-Što kažeš, Drago, na obrazloženje presude Međunarodnoga suda pravde, kojim odbija hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije i srpsku protutužbu protiv Hrvatske? – Pitam to moga prijatelja umirovljenoga profesora. – Jesi li se u međuvremenu smirio?
Drago – kao da drži sat povijesti –ali još uvijek zamišljeno:
-Razmišljam, a možda ne bih smio. Nakon čitanja presude na hrvatsku tužbu za genocid protiv Republike Srbije 03.02.2015. kao i protutužbe Republike Srbije protiv Hrvatske stalno mi se „motaju po glavi“ razmišljanja o obrazloženju predsjednika sudbenoga vijeća Međunarodnoga suda pravde u Den Haagu. Ne bismo smjeli o tome razmišljati jer je besmisleno, ako se „ne dozvoljava pravo žalbe, ili drugi oblik priziva“ na tu presudu....
Što je to genocid, ako ga „nije bilo“
Počinjem se pitati, znam li ja uopće , što znači ta riječ „genocid“?Tražim u raznim rječnicima i nađem – kao što se još sjećam iz škole : „gen + cid“ znači – „gen“ znači „rod“, ili „osnovni nasljedni faktor“ po čemu se prepoznaje određena vrsta, dakle narod. Riječ „cid“ obično je dodatak osnovnoj riječi, a znači „uništenje“, „usmrćenje“, napr. „kulturocid“ = „uništenje, zatiranje“ kulture. Zatim „ekocid“ = „zatiranje prirode“. „Genocid“ najčešće znači „zatiranje temelja nasljedne životne vrste“. U ovom slučaju to znači uništenje naroda, ili neke ljudske skupine „do temelja“, „da se više nikada ne može obnoviti“.
Smisao genocida u ljudskom društvu je zauzimanje teritorija nekog naroda i njegovo „čišćenje“ od prethodnog naroda. U Hrvatskoj već desetljećima, čak stoljećima, Srbi sami ili uz potporu drugih (Osmanlija, nekih europskih moćnika,...) nastoje zauzeti što više hrvatskog teritorija i stvoriti Veliku Srbiju. I to je izazvalo Domovinski rat. I u obrazloženju haaške presude nabrojana su neka od tih područja.
Neki od načina provođenja genocida
Jedan od genocidnih postupaka je progon domicilnog naroda s nekog područja i zabrana i onemogućavanje povratka protjeranih. To se dogodilo 40-ih godina 20. stoljeća u mjestu Španovica nedaleko Pakraca, u mjestu Boričevac u području Like, u mjestu Zrin u hrvatskom Pounju. To su činili srpski četnici kao partizani (ispričavam se – kao antifašisti!). Početkom 90-ih godina 20.stoljeća slično se događa na više hrvatskih područja: Vukovar i njegovo područje, Dubrovnik i njegovo područje Konavla, Zapadna Slavonija, Banovina, Hrvatsko Pounje,...
Drugi način je masovno ubijanje domicilnog hrvatskog stanovništva: muškarci (kad su već branitelji!), žene, djeca, starci.... Da se onemogući povratak, agresori razaraju i spaljuju hrvatska naselja : Vukovar, Konavle, Slavonija, Škabrnja, Taborišće, Budičina, Hrastovica,.... da nabrojim samo neka!
Treći način je zatvaranje hrvatskih žena u logore, masovna silovanja tih žena, da bi rađale djecu agresora, dakle bez hrvatskih gena!
Smisao odbijanja tužbi za genocid
Međunarodni moćnici i dalje nastoje ostvariti „talionicu naroda“ na području bivše SFRJ u kojoj bi se – posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – svi narodi „pretalili“ u Srbe. Izgleda, da je i današnji Međunarodni sud pravde u Den Haagu pod utjecajem tih moćnika, pa „ne vidi“, da su Srbi na tome području počinili genocid.Zapravo brojne zločine genocidnog karaktera ne priznaje kao genocid.
Najprije,Sud nije rješavao hrvatsku tužbu nekoliko godina. Kad je Sudu stigla i srbijanska protutužba za genocid protiv Hrvatske, Sud je opet godinama čekao. Sve zajedno čekanje bilo je oko 15 godina. Nije to bilo bez razloga! Običnim jezikom – čekalo se, „da se prašina slegne“, da suprotstavljene strane „shvate“, da je najbolje odustati od tih tužbi, zaboraviti na njih, normalizirati „dobrosusjedske odnose“.
Da li je to bila zamisao bogatih moćnika ili sudaca?Lako je bilo „normalizovati“ odnose počinititeljima genocida. Ali narodu, kojemu je počinjen nekažnjeni genocid, rane su duboke, teške i dugotrajne. Ne mogu se tako olako zaboraviti. Pogotovo u današnje vrijeme opće pismenosti i informatike!
„Moćnici“ – ili tko je već zamislio brzo i olako „normalizovanje“ i izumiranje stradalih – podcijenili su IQ (kvocijent inteligencije) stradale strane. Odmah se nameće i pitanje IQ onih, koji su planirali, ili presudili brzo normaliziranje odnosa žrtve i krvnika, a na štetu žrtve. Tu bi više odgovaralo procjena MQ (kvocijent morala)
Sud priznaje, da je „bilo zločina“, ali smatra, da nisu bili genocidnoga karaktera. Zaključuje to iz činjenice, da počinitelji zločina „nisu izjavili, da će činiti genocid“. E, sad opet dolazi pitanje kvocijenta inteligencije onih, koji tako zaključuju.
Koji će zločinci unaprijed priznati, da će činiti zločine, za koje mogu biti kažnjeni!?
Nepostojeće vrijeme za genocid
Međunarodni sud pravde odbacio je hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, ako su zločini slučajno počinjeni sa srpske strane
prije mjeseca travnja 1992.godine,jer tada još „ nije bilo Republike Srbije“sljednice bivše SFRJ protiv koje je podnesena tužba. Iako su u to vrijeme Srbi počinili u Hrvatskoj najviše zločina – Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Slavonija, Banovina, Pounje... Kako u to vrijeme više nije bilo ni SFRJ, to je „prazno vrijeme“. Sud bi mogao objasniti, tko je, onda, u to vrijeme počinio u Hrvatskoj te silne zločine?...
Što bi moglo dopuniti zanemareni IQ
Ako je ljudima, koji su procjenjivali genocidnost srpskih zločina na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo teško shvatiti hrvatsku tužbu, mogli su događaje razmotriti i s drugih gledišta. Mogli su primijetiti, da je broj srpskih zločina 90-ih godina 20. stoljeća znatno nadmašio broj zločina u 40-im godinama.
Nije li to zbog toga, što za zločine 40-ih nitko nije odgovarao (kažnjen). Znači, da im je to dopušteno!
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida donesena je poslije toga (čini mi se). Ako sam dobro shvatio obrazloženje presude (ne poznajem ni engleski ni francuski jezik), za genocid može odgovarati samo država, koja je usvojila spomenutu Konvenciju. Znači li to, da oni, koji je nisu usvojili, ne mogu počiniti genocid? (Kao i Srbija prije 20.04.1992.)
Rezultati pretraživanja tolikih grobišta vjerojatno su otkrili i genocidna obilježja, kao što je broj ubijenih, njihova starost u vrijeme ubojstava, njihov spol....(Uopće, koliki postotak nekog naroda treba poubijati, da bi to bio genocid?).
Istraživanje spaljenih i razorenih naselja – tko je tamo živio, što se događalo s tim žiteljima, jesu li ta naselja obnavljana, tko je platio trošak eventualne obnove?
Postoje statistički podaci popisa stanovništva prije Domovinskoga rata i poslije njega. Uspoređivanje tih podataka može pokazati, što se događalo sa stanovništvom u tim razdobljima. Da li su „nepravilne“ promjene broja stanovnika možda pokazatelj genocidnih događaja...
Možda bi i Konvenciju trebalo doraditi, da bude u nekim odredbama određenija.