Zapitkivalo

U našoj Budičini – selu uz cestu – od Petrinje prema Kostajnici udaljeno 10-tak kilometara bili smo odmah poslije „Oluje“. Cesta je bila zapuštena. Po poljima je rasla visoka trava. Grmlje i trnje bili su se proširili po zapuštenim njivama, posebno na lijevoj strani...

Poslije nekoliko uzbrdica i nizbrdica ukazao se nestvaran prizor... Od većine zidanih kuća ostali su samo zidovi. Od drvenih kuća nazirali su se kameni temelji... Sve je bilo spaljeno i srušeno... Ostale su bile samo tri,četiri kuće... U njima je stanovala okupatorska vojska...Selo je bilo pusto...

I od spaljene škole ostali su samo zidovi. Ni drvene crkvice na groblju nije bilo.... Groblje je bilo šikara... Nazirali su se porušeni nadgrobni spomenici... Jednom riječju – jad i tuga....

Nakon toga već dosta dugo nismo tamo bili... Seljani su bili rastjerani kojekuda – većinom samo s onoliko stvari, koje su mogli ponijeti...Četvero starijih ljudi nije se dalo istjerati...Računali su, da „su i Srbi ljudi“. Rodbina je kasnije „zaobilaznim putem“ saznala, da su ih okupatori poubijali....

Da ponovno odemo onamo? Poticaj nam je dao stric Đuka... Želio nam je pokazati svoju obnovljenu kuću. Dok je on iz progonstva povremeno odlazio, tamo su radnici obnavljali selo...

Krenuli smo jednog sunčanog prijepodneva..Svjež jesenji zrak bio je ugodan. Sunčeva putanja bila je već dosta nisko. „Zurilo“ mi je u oči. Spustio sam štitnik... „Škoda“ je žurila prema jugu. Pred nama s desne strane uzdizali su se obronci Zrinske gore. Između njih ususret nam je tekla rječica Petrinjčica sa svojim pritocima potocima... Tu kod Petrinje već je tekla laganije u sjeni vrba i joha...

Što li ćemo danas vidjeti!?U iščekivanju svi šutimo. Uspinjemo se uz posljednju uzbrdicu...Odjednom se ukazao neočekivan prizor.Mnogim se kućama opet crvene zidovi i krovovi. Na nekim kućama rade radnici. Kraj kuća složen je razni građevinski materijal. Po nekim dvorištima rade i vlasnici...Iz nekih gotovih dimnjaka vije se dim...Vraćaju se ljudi...

Skrenuli smo u naš zaselak. Odjednom smo ugledali novu kuću strica Đuke.... Nekad je tu bila stara drvena kuća iznad zidanoga podruma. Sada je tu nova zidana kuća. Nekako je veća od on stare...

Đuku smo pitali, otkuda mu toliki novac za tu obnovu. Odgovorio je, da to sve obnavlja država, da bi se ljudi imali kamo vratiti iz izbjeglišta... I on bi se odmah vratio, ali osim te lijepe kuće nema ništa drugo potrebno za život seljaka. Nema staje ni blaga, nema sjenika, ni svinjca, ni kokošinjca.... Kako živjeti od same kuće...? Za život treba toga još puno....

Istina, za početak značajna je i ova kuća. Zahvalni su državi na ovakovoj brizi....Glavno je, da smo slobodni u našoj neovisnoj državi... Sigurno ćemo se morati zadužiti u drugim državama i dugove vraćati još godinama... I oružje smo morali nabavljati...

Povratak je ipak prožet nadom.Pomalo ćemo nabavljati i stvarati i druge potrebe... Vratit će se ljudi... Živjet će ovo selo!

Znamo li još nešto o njenom problemu?

Sagrađena je, da bi prerađivala naftu iako je dosta udaljena od njenih izvora. Doduše, pretpostavljalo se, da bi se nešto nafte našlo ispod zemljine površine, koja je nekad bila dno Panonskoga mora. Nešto je nađeno, ali nedovoljno za puni prerađivački kapacitet.

Hrvatski naftovod.
Projektanti Rafinerije u osnovi su računali na „hrvatsku naftnu neovisnost“. Zato je sagrađena dosta daleko od granice sa susjednim državama. Računali su s izvorima nafte u drugim državama iz kojih bi se mogla kupovati i dopremati u „srce Hrvatske“. Planirano je kombinirano dopremanje morem i kopnom. Izabran je Bakarski zaliv nedaleko Rijeke. Tu je more vrlo duboko. To je povoljno za dolazak velikih tankera punih nafte sa dubokim „gazom“. Tu je iskrcavanje i otpremanje nafte povoljno, pa je sagrađen naftovod odatle do Siska, kao cjevovod ukopan u zemlju. Hrvatski geodeti trasirali su njegov smještaj koristeći što više povoljni nagib zemljišta gdje god je bilo moguće, kako bi dopremanje nafte bilo što jeftinije.
Čudno mi je da taj naftovod danas nitko ni ne spominje, kada se treba odlučiti o opstanku Sisačke rafinerije. Da li taj naftovod uopće još postoji nakon Domovinskoga rata, Jesu li ga agresori onesposoboli? Vjerujem, da nije bio potpuno uništen. To bi trebalo istražiti, pa ako treba i popraviti.

Znatiželjni izletnici na Hrastovičku goru iznad mjesta Hrastovice, gdje je vjerojatno još uvijek planinarski dom, mogli bi obići okolicu i pogledati zanimljivosti. Do toga spomenutog doma može se dovesti autom iz Petrinje, pa kraj Peckoga iz čijeg je jezera „iscurila“ voda, i skrenuti u šumu. Za djecu bi to bio nezaboravan izlet. Ako se otuda krene na jug, treba se spustiti u Tješnjak, koji presijeca Zrinsku goru. Kroz njega rječica Petrinjčica prolazi prema Petrinji. Kroz taj prosjek je postavljen i naftovod između sela Donje Budičine i Taborišta, pa kroz šumu Kotar prema Rafineriji...

Balastne vode.
Kada je brod tanker za prijevoz nafte pun nafte – on more „gazi“ duboko i može stabilno ploviti i po „nemirnome“ moru. Ali kada se iz njega iskrca teret nafte, on ispliva više na površinu i plovidba po olujnome moru može biti opasna za izvrtanje. Zbog toga se iskrcana nafta zamijeni djelomično okolnom morskom vodom. To je balastna voda s kojom je plovidba sigurnija, brod jednostavno balansira.
Balastna voda unese u tanker sa sobom ratličito bilje, razne životinje, koje se prirodno nalaze samo u tome moru . Kada takav tanker uplovi u luku i more da ukrca novu naftu, iz njega treba izbaciti balastnu vodu sa svim „sadržajem“. Na takav način se zagađuje more ukrcavanja sa stranim životnim sadržajem. Na taj način Jadransko more se ne zagađuje (znatno brzo), jer se iz njega samo odvoze balastne vode.
Ovako „gledano“ Riječka rafinerija je bliža ganici s Italijom nego Sisačka rafineruja bilo kojem „susjedu“. Mene položaj Riječke rafinerije podsjeća na činjenicu, da je Rijeka nekada bila „pod“ Italijom. Ispričavam se zbog ovih „crnih misli“. I UK je doskora bila članica EU-e. Kako li će to završiti?

Radnici Rafinerije.
Kad se Rafinerija razvijala, trebala je odgovarajuće radnike. Mnogi od njih došli su „sa strane“. Neki od njih „učili su zanat“, a većina su osnovali obitelji u Sisku, djeca su se školovala tako, da također mogu raditi u Rafineriji. I sada najednom „ netko“ želi prekinuti rad Rafinerije! Misli li on na to, kako i od čega će živjeti ti radnici i njihove obitelji? Misli li „on“, koliko bi ta Rafinerija mogla značiti za energetsku neovisnost EU-e?

Rafinerija smanjila štetnost nekih plinova
Nafta je skup različitihkemijskih spojeva. Neki od njih su štetni za zdravlje ljudi.. Toga je bio svjestan doktor Ivo Pedišić liječnik u Sisačkoj bolnici, a rodom iz zadarskog otoka Pašmana. Uz zauzimanje i dograđivanje bolnice uporno je upravu Rafinerije uvjeravao, da je potrebno narod Siska i okolice zaštiti od otrovnog djelovanja Rafinerije. U tome je uspio – uz Rafineriju je dograđen spalionik otrovnih plinova u obliku visokog dimnjaka. Siščani mu to nisu zaboravili nazvavši svoju bolnicu njegovim imenom.(i prezimenom!).

Ne znam, da li su tako postupili vlasnici rafinerije u Bosanskom Brodu, ili i dalje proizvode otrovne plinove, kojima truju i stanovništvo Slavonskoga Broda u komšiluku na hrvatskoj strani. Ako još uvijek tvrcde, da plinovi iz njihove rafinerije nisu škodljivi, trebalo bi za njih i nihovu obitelj iznajmiti u Brodu jedan stan u kojemu bi stalno živjeli kao i ostali stnovnici. Tako bi svojim primjerom dokazali, da vjeruju u svoju propagandu... ...