Zapitkivalo

U našoj Budičini – selu uz cestu – od Petrinje prema Kostajnici udaljeno 10-tak kilometara bili smo odmah poslije „Oluje“. Cesta je bila zapuštena. Po poljima je rasla visoka trava. Grmlje i trnje bili su se proširili po zapuštenim njivama, posebno na lijevoj strani...

Poslije nekoliko uzbrdica i nizbrdica ukazao se nestvaran prizor... Od većine zidanih kuća ostali su samo zidovi. Od drvenih kuća nazirali su se kameni temelji... Sve je bilo spaljeno i srušeno... Ostale su bile samo tri,četiri kuće... U njima je stanovala okupatorska vojska...Selo je bilo pusto...

I od spaljene škole ostali su samo zidovi. Ni drvene crkvice na groblju nije bilo.... Groblje je bilo šikara... Nazirali su se porušeni nadgrobni spomenici... Jednom riječju – jad i tuga....

Nakon toga već dosta dugo nismo tamo bili... Seljani su bili rastjerani kojekuda – većinom samo s onoliko stvari, koje su mogli ponijeti...Četvero starijih ljudi nije se dalo istjerati...Računali su, da „su i Srbi ljudi“. Rodbina je kasnije „zaobilaznim putem“ saznala, da su ih okupatori poubijali....

Da ponovno odemo onamo? Poticaj nam je dao stric Đuka... Želio nam je pokazati svoju obnovljenu kuću. Dok je on iz progonstva povremeno odlazio, tamo su radnici obnavljali selo...

Krenuli smo jednog sunčanog prijepodneva..Svjež jesenji zrak bio je ugodan. Sunčeva putanja bila je već dosta nisko. „Zurilo“ mi je u oči. Spustio sam štitnik... „Škoda“ je žurila prema jugu. Pred nama s desne strane uzdizali su se obronci Zrinske gore. Između njih ususret nam je tekla rječica Petrinjčica sa svojim pritocima potocima... Tu kod Petrinje već je tekla laganije u sjeni vrba i joha...

Što li ćemo danas vidjeti!?U iščekivanju svi šutimo. Uspinjemo se uz posljednju uzbrdicu...Odjednom se ukazao neočekivan prizor.Mnogim se kućama opet crvene zidovi i krovovi. Na nekim kućama rade radnici. Kraj kuća složen je razni građevinski materijal. Po nekim dvorištima rade i vlasnici...Iz nekih gotovih dimnjaka vije se dim...Vraćaju se ljudi...

Skrenuli smo u naš zaselak. Odjednom smo ugledali novu kuću strica Đuke.... Nekad je tu bila stara drvena kuća iznad zidanoga podruma. Sada je tu nova zidana kuća. Nekako je veća od on stare...

Đuku smo pitali, otkuda mu toliki novac za tu obnovu. Odgovorio je, da to sve obnavlja država, da bi se ljudi imali kamo vratiti iz izbjeglišta... I on bi se odmah vratio, ali osim te lijepe kuće nema ništa drugo potrebno za život seljaka. Nema staje ni blaga, nema sjenika, ni svinjca, ni kokošinjca.... Kako živjeti od same kuće...? Za život treba toga još puno....

Istina, za početak značajna je i ova kuća. Zahvalni su državi na ovakovoj brizi....Glavno je, da smo slobodni u našoj neovisnoj državi... Sigurno ćemo se morati zadužiti u drugim državama i dugove vraćati još godinama... I oružje smo morali nabavljati...

Povratak je ipak prožet nadom.Pomalo ćemo nabavljati i stvarati i druge potrebe... Vratit će se ljudi... Živjet će ovo selo!

Znamo li još nešto o njenom problemu?

Sagrađena je, da bi prerađivala naftu iako je dosta udaljena od njenih izvora. Doduše, pretpostavljalo se, da bi se nešto nafte našlo ispod zemljine površine, koja je nekad bila dno Panonskoga mora. Nešto je nađeno, ali nedovoljno za puni prerađivački kapacitet.

Hrvatski naftovod.
Projektanti Rafinerije u osnovi su računali na „hrvatsku naftnu neovisnost“. Zato je sagrađena dosta daleko od granice sa susjednim državama. Računali su s izvorima nafte u drugim državama iz kojih bi se mogla kupovati i dopremati u „srce Hrvatske“. Planirano je kombinirano dopremanje morem i kopnom. Izabran je Bakarski zaliv nedaleko Rijeke. Tu je more vrlo duboko. To je povoljno za dolazak velikih tankera punih nafte sa dubokim „gazom“. Tu je iskrcavanje i otpremanje nafte povoljno, pa je sagrađen naftovod odatle do Siska, kao cjevovod ukopan u zemlju. Hrvatski geodeti trasirali su njegov smještaj koristeći što više povoljni nagib zemljišta gdje god je bilo moguće, kako bi dopremanje nafte bilo što jeftinije.
Čudno mi je da taj naftovod danas nitko ni ne spominje, kada se treba odlučiti o opstanku Sisačke rafinerije. Da li taj naftovod uopće još postoji nakon Domovinskoga rata, Jesu li ga agresori onesposoboli? Vjerujem, da nije bio potpuno uništen. To bi trebalo istražiti, pa ako treba i popraviti.

Znatiželjni izletnici na Hrastovičku goru iznad mjesta Hrastovice, gdje je vjerojatno još uvijek planinarski dom, mogli bi obići okolicu i pogledati zanimljivosti. Do toga spomenutog doma može se dovesti autom iz Petrinje, pa kraj Peckoga iz čijeg je jezera „iscurila“ voda, i skrenuti u šumu. Za djecu bi to bio nezaboravan izlet. Ako se otuda krene na jug, treba se spustiti u Tješnjak, koji presijeca Zrinsku goru. Kroz njega rječica Petrinjčica prolazi prema Petrinji. Kroz taj prosjek je postavljen i naftovod između sela Donje Budičine i Taborišta, pa kroz šumu Kotar prema Rafineriji...

Balastne vode.
Kada je brod tanker za prijevoz nafte pun nafte – on more „gazi“ duboko i može stabilno ploviti i po „nemirnome“ moru. Ali kada se iz njega iskrca teret nafte, on ispliva više na površinu i plovidba po olujnome moru može biti opasna za izvrtanje. Zbog toga se iskrcana nafta zamijeni djelomično okolnom morskom vodom. To je balastna voda s kojom je plovidba sigurnija, brod jednostavno balansira.
Balastna voda unese u tanker sa sobom ratličito bilje, razne životinje, koje se prirodno nalaze samo u tome moru . Kada takav tanker uplovi u luku i more da ukrca novu naftu, iz njega treba izbaciti balastnu vodu sa svim „sadržajem“. Na takav način se zagađuje more ukrcavanja sa stranim životnim sadržajem. Na taj način Jadransko more se ne zagađuje (znatno brzo), jer se iz njega samo odvoze balastne vode.
Ovako „gledano“ Riječka rafinerija je bliža ganici s Italijom nego Sisačka rafineruja bilo kojem „susjedu“. Mene položaj Riječke rafinerije podsjeća na činjenicu, da je Rijeka nekada bila „pod“ Italijom. Ispričavam se zbog ovih „crnih misli“. I UK je doskora bila članica EU-e. Kako li će to završiti?

Radnici Rafinerije.
Kad se Rafinerija razvijala, trebala je odgovarajuće radnike. Mnogi od njih došli su „sa strane“. Neki od njih „učili su zanat“, a većina su osnovali obitelji u Sisku, djeca su se školovala tako, da također mogu raditi u Rafineriji. I sada najednom „ netko“ želi prekinuti rad Rafinerije! Misli li on na to, kako i od čega će živjeti ti radnici i njihove obitelji? Misli li „on“, koliko bi ta Rafinerija mogla značiti za energetsku neovisnost EU-e?

Rafinerija smanjila štetnost nekih plinova
Nafta je skup različitihkemijskih spojeva. Neki od njih su štetni za zdravlje ljudi.. Toga je bio svjestan doktor Ivo Pedišić liječnik u Sisačkoj bolnici, a rodom iz zadarskog otoka Pašmana. Uz zauzimanje i dograđivanje bolnice uporno je upravu Rafinerije uvjeravao, da je potrebno narod Siska i okolice zaštiti od otrovnog djelovanja Rafinerije. U tome je uspio – uz Rafineriju je dograđen spalionik otrovnih plinova u obliku visokog dimnjaka. Siščani mu to nisu zaboravili nazvavši svoju bolnicu njegovim imenom.(i prezimenom!).

Ne znam, da li su tako postupili vlasnici rafinerije u Bosanskom Brodu, ili i dalje proizvode otrovne plinove, kojima truju i stanovništvo Slavonskoga Broda u komšiluku na hrvatskoj strani. Ako još uvijek tvrcde, da plinovi iz njihove rafinerije nisu škodljivi, trebalo bi za njih i nihovu obitelj iznajmiti u Brodu jedan stan u kojemu bi stalno živjeli kao i ostali stnovnici. Tako bi svojim primjerom dokazali, da vjeruju u svoju propagandu... ...

-Što ti, Drago, misliš o novim parlamentarnim izborima? – pitam moga prijatelja profesora u mirovini.
-Kako to misliš? – čudi se Drago.
-Pa, mislim – počnem ja – uopće ne vidim smisla gubiti vrijeme zbog izbora. Bilo bi nam korisnije taj dan otići u toplice, kupati se i možda sunčati...
-Čekaj, prijatelju – u čudu će Drago – Kako misliš, da ne bi išli na izbore? Ti si uvijek sve planirao, kako bi mogao ići na izbore. Smatrao si svojom građanskom dužnošću da na taj način sudjeluješ u vlasti!
- Da, ali danas se izbori organiziraju tako, da političari rezultate mogu prilagoditi svojim željama, a nama kako bude...
-Čekaj, da malo proanaliziramo, što je bitno za izbore – počne Drago na svoj uobičajeni način.

size=3>Referendum je najjnednostavniji oblik izbora
-Referendum je oblik neposredne demokracije. Najčešće je postavljeno jedno pitanje i na glasačkom listiću treba samo zaokružiti „ZA“ ili „PROTIV“. Na taj jednostavni izbor treba ići.

<font size=3>Stranačke koalicije prije izbora
Ako su parlamentarni izbori u kojima sudjeluje više političkih stranaka, obično se stranački vođe stranaka, koje u svojim programima imaju jednakih ili sličnih elemenata, ili barem ne suprotnih – dogovore o međusobnom koaliranju. To je poželjno, ako su pojedinačne stranke premale. Da bi to imalo smisla, treba ići na izbor i glasovati prema ranije dobro promišljenoj odluci. Naravno, to ima smisla, ako nije dozvoljeno postizborno koaliranje .

Stranačke koalicije poslije izbora
To je oblik demokracije, po kojem Tada glasači ne žele ni iči na izbore.
Ako je političarima stalo do većeg broja izlaska građana na izbore, sastavit će izborna pravila (zakonska), po kojima ne će biti priznato poslijeizborno koaliranje- samo prijeizborno će biti dopušteno.

-E, Drago, onda ćemo morati naći neki drugi dan za uživanje u toplicama! Ne želim, da netko „trguje“ mojim izbornim glasom! Jedino, ako nema uopće nikoga za koga bih glasovao! Tada mislim, da uopće ne treba ići na izbore! Nije li tako?
-Ne, prijatelju – protivi se Drago mome mišljenju - Ispričavam se zbog svoje nepovjerljivosti, jer mislim, da bi netko od članova biračkoga odbora mogao neiskorištenski listić ispuniti po svome ukusu. Zato svakako treba pristupiti glasanju! A u toplice idemo drugom prilikom!

-Zdravi bili, dečki! – pozdravi s vrata moj prijatelj Drago, profesor u mirovini. – Jeste li gluhi kad niste čuli zvonce?
-Oprosti, prijatelju, Ivica i ja smo se zamislili na jednom problemu, pa nismo čuli.
-Kakav to problem imate? Možda ja kako mogu pomoći...

Tko je bio Poncije Pilat
-Ivica se zaineresirao, tko je - zapravo tko je bio – Poncije Pilat, kad sam ja napisao ovakav naslov!
-I, što si mu rekao? – zainteresirao se i Drago.
-Ma, zna i on, da je to bio rimski sudac, koji je još prije skoro 2.000 godina trebao suditi Isusu Kristu tamo negdje kod Nazareta, dok je taj dio svijeta bio pod vlašću rimskih osvajača. Rimski šefovi zahtijevali su od njega, da osudi Isusa na javnu smrt , iako on nije bio kriv. Poncije je dobio zadatak i on ga je izvršio: Isusa su razapeli na križ....Kad je Pilat izvršio zadatak – jednostavno je oprao ruke.Time je on odgovornost za učinjenu nepravdu „skinuo sa sebe“..
-Imaš pravo, prijatelju. Iako je taj Poncije Pilat davno umro, povremeno je netko od vlastodržaca želio „maknuti“ nekoga, tko mu je smetao, ili je šef samo mislio, da mu dotični smeta – našao bi potkupljivoga sudca, koji će „na osnovi zakona“ smetajućega „ukloniti“. Da li će i on „oprati ruke“ i skinuti krivnju sa sebe...?

Pojave Poncija „Antipilata“
Od vremena do vremena „pojavila bi se „ potreba, da nekom vlastodršcu treba sudac, koji će „po zakonu“ nekog zločinca osloboditi krivnje, iako niz činjenica nepobitno dokazuje njegovo zločinstvo. Tako je to “ovih dana“ u Den Haagu, gdje je bio u istražnom zatvoru ICTY-a Vojislav Šešelj. Postoji niz filmskih snimaka, na kojima se vidi i čuje gdje dotični pred masom srpskih sudionika na raznim skupovima , koji oduševljeno mašu srpskim zastavama – poziva na rat, ubijanja i progone ljudi izvan Srbije, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posljedice tih poziva su razoreni sela i gradovi, poginuli i protjerani nevini ljudi. Za sve to dio krivnje snosi Vojislav Šešelj i trebalo bi ga kazniti...

No „nekomu“ je u interesu, da on za to ne odgovara, pa među sudcima „pronalazi“ one, koji ne mogu odoljeti „škudama“, pa pronalaze „rupe“ u međunarodnim kaznenim zakonima kroz koje se „dokazuje“, da je ovaj Šešelj nevin i oslobađa se krivnje. Dakle, obratno od Poncija Pilata, koji je osudio na kaznu nevinoga Isusa, ovi u Haagu kroz „rupe u zakonu“ pronalaze pravo po kojemu zločinca proglase nevinim. Umjesto Poncija Pilata ove u Den Haagu nazovimo Ponciji Antipilata!

-Što ti, Drago, imaš reći o rezultatima ovih parlamentarnih izbora? - pitam moga prijatelja, profesora u mirovini? - Ovako nešto još nismo imali!

Drago počne držati predavanje:

Održani su parlamentarni izbori za 8. saziv Sabora Republike Hrvatske. U njima je sudjelovalo veći broj što većih, što manjih političkih stranaka. Mislili smo, da ćemo u novu godinu ući sa stabilnom novom državnom vlašću. Ali sve se zakompliciralo.Obični građani – glasači mogli su slobodno glasovati prema svome uvjerenju i da će vlast preuzeti ona opcija, koja dobije najveći broj glasova. Dakle, čista demokracija, da bolju nismo mogli poželjeti! Ali,da....!

Pojavio se konglomerat od određenog broja malih stranaka pod nazivom MOST, koji sam za sebe ne može postići niti sam naziv „većina“, a kamo li stvarnu većinu, koja bi trebala i mogla preuzeti i ostvariti novu uspješnu državnu upravu. Kako velike koalicije HDZ-a i SDP-a nisu ostvarile „dovoljnu“ većinu, među njih se „ubacio“ MOST i počeo „upravljati“ s političkom situacijom u Hrvatskoj služeći se raznim oblicima ucjena – čas jedne, čas druge koalicije.
Dakle, manjinski Most počeo je upravljati većinskim koalicijama propagirajući svoj plan o njihovoj zajedničkoj Velikoj koaliciji. To odgovara SDP-ovoj koaliciji, koja bi po svim uobičajenim pravilima trebala upravljanje Državom prepustiti HDZ-ovoj koaliciji. Jer SDP se u upravo prošlom mandatu „istrošio“: niz obećanja o poboljšanju života nije ostvario, dugove povećao, povećao broj nezaposlenih, itd.

Instaliranje Hrvatskoga Sabora u novom sazivu nije uspjelo, najavljeni su novi pregovori o raznim koalicijama i možda novi izbori. Kakovi su izgledi, ako do njih dođe? Birači u tome ne vide ništa dobro, osim izbornih troškova. Neki od njih ne će ni izaći do birališta – „Od izbora ionako ne će biti koristi“, kažu ili misle neki građani. „Bit će ionako, kako se političari dogovore!“
No, ja mislim, da bi trebalo od političara tražiti, da u izborni zakon unesu male promjene: Koaliranje političkih stranaka u predizbornim akcijama trebalo bi i dalje zadržati, ali nakon izbora trebalo bi koaliranje zabraniti. To bi izborima vratilo osnovno svojstvo demokracije – da se u obračunima rezultata izbora glasovi birača pribroje onima, kojima su i namijenjeni. Po dosadašnjoj praksi ja –napr – glasujem za HDZ, a postizbornim koaliranjem, moj glas pripadne SDP. Iako ja ni u snu to ne bih želio. Bilo bi mi sigurnije, da biralište zaobilazim u velikom luku.
Mislim, da bi to izborima vratilo osnovno svojstvo demokracije, da glasovi birača ne budu „predmeti za trgovinu“. Vjerojatno bi tome trebalo prilagoditi i način obračuna rezultata izbora.

Agresija kao način otimanja životnog teritorija nekom narodu osvajači su provodili raznim metodama: otvoreno - ratnim pohodima, ucjenama, diplomacijom... ili prikriveno – osiromašivanjem domicilnog naroda, stvaranjem raznih uvjeta za raseljavanjem, dovođenjem strane radne snage iz još siromašnijih krajeva....

Danas su to azilanti, koji bježe iz svoje siromašne domovine na razne strane za boljim životom tražeći politički azil (zaštitu od progona). Za mali narod kao što je Hrvatski postavlja se pitanje, kakove to posljedice može imati...

Iz hrvatske povijesti
Mogli bi ponešto naučiti iz naše povijesti. U 14. stoljeću s Istoka krenula su osmanlijska osvajanja prema europskom Zapadu. Poznata je Kosovska bitka između tih osmanlijskih turskih horda i Srba. Osmanlije su nadjačali i mogli su krenuti dalje. Jedan dio Srba povlači se ispred turskih porobljavanja sa svoga teritorija i traži zaštitu kod „komšija“ Hrvata. Hrvati su ih primili kao ljude u nevolji, s njima se sprijateljivali prema kršćanskim običajima.

Drugi dio Srba pokorio se turskom ropstvu i kao Morlaki (Morlaci) pratili osmanlijsku vojsku za svojim sunarodnjacima u jedinicama za opskrbu. Za vjernu službu Osmanlije su ih nagrađivali dodjeljivanjem osvojenih teritorija Hrvatske. Među njima su bili i Janjičari...

Tako su se srpski došljaci bilo kao Morlaki ili kao Vlasi, Šumadinci,... pomiješali sa domicilnim Hrvatima.. i bili im u pravilu zahvalni na doživljenoj dobrodošlici.

Međutim, potomci tih pridošlih „komšija“ s vremenom su se međusobno kao Srbi počeli smatrati produljenom „osvajačkom rukom“ onih Srba u „Otadžbini“ prisvajanjem hrvatskog teritorija za Srbiju. To traje sve do danas, s izgledima „za večnost“. Tako bi oni „zahvalili“ Hrvatima na humanom prijemu njihovih predaka...!

Pitanje je, kako će se ponašati, ili kako bi se ponašali, potomci današnjih azilanata, kojima treba osigurati radna mjesta, kojih kod nas nema dovoljno i za našu mladost.

Siromaštvo u domovini današnjih azilanata
Sigurno je, da ovi ljudi traže azile u Europi zbog teškog života u svojoj domovini. Stavljaju na kocku i svoj život. Što je bilo u osnovi toga siromaštva u povijesti, a što je danas? Razmišljanja nas „vode“ u vrijeme kolonijalizma. Tada su njihove predke porobili osvajači uglavnom iz Europe, pa i iz Amerike. Robovi su morali raditi za kolonizatore i do iznemoglosti. Za njih bi od njihovoga rada pripalo samo toliko, da prežive – slično korištenju životinja.

Kolonizatori su tako postignuto bogatstvo odpremali u svoju domovinu. I „kod kuće“ su im trebali robovi, da rade na njihovim dvorcima i imanjima, pa su i dio robova poveli sa sobom. Neki od njih rađali su i djecu. Ona su također postajala vlasništvo „dojučerašnjih“ kolonizatora.
Kako su se generacije robovskih potomaka smjenjivale, sve više je u njima rasla želja za slobodom i za ukidanjem ropstva. I ropstvo je konačno formalno ukinuto. Zapravo je zamijenjeno kapitalističkim ropstvom.

U bivšim kolonijama ostalo je siromaštvo. Javili su se domaći vlastodršci, koji na neki način oponašaju bivše kolonizatore. Obični ljudi nastoje pobjeći iz toga siromaštva tražeći azil u zemljama Zapada čiji su ih predci osiromašili...A potomci kolonizatora Zapada žele da s njima „azilantsko opterećenje“ sada dijele i narodi, čiji predci nisu bili kolonizatori...

Ujedinjeni Narodi i azilantske teškoće
Vodeći ljudi Organizacije Ujedinjenih Naroda – zapravo činovnici, koji nas vode – nastoje azilantski problem riješiti udomljavanjem i zapošljavanjem u zemljama Zapada na principima humanosti i kršćanstva „pomažući ljudima u nevlji“. Vjerojatno ne razmišljajući o posljedicama „na dulji rok“. Zapad danas ima probleme i s nezaposlenošću vlastitog stanovništva. Kako će na to utjecati ovi azilanti i njihovi potomci?

Na „dulji rok“ problem bi trebalo rješavati u zemljama iz kojih dolaze azilanti. Na neki način trebalo bi popravljati društvena uređenja tih zemalja, tako da smanjuje siromaštvo siromašnih. Tako bi bilo manje potreba za azilom.

Mađarska podiže zaštitnu ogradu
Državnici Mađarske misle na posljedice azilantske seobe prema Zapadu. Podižu zaštitnu ogradu prema Srbiji. Zašto baš prema Srbiji? Pa zbog toga, što su u prošlosti Srbi dovodili strance „komšijama“ na zapad. „Neki“Mađarima zamijeraju te ograde nazivajući to „nehumanim postupkom“ prema sirotinji, koju tako zaustavljaju u kretanju prema svjetlijoj budućnosti.

Međutim, kritičari ne spominju nehumanost onih, koji stvaraju nemoguće životne uvjete toj sirotinji u njihovoj domovini! Kamo nestaju vrijednosti njihovoga rada u njihovoj domovini.-..?

Kritiziraju Mađare, koji zaštitnom ogradom štiteći sebe od azilantske bujice štite i ostale „zapadne susjede“.

Možda su azilanti agresorska vojska iako bez oružja
„Državnici“ zemalja otkuda dolaze azilanti lukavo stvaraju uvjete zbog kojih oni bježe. I lijepo zarađuju na tome.

Ovi azilanti odgajani su u svojim obiteljima i u vjerskom duhu, koji nije kršćanski. Najčešće je to islam. U azilu i u narodu, koji ih prihvati, oni nastavljaju živjeti po principima svoje vjere. Na taj način sačuvaju razliku prema svojim udomiteljima.

U pogodnom trenutku poslušat će „poruke“onih, koji su ih otjerali u egzil. Kada ih oni pozovu, da „preuzmu vlast“ od udomitelja – učinit će to žrtvujući i svoje živote, jer to od njih „zahtijeva njihova vjera“. Naravno, „njihova vjera“ ne zahtijeva žrtvovanje života njihovih nalogodavaca!

Zbog toga treba biti oprezan s azilantima. Najbolje bi bilo, da međunarodna zajednica poduzme odgovarajuće mjere za poboljšanje životnih uvjeta u njihovim domovinama, pa ne bi trebali odlaziti u inozemstva. Čovjeku je najljepši krajolik, kojega svjesno ugleda, kada dođe na svijet...

Ograničavanje vremena azila
U zemljama odkuda dolaze izbjeglice i traže azil natalitet je danas obično veći nego što je u zemljama, u kojima traže azil. To je „natalitetna opasnost“ za narod, koji prima azilante. Da se to nekako ublaži, možda bi trebalo uvesti obvezatne osobne dokumente u kojima bi trebalo upisati, koliko dugo oni vrijede.

Nakon toga azilanti bi trebali tražiti azil u drugoj državi, ili biti deportirani natrag u svoju domovinu. Tako bi oni prestali biti opasnost za domicilne narode zbog njihove humanosti, ili zbog lakomosti njihovih poslodavaca za jeftinim radništvom.

Čitajući i slušajući o pripremanju za proslavu VRO „Oluja“(Vojno redarstvena operacija) očekivao sam, da „nekima“ to ne odgovara, pa će radije otići nekamo na izlet. Začudio sam se pročitavši, da se „neki drugi“ spremaju tu proslavu nekako „minirati“. Dva-tri dana prije mimohoda u Zagrebu nu Trgu Bana Jelačića aktivisti/ce razvukli/e su duga platna s napisima, koji izražavaju odgovornost „Oluje“ za pogibiju srpskih civila, i sl. U njima sam prepoznao stil Documente i Vesne Teršelič....
Osnovna tema Vesne Teršelič je „Suočavanje s prošlošću“. Nije sasvim jasno, što je za nju „prošlost“ i tko se i kada s njom mora „suočiti“.Razmotrimo tu temu!


SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU
Kada je u pitanju hrvatski Domovinski rat,Tužiteljstvo ICTY-a – izgleda – ima zadatak izjednačavanjem krivnje žrtve i agresora provoditi postupak „talionice naroda“ u kojem bi manji narod (žrtva) s vremenom nestao. U tom zanemaruje uzročno-posljedični princip, iako bi on trebao biti osnova povijesti. U tom ima zdušnu potporu Documente Vesne Teršelič pod nazivom „Suočavanja s prošlošću“- Hrvatske.

Tužiteljstvo takovim postupkom oduzima manjem narodu ( Hrvatima) pravo na obranu od agresora u kojoj bude i poginulih agresora. Broje se žrtve agresora pod krinkom humanosti suvremenog ratovanja – dok se žrtve napadnuth zanemaruju.

Takovim postupkom želi se unaprijed prijetiti obrani u sličnim situacijama. Jednom riječju nastoji se falsificirati povijest.
Za uvjerljivost falsificirane povijesti u tim odnosima najzgodnije je uzeti samo jedan „odlomak“ prošlosti i njega proglasiti za „prošlost“ s kojom se odgovarajuća (nepodobna) strana treba „suočiti“. O tom „odlomku“ može ovisiti uspješno iskrivljavanje povijesti. Napr:

ICTY je odredio – a to je prihvatila i Vesna Teršelič – u optužbi protiv hrvatskih generala, da to vrijeme počinje 25.07.1995. i završava 31.08.1995. Za njih je to ta prošlost s kojom se Hrvatska i Hrvati i hrvatski generali – moraju suočiti. Njih se ne tiču vrijeme i događaji prije toga.
Unutar toga vremena – po njima - je provedena hrvatska „agresija“ VRA Oluja protiv srpskih okupatora, dogovaran je „zajednički zločinački pothvat“, izvršeno je „prekomjerno granatiranje“ (jedino nije bilo vidljivo odgovarajuće razaranje Knina i područja Oluje), pa onda „neselaktivno granatiranje“, kojega su se Srbi preplašili i „kao zečevi pobegli“, HV im je omogućila nesmetan odlazak i spasila tisuće muslimana u bihaćkom području od „srebreničke tragedije“. Poginuo je određeni broj Srba. Njih istražuje Documenta. Za poginule hrvatske vojnike i redarstvenike njih „nije briga“. Poslije Oluje „neki“su izbrojali veliki broj izgorenih i razrušenih kuća i drugih zgrada. Dotične nije briga, čije su sve te građevine, kada su uništene i tko ih je uništio... Njima je za to odgovorna Oluja...
Za sve su to krivi Hrvati i njihovi generali i zbog toga im treba suditi i oni se moraju „suočiti s tom prošlošću“!

Ako se dio ove prošlosti „malo“ proširi tako, da počne 30.03.1991. sve će izgledati nešto drugačije:
Počelo je sa srpskom zasjedom i ubojstvom policajca na Plitvicama, pa se proširilo na bjelovarsko i pakračko područje, u Vukovar i njegovo područje, u Banovinu, u Dalmaciju – da spomenem samo neke! – balvanizacija, paleži, progoni, ubojstva, granatiranje hrvatskih gradova, miniranje brane Peruče, rušenje masleničkog mosta, ubojstva u Škabrnji, itd., itd.

Sve su to - i drugo - bili uzroci - a Oluja je bila samo nužna posljedica. Možda bi se Srbi, Documenta i ICTY trebali suočiti s tim dijelom prošlosti...!

Ako bismo „prošlost“ još širili do 1941. god, kada su srbski četnici u Srbu i okolici počeli progoniti Hrvate i Muslimane, ubijati ih i bacati u kraške jame, kada su ubijajući Hrvate razrušili i spalili selo Boričevac u području Lapca. Slično su kasnije učinili sa mjestom Zrinom u Pounju. U tom su se već udružili s partizanima. Sve to protiv države u kojoj su živjeli! Ne bi li se i oni trebali konačno suočiti s tom prošlošću?

Posebno mjesto te „prošlosti“ pripada žrtvama Bleiburga 1945. I Križnim putovima, čiji su tragovi obilježeni hrvatskim grobovima.

Još dalje u „prošlost“ odvelo bi nas do 1918. Do stvaranja prve Jugoslavije bez pitanja hrvatskoga naroda, u kojoj su Srbi terorizirali Hrvate. Čak je Srbin Puniša Račić pucao po hrvatskim poslanicima u Narodnoj skupštini u Beogradu. Već tada su htjeli provesti „talionicu naroda“ u kojoj bi se Hrvati trebali pretaliti u Srbe i nestati.
Ta ideja živi i danas. ICTY bi trebao po narudžbi svojih nalogodavaca to učiniti drakonskim kažnjavanjem hrvatskih generala...
Tko bi se sada trebao suočiti sa svojom prošlošću?

Otkada i otkuda Srbi u Hrvatskoj
Čovjek se pita, kako su se Srbi „našli“ u Hrvatskoj. Moj prijatelj Damir to jednostavno razjasni:
„Dopremili“ su ih Turci – Osmanlije u 16. stoljeću. Tada su Osmanlije „krećući se“ na zapad stigli na Kosovo. Srbi su im se suprotstavili u 14. st., ali Turci su ih pobijedili. Jedan dio Srba povlačio se pred Turcima na Zapad prema Hrvatskoj. Hrvati su ih humano primili kao „ljude u nevolji“. Drugi dio pokorio se Turcima i kao Poturice služio im u napredovanju također prema Zapadu. Turci su ih nagrađivali za vjernost dajući im dio od osvojenog zemljišta od Hrvata. I prezime Džakula podsjeća na to vrijeme.. Tako su se u Hrvatskoj našli došljaci raznih plemena iz Srbije: Vlasi, Šumadinci,... Danas se u Hrvatskoj svi nazivaju Srbi. Iako Hrvate na svome teritoriju nagrađuju na razne načine, ako pristaju, da ih zovu raznim nazivima- na pr. u Vojvodini: Slavonci, Šokci, Uskoci,... samo da nisu Hrvati.
Tako su se pridošli Srbi „ukorijenili“ u raznim krajevima Hrvatske i nastoje te krajeve prisvojiti i „posrbiti“. Posebno su se organizirali od 1990.godine i nastojali Hrvate protjerati i čak poubijati do genocidnosti. Prema portalu CPD (Centar za prikupljanje dokumentacije) po područjima Zapadne Slavonije i Banovine to izgleda ovako:

U Zapadnoj Slavoniji:
Posebno su se organizirali u Pakracu, Bijeloj, Đulovcu, Grdževici,Velikoj Peratovici, Gornjim Bogićevcima, Bučju,Voćinu, Sekulincima, Četekovcu, Miokovićevu, i drugim mjestima, pljačkali naročito Hrvate, terorizirali, mučili, ubijali – sve s ciljem odcjepljenja od Republike Hrvatske. U to vrijeme 1991. do 1995. usmrtili su, ili „sakrili“ 266 osoba. Žrtve su redarstvenici, pripadnici ZNG i civili. Što su hrvatske vlasti na to trebale učiniti?

Na Banovini:
Srpski zločini su počinjeni u: Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Cerovljanima, Predori i okolici, u Dragotincima i Kraljevčanima. Iz Hrvatskog Čuntića i iz Čuntićkog Prnjavora protjerano je oko 800 civila. Napali su policijske postaje u Glini i u Jukincu. Masakrirali su nekoliko civila u Kuljanima (Općina Dvor na Uni) i nekoliko policajaca u Zamočama. Ubijali su u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, u Hrvatskoj Kostajnici. Napali su Čuntić i Dragotince blizu Petrinje, sela Maju i Svračicu, grad Petrinju, Križ na području Petrinje, Grabovac nedaleko Petrinje, Novu Drenčinu kraj Petrinje, Drežničko Selište u Lipovači/Drežniku u Uvali kod Rakovice. Ubijali su i palili u D. Glini, Drežnik-gradu i okolnim selima: selo Smoljanac, Novo Selo kod Slunja, u selu Lipovači, u Donjem Lađevcu u općini Slunj, sela Lađevac, Poljane, Furjan i Salopek selo, u Polju i u Lađevačkom Selištu, prognaničko naselje „Gaza“ u Karlovcu, grad Petrinju i okolna mjesta, Brest, Budičina, Cepeliš, Donja Mlinoga, Glinska Poljana, Gora, Graberje, Hrastovica, Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Križ Hrastovički, Letovanci, Mađari, Mala Gorica, Međurače, Mokrice , Mošćenica , Nebojan, Nova Drenčina, Novi Farkašić, Novo Selište, Pecki, Prnjavor (Čuntićki), Sibić, Slana, Strašnik, Taborište, Župić, Grad Sisak , Općina Sunja ,
Na području Banovine u vrijeme Domovinskog rata poginulih i nestalih je bilo 593. Documenta i Teršelička o tim zločinima ne govore. Zbog toga je ne mogu zvati „gospođom“...

Ljude se posebno dojmila pogibija TV snimatelja Gordana Lederera u Kostajničkom Pounju 1991. Pogodio ga je srpski snajperist i teško ranio. Molili su generala JNA Rašetu, da omogući helikopterski prijenos u Zagreb, da bi mu spasili život, ali je ovaj to odbio. Vožnja vozilom Hitne službe do Zagreba predugo je trajala i Gordan je preminuo... To je tipični ratni zločin – njegovo oružje bila je samo kamera. Dakle, nije bila ni snajperska meta. Bez oružja i nemoćan bio je predmet humanoga postupka profesionalnog visokog oficira (časnika?!), koji je namjerno izostao i prouzročio smrt---

Neki podaci iz Wikipedije po nekim županijama (nepotpuni)

Poginuli branitelji na području Dubrovačko-Neretvanske županije:
Do 15.03.2015. registrirano je 225 poginulih branitelja i braniteljica s područja Dubrovačko-neretvanske županije, ali i iz drugih županija kao i iz Bosne i Hercegovine.

Popis hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu s područja Zadarske županije:
Najviše je podataka o genocidu u Škabrnji, a za sada su uneseni poznati podaci samo za njih 29.

Popis s područja Brodsko-Posavske županije:
Postoje podaci za njih 100 poginulih.

Popis s područja Karlovačke županije:
Popis je nepotpun – sadrži podatke samo za njih 7.

Popis poginulih branitelja iz Koprivničko-križevačke županije
Postoje podaci za 5 stradalih.

Popis poginulih branitelja iz Ličko-senjske županije
Do danas je na popisu 29 poginulih branitelja iz Ličko-senjske županije (28.veljače 2015.)

Popis poginulih branitelja iz Osječko-baranjske županije
Današnjim danom (03.03.2015.) na popisu je 40 poginulih branitelja i braniteljica iz ove Osječko-baranjske županije.

Popis poginulih branitelja iz Primorsko-goranske županije
U raznim postrojbama poginulo je 174 branitelja iz Primorsko-Goranske županije.(27.02.2015.)

Popis poginulih branitelja iz Splitsko-dalmatinske županije
Postoje podaci za 73 poginula branitelja u raznim postrojbama.

Popis poginulih branitelja iz Šibensko-kninske županije
Imamo podatke samo za 9 poginuloh dragovoljaca

Popis poginulih branitelja iz Varaždinske županije
Postoji popis samo12 poginulih branitelja iz Varaždinske županije danas 17.03.2015. nije konačan.

Popis poginulih branitelja iz Vukovarsko-srijemske županije
Na današnji dan 04.03.2015.na ovome popisu poginulih branitelja i braniteljica iz područja Vukovarsko-srijemske županije iznosi 124 osobe.To nije konačno.

Popis poginulih branitelja iz Zagrebačke županije
Na popisu je 64 poginula i nestala branitelja.

POPIS VOĆINSKIH ŽRTAVA: 21 poginuli

Popis poginulih branitelja iz Virovitičko-podravske županije
Do sada je upisano 21 poginuli branitelj iz Virovitičko – podravske županije. (28.02.2015.)

Prema ovim nepotpunim i drugim podacima iz Wikipedije nestalo je 2 040 branitelja. Prema Hrvatskome kenotafu u Hrvatskome Slovu nestalo ih je 14 400. (U 276 nastavaka objavljenih kroz 5 do 6 godina.) Mislim, da je taj broj pravi.Bez obzira, koji broj uzeli Hrvatskoj je bila dužnost osloboditi svoj teritorij od agresora.

Navodno protjerivanje Srba iz Hrvatske
Hrvate i hrvatske generale Srbi i svi ostali „glasnogovornici“ „Anti-oluje“ optužuju, da su „Olujom“ Hrvati protjerali Srbe iz Hrvatske. Prešućuju niz suprotnih činjenica:

Srpski vojni komandanti imali su ranije pripremljen plan za eventualni „odlazak“ srpskih civila zajedno s naoružanim jedinicama. Kada su shvatili, da gube rat, zapovjedili su odlazak. To se moglo vidjeti na kolonama opremljenim natovarenim vozilima. Na jednoj prikolici „sjedio“ je i Peter Galbrith. Kada su Srbi protjerivali Hrvate, oni su mogli ponijeti samo ono, što je stalo u plastične vrećice...
Nametalo se pitanje, koliko je vrijednih stvari utovarenih na vozilima „u odlasku“ opljačkano na imanjima Hrvata, koji su prije 4 god protjerani iz svojih domova?

Na jednom dokumentarnom filmu (Petra Malbaše?) mogli smo vidjeti generala Gotovinu na jednom pripremnom sastanku uoči „Oluje“, kako po nekoliko puta svoje suradnike upozorava na pridržavanje ratnog prava u postupcima prema pobijeđenima...

Kada je počelo granatiranje hrvatskih gradova, u jednom kutu u podrumu uredili smo sklonište „za slučaj potrebe“. Na tri reda opeka složili smo daske, prekrili ih starim dekama, doveli električnu struju za svjetiljku i radio.Tu smo se sklonili i kad je počela „Oluja“. Veza „sa svijetom“ bio je radio, naravno Hrvatski radio.Uz grmljavinu slušali smo radio. Svako malo vremena emitiran je poziv Srbima u Hrvatskoj, da nikamo ne odlaze. Ako nisu počinili nikakav zločin, ništa im se ne će dogoditi. Kako „bolujem“ od statistike, uzeo sam olovku i papir ibilježio vrijeme emisije toga poziva. Zabilježio sam po tri poziva na sat (otprilike). Da li su ga i koliko poslušali?

Stambena problematika Srba u Hrvatskoj
Do 1990.god većinu radnih mijesta u državnoj upravi, u upravama poduzeća, na vojnim zapovjednim mjestima u Hrvatskoj imali su Srbi. Za njih su građene po gradovima stambene zgrade novcem svih građana. Građene su o trošku gradskih uprava ili državnih poduzeća, ili tvornica. Stanovi u njima većinom su dodjeljivani Srbima uz povoljne stanarine. Dakle, ti stanovi su bili društveni.
Kada je 1991.god počela agresija, srpska većina stanara „preko noći“ je počela napuštati te stanove. Nije mi poznato, da li su koji od njih hrvatskim vlastima predali te stanove na čuvanju uz revers o povratku. Zanimljiv je primjer, da su stanari zatekli susjede Srbe u „pakiranju“. Na pitanje „Kamo“,“kako“, „zašto“ – ovi odgovoriše „Uskoro ćemo se vratiti kao pobednici, pričuvajte nam to!“ Jasno, Hrvati bez stana useljavaju se u te prazne stanove!

Sad „međunarodna zajednica“(Tko li je to?) traži, da useljeni Hrvati vrate Srbima „stanarsko pravo“, iako „kod sebe“ uopće „ne poznaje“ stanarsko pravo. Znači, pobjednici se moraju iseliti „na ulicu“, da bi se pobijeđeni mogli useliti i „lepo smestiti“!

Gazili vlastiti narod
Kad je Hrvatska vojska nadvladala Srbe i osigurala im slobodan i siguran odlazak, ovi to nisu mogli vjerovati, pa su pojurili prema Uni. Posebno im je poslije predaje generalu Petru Stipetiću bilo važno, da prijeđu Unu sa preostalom mehanizacijom što prije. Kolone njihovih civila su im bile prespore, pa su ih gurali s ceste, neke čak i gazili. Neki hrvatski očevidci ostali su zgroženi tim prizorom. No o tom se ne govori.

„Zadnje što sam očekivao za vidjeti i možda nešto najšokantnije u životu bilo je kada su srpski vojnici mahnito i u panici počeli napuštati teritorij i to gazeći preko vlastitih, živih civila. Odjekivali su jauci, pucao je lim, staklo od automobila, gazili su im preko zaprega i konja... Bilo je to strašno“ – povjerava nam bivši pripadnik specijalne jedinice Crne Mambe 2. gardijske brigade Gromovi.

Spas Bihaćkog područja
Osim što je Oluja oslobodila veliko područje Hrvatske od agresora, spriječila je genocid u Bihaću, možda još veći od onoga u Srebrenici. Ni o tom ne govore propagatori „Anti-oluje“ ni u Zagrebu ni u Rijeci. Čovjeku su oči zasuzile, kad su semeđusobno rukovali vojnici Hrvatske vojske i vojnici Bosne i Hercegovine u znak savezništva.

Tko je platio ratnu štetu
Koliku su štetu počinili agresori na Hrvatsku, o tome propagatori „Anti-oluje“, kao što su Vesna Teršelič, Savo Štrbac, Pupovac, Džakula o tome ne govore - a trebali su – kad nas već „suočavaju s prošlošću“. Tko je platio razaranje, zapravo obnavljanje - Vukovara, Škabrnje, Peruče, Ždrila i niza drugih mijesta i dobara? Ili im to treba oprostiti i pokloniti Republika Hrvatska vlastitim obnavljanjem?

-Striče Drago, što znači izreka "Divide et impera!"- pita Ivica moga prijatelja umirovljenoga profesora.
- Baš si postavio to pitanje u pravom trenutku! Pođimo redom!

Iako bi se „trenutno vladajući“u Hrvatskoj htjeli što duže zadržati na vlasti, vrijeme novih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj nesmiljeno se približava. Ovi „vladajući“ sve više pokazuju svoje diktatorske karakteristike na raznim područjima života. Posebno u „Savskoj 66“.

Ratni veterani – u mirovinu

U kapitalističkom društvu današnjice, izgleda, vlada mišljenje, da vojnici imaju zadaću, da ratuju za obranu naroda i državu. Poslije rata ratnici se „nemaju pravo miješati u društveno uređenje“. To je posao izabrane vlasti.

Tako se dogodilo po završetku Domovinskog rata. Kada su generali spoznali, da političari ne vode državu, kako su obećavali za vrijeme Rata, sastali su se i napisali kritiku zbog „razaranja narodnoga bogatstva“.
Tadašnji predsjednik RH i vrhoni vojni zapovjednik Stipe Mesić je tu kritiku smatrao pobunom i generale potpisnike te kritike odmah otpisao u mirovinu, „da ne smetaju“. Na taj način podijelio je generalski zbor: podobni su ostali u službi, a nepodobni u mirovinu!
U međuvremenu politička se situacija u susjedstvu mijenja. Mogu li građani imati povjerenja u sve svoje generale?

Podijeli i vladaj s hrvatskim braniteljima

Prastaro pravilo iz rimskih vremena „Divide et impera“ kod nas još uvijek vrijedi. Zapravo „vladajući“ ga još više razvijaju. Kada se radi o raznim braniteljskim udrugama, „preporuča se“ njihova rascjepkanost, kako bi se teško organizirali i dogovarali o raznim zajedničkim zahtjevima. „Oni“, koji to preporučuju koriste činjenicu, da potpuno jednakih mišljenja o tome gotovo nema. Zapravo to nastoje dokazati, pa to i namjerno potiču. Tako je lakše ne udovoljiti njihovim zahtjevima. Branitelji to shvaćaju, ali i tu dodjeljivanje novčanih potpora uzdrma barijere...

Prije nekoliko godina nekoliko braniteljskih udruga pokrenulo je Koaliciju zajedničkog djelovanja. To je trebalo biti „kontra“ postojećoj razdrobljenosti. No niz događanja zauzeo je pažnju branitelja, pa su Koaliciju stavili na čekanje.

Kad su jesenas HVRI-i odlučili tražiti svoja prava u Zagrebu u Savskoj 66 i spoznali, da njihovo ministarstvo, zapravo ministar, ne namjerava s njima ni razgovarati, „nastanili su se“ ispred ureda „svoga“ ministarstva. Spoznali su, da njih branitelje žele izjednačiti s agresorima. Sada traže ostavku, ili smjenu, ministra i njegovih najbližih suradnika.

Događaje, koji slijede, shvaćaju kao jedan oblik namjerne podjele među njima – prikazuju ih kao posebno povlaštenu populaciju na koju država troši puno novaca (a 100%-tni su!) u odnosu na druge branitelje, drugi branitelji dolaze k njima protestirati zbog njihovih zahtjeva (da li po nečijem nagovoru?), ne dopuštaju im, da u Hrvatskome Saboru pred zastupnicima razjasne, što traže. Izjednačavaju njihov invaliditet sa invalidnšću ljudi, čija invalidnost nema veze s Domovinskim ratom...

Što više političkih stranaka – to bolje

Kako je poznato, teško je složiti veći broj ljudi, koji imaju potpuno jednaka mišljenja o organiziranju države i upravljanju njome. Posebno je poznata uzrečica o Hrvatima - „dva Hrvata = tri političke stranke“. Zbog toga u velikim političkim strankama baš i nema demokracije – njima upravljaju šefovi primjenjujući stranačku diktaturu. Stranka ima svoga glasnogovornika, koji javno govori šefova stajališta.

Ako je „na sceni“ veći broj političkih stranaka, onda je normalno očekivati, da pojedinačno imaju manje članstva. Na parlamentarnim izborima prema Dont-ovom izračunavanju rezultata, više će ih „pasti ispod izbornog praga“, pa ne će sudjelovati u obnašanju državne vlasti...

Što više nezaposlenih djelatnika – i to bolje



Prava na štrajkove i prosvjede

Radnici/ce ne će koristiti svoje zakonsko pravo na štrajk, ili prosvjed, jer bi to moglo poremetiti proizvodnju. U slučaju sudjelovanja u takovim oblicima pritisaka na poslodavce, oni će slobodno moći raskinuti radni odnos s takovim radnicima i uposliti umjesto njih druge radnike.

Prosvjedi nezadovoljnih građana – i interventna policija

Kada uzroci nezadovoljstva građana prevrše „mjeru“, oni se mogu organizirano ili bez organizacije pobuniti i krenuti u prosvjede. Da to ne bi preraslo u opći nered država ima jedan dio građana organiziran u interventnu policiju. Za njenu opremu država koristi novac svih svojih građana. To su poveliki iznosi. Ti ljudi su u radnom odnosu s državom, koja im je nabavila odgovarajuće odore, naoružala ih oružjem kratkih i dugih cijevi, nabavila šljemove, štitove, čizme, neprobojne prsluke, odgovarajuće rukavice, motore, automobile, gumenu tanad, vodene topove..., željezne ograde.
Slično je opet na Trgu svetoga Marka, kamo su HRVI-i došli iz Savske. Traže , da ih primi predsjednik Vlade na razgovor. Ali, on se pravi, da se to njega ne tiče. Drži se one „Držte lopova!“ A htio bi „dobiti“ predstojeće parlamentarne izbore!... Vidjet ćemo u ponedjeljak 01.06.2015., kako će to proći!

-Što kažeš, Drago, na obrazloženje presude Međunarodnoga suda pravde, kojim odbija hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije i srpsku protutužbu protiv Hrvatske? – Pitam to moga prijatelja umirovljenoga profesora. – Jesi li se u međuvremenu smirio?
Drago – kao da drži sat povijesti –ali još uvijek zamišljeno:
-Razmišljam, a možda ne bih smio. Nakon čitanja presude na hrvatsku tužbu za genocid protiv Republike Srbije 03.02.2015. kao i protutužbe Republike Srbije protiv Hrvatske stalno mi se „motaju po glavi“ razmišljanja o obrazloženju predsjednika sudbenoga vijeća Međunarodnoga suda pravde u Den Haagu. Ne bismo smjeli o tome razmišljati jer je besmisleno, ako se „ne dozvoljava pravo žalbe, ili drugi oblik priziva“ na tu presudu....

Što je to genocid, ako ga „nije bilo“

Počinjem se pitati, znam li ja uopće , što znači ta riječ „genocid“?Tražim u raznim rječnicima i nađem – kao što se još sjećam iz škole : „gen + cid“ znači – „gen“ znači „rod“, ili „osnovni nasljedni faktor“ po čemu se prepoznaje određena vrsta, dakle narod. Riječ „cid“ obično je dodatak osnovnoj riječi, a znači „uništenje“, „usmrćenje“, napr. „kulturocid“ = „uništenje, zatiranje“ kulture. Zatim „ekocid“ = „zatiranje prirode“. „Genocid“ najčešće znači „zatiranje temelja nasljedne životne vrste“. U ovom slučaju to znači uništenje naroda, ili neke ljudske skupine „do temelja“, „da se više nikada ne može obnoviti“.

Smisao genocida u ljudskom društvu je zauzimanje teritorija nekog naroda i njegovo „čišćenje“ od prethodnog naroda. U Hrvatskoj već desetljećima, čak stoljećima, Srbi sami ili uz potporu drugih (Osmanlija, nekih europskih moćnika,...) nastoje zauzeti što više hrvatskog teritorija i stvoriti Veliku Srbiju. I to je izazvalo Domovinski rat. I u obrazloženju haaške presude nabrojana su neka od tih područja.

Neki od načina provođenja genocida

Jedan od genocidnih postupaka je progon domicilnog naroda s nekog područja i zabrana i onemogućavanje povratka protjeranih. To se dogodilo 40-ih godina 20. stoljeća u mjestu Španovica nedaleko Pakraca, u mjestu Boričevac u području Like, u mjestu Zrin u hrvatskom Pounju. To su činili srpski četnici kao partizani (ispričavam se – kao antifašisti!). Početkom 90-ih godina 20.stoljeća slično se događa na više hrvatskih područja: Vukovar i njegovo područje, Dubrovnik i njegovo područje Konavla, Zapadna Slavonija, Banovina, Hrvatsko Pounje,...





Smisao odbijanja tužbi za genocid

Međunarodni moćnici i dalje nastoje ostvariti „talionicu naroda“ na području bivše SFRJ u kojoj bi se – posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – svi narodi „pretalili“ u Srbe. Izgleda, da je i današnji Međunarodni sud pravde u Den Haagu pod utjecajem tih moćnika, pa „ne vidi“, da su Srbi na tome području počinili genocid.Zapravo brojne zločine genocidnog karaktera ne priznaje kao genocid.

Najprije,Sud nije rješavao hrvatsku tužbu nekoliko godina. Kad je Sudu stigla i srbijanska protutužba za genocid protiv Hrvatske, Sud je opet godinama čekao. Sve zajedno čekanje bilo je oko 15 godina. Nije to bilo bez razloga! Običnim jezikom – čekalo se, „da se prašina slegne“, da suprotstavljene strane „shvate“, da je najbolje odustati od tih tužbi, zaboraviti na njih, normalizirati „dobrosusjedske odnose“.

Da li je to bila zamisao bogatih moćnika ili sudaca?Lako je bilo „normalizovati“ odnose počinititeljima genocida. Ali narodu, kojemu je počinjen nekažnjeni genocid, rane su duboke, teške i dugotrajne. Ne mogu se tako olako zaboraviti. Pogotovo u današnje vrijeme opće pismenosti i informatike!



Sud priznaje, da je „bilo zločina“, ali smatra, da nisu bili genocidnoga karaktera. Zaključuje to iz činjenice, da počinitelji zločina „nisu izjavili, da će činiti genocid“. E, sad opet dolazi pitanje kvocijenta inteligencije onih, koji tako zaključuju.

Nepostojeće vrijeme za genocid

Međunarodni sud pravde odbacio je hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, ako su zločini slučajno počinjeni sa srpske strane

Što bi moglo dopuniti zanemareni IQ

Ako je ljudima, koji su procjenjivali genocidnost srpskih zločina na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo teško shvatiti hrvatsku tužbu, mogli su događaje razmotriti i s drugih gledišta. Mogli su primijetiti, da je broj srpskih zločina 90-ih godina 20. stoljeća znatno nadmašio broj zločina u 40-im godinama. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida donesena je poslije toga (čini mi se). Ako sam dobro shvatio obrazloženje presude (ne poznajem ni engleski ni francuski jezik), za genocid može odgovarati samo država, koja je usvojila spomenutu Konvenciju. Znači li to, da oni, koji je nisu usvojili, ne mogu počiniti genocid? (Kao i Srbija prije 20.04.1992.)
Rezultati pretraživanja tolikih grobišta vjerojatno su otkrili i genocidna obilježja, kao što je broj ubijenih, njihova starost u vrijeme ubojstava, njihov spol....(Uopće, koliki postotak nekog naroda treba poubijati, da bi to bio genocid?).



Postoje statistički podaci popisa stanovništva prije Domovinskoga rata i poslije njega. Uspoređivanje tih podataka može pokazati, što se događalo sa stanovništvom u tim razdobljima. Da li su „nepravilne“ promjene broja stanovnika možda pokazatelj genocidnih događaja...

Možda bi i Konvenciju trebalo doraditi, da bude u nekim odredbama određenija.

- Što ti, Drago, misliš o predsjedničkim izborima, koji su pred nama? - pitam moga prijatelja umirovljenoga profesora.
- Evo odmah! Ne mogu odoljeti ovoj tvojoj kavici - moram je prije srknuti...

-Iako službeno još nije počela izborna kampanja za izbor Predsjednika RH, „neslužbeno“ se već naveliko raspravlja – tko bi mogao biti izabran za tu dužnost. Diskutanti uopće i ne spominju, da bi hrvatski birači mogli možda izabrati Predsjednicu RH, iako se spominje postojanje i kandidatkinje za tu dužnost.

Znamo, da smo nakon pokojnog dr-a Tuđmana imali isključivo Predsjednike, iza kojih „ostaju“ i neugodni tragovi, kao što su „detuđmanizacija“, „regionalizacija“, „nivelizacija“krivnje za Domovinski rat,....što nije u skladu sa međunarodnim ugledom hrvatske države...Dakle, ne sviđa im se ideologija dr-a Tuđmana, ali im se sviđa trošiti proračun i poslije predsjednikovanja, kojega su tadašnji zastupnici Hrvatskoga sabora odmjerili i namijenili za dr-a Tuđmana u znak zahvalnosti i njegovih zasluga za stvaranje samostalne RH. Možda bi se to sada također trebalo „detuđmanizirati“!

Vrijeme je da iskušamo i Predsjednicu RH

Sjetimo se , da su dubrovački gospari u „Pracatovo doba“ svaki mjesec birali kneza, zapravo – ako postojeći knez nije bio „dobar“ birali su drugoga. Ne može se reći, da su gospari bili nesposobni, ili neinteligentni. O tome „govore“i prekrasne zidine...Valjalo bi koristiti njihovo iskustvo i u današnje vrijeme: Ako naši dosadašnji Predsjednici nisu bili dobri, iskušajmo i Predsjednicu!
U narodu ima podjednako žena i muškaraca. Žene su do sada majčinstvom nosile opstojnost naroda. „Frajeri“ se prave važni izmišljajući „neslane šale“ o „glupim ženama“. Jedino još nisu razjasnili, kako onda one uspijevaju roditi genije kao što su Nobel, Tesla, Einstein i drugi..., i „frajeri“...!

Poznate žene svijeta

Neke poznate žene dale su svoj doprinos ljudskom društvu zaobilazeći svoju „biološku zadaću“, svoje majčinstvo, bez čega nema budućnosti naroda. Nezaboravne su Eva Peron „Evita“, Margaret Tacher, Julija Timošenko i današnja Angela Merkel.... Pa i Dubrovkinja Cvijeta Zuzorić. Možda je vrijeme i za hrvatsku Kolindu...

Žene razmišljaju realnije

Kao dio ljudskoga društva žene ga hrane svojim mlijekom „danas, i brinu za sutra“. Zbog toga izbjegavaju rizične odluke, koje bi mogle ugroziti budućnost potomstva. „Priskaču u pomoć“ muškarcima kada je to potrebno, čak i u ratu. Ne zaboravimo hrvatske braniteljice u Domovinskome ratu!...Žene i danas uzimaju puške u ruke u obrani Kurda od islamističkih zločina.... Agresori su toga svjesni, pa posebno udaraju po ženskoj populaciji silovanjima i ubojstvima.... Ubojstvom jedne žene agresor ubije i svu djecu, koju bi ona još mogla roditi, kao i djecu te djece...

Pokušajmo spasiti hrvatsko društvo

Danas je i hrvatsko društvo u opasnosti. Riskantne odluke nekih muških državnih dužnosnika prouzročile su gubitak nacionalnih dobara (tvornica, banaka i drugih „trgovačkih društava“), nezaposlenost i opće siromaštvo većine naroda.... , iseljavanje mladih....I to treba zaustaviti!
Jedan od načina je izbor novoga Predsjednika RH. Možda bi biračko narodno tijelo sada trebalo izabrati Predsjednicu RH. Vjerojatno imamo sreću, što se za tu dužnost namjerava kandidirati gospođa Kolinda Grabar Kitarović. Osim osobne ljepote i simpatičnosti ona ima i potrebno političko i međunarodno iskustvo.

Zbog toga na ovim predsjedničkim izborima dajmo svoj glas za nju!Ako ne bude bolja, sigurno ne će biti lošija Predsjednica od svojih prethodnika!

Protivnici njenog izbora smatraju, da će joj mnogo hrvatskih žena uskratiti svoj glas zbog jednostavne ženske zavisti i ljubomore. Dokažimo takovima, da nisu u pravu, da su žene-glasačice u Hrvatskoj razborite i da će svoj glas dati za dobrobit Domovine!....

Zato izaberimo za Predsjednicu RH gospođu Kolindu,

iako će organizatori predizborne kampanje možda nju nastojati „staviti u drugi plan“ raspoloživim novcem, ili održavanjem izbora „što prije“, da ne bude vremena za sve planirane aktivnosti...