Zapitkivalo
01.11.2016., utorak
OPET U BUDIČINI
U našoj Budičini – selu uz cestu – od Petrinje prema Kostajnici udaljeno 10-tak kilometara bili smo odmah poslije „Oluje“. Cesta je bila zapuštena. Po poljima je rasla visoka trava. Grmlje i trnje bili su se proširili po zapuštenim njivama, posebno na lijevoj strani...
Poslije nekoliko uzbrdica i nizbrdica ukazao se nestvaran prizor... Od većine zidanih kuća ostali su samo zidovi. Od drvenih kuća nazirali su se kameni temelji... Sve je bilo spaljeno i srušeno... Ostale su bile samo tri,četiri kuće... U njima je stanovala okupatorska vojska...Selo je bilo pusto... I od spaljene škole ostali su samo zidovi. Ni drvene crkvice na groblju nije bilo.... Groblje je bilo šikara... Nazirali su se porušeni nadgrobni spomenici... Jednom riječju – jad i tuga.... Nakon toga već dosta dugo nismo tamo bili... Seljani su bili rastjerani kojekuda – većinom samo s onoliko stvari, koje su mogli ponijeti...Četvero starijih ljudi nije se dalo istjerati...Računali su, da „su i Srbi ljudi“. Rodbina je kasnije „zaobilaznim putem“ saznala, da su ih okupatori poubijali.... Da ponovno odemo onamo? Poticaj nam je dao stric Đuka... Želio nam je pokazati svoju obnovljenu kuću. Dok je on iz progonstva povremeno odlazio, tamo su radnici obnavljali selo... Krenuli smo jednog sunčanog prijepodneva..Svjež jesenji zrak bio je ugodan. Sunčeva putanja bila je već dosta nisko. „Zurilo“ mi je u oči. Spustio sam štitnik... „Škoda“ je žurila prema jugu. Pred nama s desne strane uzdizali su se obronci Zrinske gore. Između njih ususret nam je tekla rječica Petrinjčica sa svojim pritocima potocima... Tu kod Petrinje već je tekla laganije u sjeni vrba i joha... Što li ćemo danas vidjeti!?U iščekivanju svi šutimo. Uspinjemo se uz posljednju uzbrdicu...Odjednom se ukazao neočekivan prizor.Mnogim se kućama opet crvene zidovi i krovovi. Na nekim kućama rade radnici. Kraj kuća složen je razni građevinski materijal. Po nekim dvorištima rade i vlasnici...Iz nekih gotovih dimnjaka vije se dim...Vraćaju se ljudi... Skrenuli smo u naš zaselak. Odjednom smo ugledali novu kuću strica Đuke.... Nekad je tu bila stara drvena kuća iznad zidanoga podruma. Sada je tu nova zidana kuća. Nekako je veća od on stare... Đuku smo pitali, otkuda mu toliki novac za tu obnovu. Odgovorio je, da to sve obnavlja država, da bi se ljudi imali kamo vratiti iz izbjeglišta... I on bi se odmah vratio, ali osim te lijepe kuće nema ništa drugo potrebno za život seljaka. Nema staje ni blaga, nema sjenika, ni svinjca, ni kokošinjca.... Kako živjeti od same kuće...? Za život treba toga još puno.... Istina, za početak značajna je i ova kuća. Zahvalni su državi na ovakovoj brizi....Glavno je, da smo slobodni u našoj neovisnoj državi... Sigurno ćemo se morati zadužiti u drugim državama i dugove vraćati još godinama... I oružje smo morali nabavljati... Povratak je ipak prožet nadom.Pomalo ćemo nabavljati i stvarati i druge potrebe... Vratit će se ljudi... Živjet će ovo selo! |
