti s tom prošlošću? Posebno mjesto te „prošlosti“ pripada žrtvama Bleiburga 1945. I Križnim putovima, čiji su tragovi obilježeni hrvatskim grobovima. Još dalje u „prošlost“ odvelo bi nas do 1918. Do stvaranja prve Jugoslavije bez pitanja hrvatskoga naroda, u kojoj su Srbi terorizirali Hrvate. Čak je Srbin Puniša Račić pucao po hrvatskim poslanicima u Narodnoj skupštini u Beogradu. Već tada su htjeli provesti „talionicu naroda“ u kojoj bi se Hrvati trebali pretaliti u Srbe i nestati. Ta ideja živi i danas. ICTY bi trebao po narudžbi svojih nalogodavaca to učiniti drakonskim kažnjavanjem hrvatskih generala... Tko bi se sada trebao suočiti sa svojom prošlošću? ošlošću? |
