Zapitkivalo

-Onda, prijatelju, misliš li se i ti kandidirati na ovogodišnjim parlamentarnim izborima? Iznenada me zapita Drago, moj prijatelj umirovljeni profesor.
-Nisam još odlučio – prihvaćam to pitanje kao šalu. – Dosta bi toga još trebalo učiniti. Morao bih prikupiti dovoljan broj potpisa, kao podršku.... A, morao bih sastaviti i nekakav program, koji bih zastupao u Saboru. To bi morao biti ostvariv i prihvatljiv program...
-Tako je!Pa, bio bi ti dobar zastupnik!
-Misliš? – pitam ja Dragu, kao da se zaista želim kandidirati – ali bi morao odabrati područje, na koje bih stavio težište mojih aktivnosti..
-Tako je! Najbolje, da se posvetiš proračunu Vlade. To nas sve najviše tangira...
-Trebao bih predlagati izvore iz kojih bi se proračun države najbolje i najviše punio... Drago, što misliš o tome? Iz godine u godinu sve je veći deficit... Više ne znaš, otkuda bi barem smanjili deficit...
Generacijske promjene napretka

Sve, što smo imali vrijedno, dosadašnji državnici su rasprodali – razmišljam ja. U obiteljima se do sada napredak – pa i bogatstvo – mijenjalo, dok je obitelj bila osnovna sastavnica društva. Najprije bi mladi u obitelji jedva sastavljali kraj s krajem, pa su teško radili, štedili zarađeno i nekako se „odlijepili“ od dna.. Njihova djeca su njihovu stečevinu dalje unapređivala i povećavala – također marljivo radeći... I treća je generacija bila radišna radeći već u uvjetima radne i životne sigurnosti...

Četvrtu bi generaciju roditelji pogrešno odgajali u izobilju govoreći –„ ako smo se mi i naši PRECI toliko naradili i toliko toga stekli, onda se naša djeca ne moraju lomiti u radu. Neka barem oni malo uživaju...“

I četvrta bi generacija – tako pogrešno odgojena - uživala u stečenome bogatstvu trošeći ga nemilice... Tako ta i slijedeća generacija spiskaju bogatstvo, koje su priskrbili njihovi preci....i imovinska se situacija sroza na početni nivo...

Ako za smjenu generacije treba prosječno 20 do 25 godina, onda razmatrani ekonomski uspon i pad prođu za 80 do 100 godina.

U kojoj je fazi imovinska promjena RH

Gledano na prethodni način Hrvatsku od II. Svjetskog rata – stanje se razvijalo ovako:

Prešutimo li sada, tko je bio „na kojoj strani“, tko je za što bio kriv, a tko u pravu - i od predaka saznajmo, da je u 1945. god u Hrvatskoj vladalo veliko siromaštvo. Posebno se osjećalo siromaštvo u poljoprivredi, koja je bila osnova prehrane stanovništva. Mnogi individualni poljoprivrednici – a takovi su bili u većini – ostali su bez velikog dijela stoke, osobito zaprežne uz čiju pomoć bi brže obrađivali zemlju i proizvodili hranu. Snalazili su se na razne načine...

Ako bi dva susjedna domaćinstva imala još po jednoga konja, „udružili“ bi ih u dvopreg i orali zemlju na smjenu: jedan dan jednomu – drugi dan drugomu...Orali bi i susjedima i rođacima, a ovi bi im pomagali u ručnom „dotjerivanju“ i okopavanju... Svi su uz to odmah ručno prekapali - lopatama „štihali“ - svaki svoju manju parcelu za raniji uzgoj i za povrće. Nikomu od poljoprivrednika nije ni padalo na um, da traži od države posao... Kad su počele žetve i vršidbe, poljoprivrednici su „imali pravo“ zadržati dio svoje žetve prema zasijanoj površini i prema broju članova u obitelji. Ostalo su morali prodati/dati državi... Kuće su obilazili „povjerljivi“ popisivači – tzv. „čistači tavana“. (Prirod bi se spremao na tavanu...). Pomoć bi povremeno dolazila iz Amerike, preko UNRRA-e, koja se dijelila potrebitima...

Za druge najnužnije potrpštine obitelji su mogle dobiti određeni broj bonova ili „točkica“ uz koje su ih mogli kupiti – kada bi „stigle“. Uspjeti kupiti nekoliko bilježnica i nešto „trgovačkoga“ papira – bila je prava sreća...Uglavnom nije bilo udžbenika, pa su učenici morali „hvatati“ predavanja na razne papire koje bi negdje našli i kasnije kod kuće prepisivali u bilježnice „u čisto“. I te bilježnice su im bile gotovo jedini udžbenici.Međusobno bi ih posuđivali... Maturanti završenih srednjih škola morali su u općinama dobiti doznake, da bi mogli kupiti papir za pismeni dio završnog ispita...

Promet je imao velikih oštećenja, željezničke pruge ponegdje su oštećene miniranjem, pokidanih pragova,...cesta je bilo malo, a još manje asfaltiranih. Prijevoznih sredstava je bilo malo i zastarjelih...

Elektrifikacija je bila nedovoljna. Dosta je gradova bilo sa svojim lokalnim električnim centralama. One su proizvodile istosmjernu električnu struju, koja se nije mogla daleko odvoditi zbog pada napona.

Tvornica je bilo malo i sa zastarjelom proizvodnjom, slabom produktivnošću...

Pokretanje gospodarstva

Tadašnja državna vlast nije se htjela „vezati“ ni na istok sa Sovjetskim savezom, niti na zapad s Amerikom traženjem pomoći i kredita. Zato su ljudi i u Hrvatskoj morali „zasukati rukave“ i raditi, raditi...Zbog toga je napredak kretao sporo.

Grupirale su se veće površine poljoprivrednoga zemljišta i na njima osnivale poljoprivredne zadruge, da bi se s nešto nabavljene mehanizacije moglo proizvesti više hrane. Negdje se to radilo i prisilno, jer ljudi u to nisu baš imali povjerenja...Negdje su na državnom zemljištu pokretana poljoprivredna dobra u državnom vlasništvu. Njima su upravljali postavljeni direktori.

Organizirane su velike radne akcije. Dobrovoljnim sudjelovanjem na njima mladi su ljudi dokazivali svoju političku svijest i odanost Partiji.

Tako su građene neke željezničke pruge (Brčko – Banovići...) i neke ceste (Autoput „Bratstva i jedinstva“). Bilo je toga dosta i na lokalnoj razini.

Elektrifikacija je bila značajan element izgradnje. Uvodi se sustav izmjenične struje, koja se može transportirati na veće udaljenosti dalekovodima na visokom naponu s manjim gubitcima. Može se „uvoziti“ i „izvoziti“ električna struja. Kod nje se pad napona može korigirati transformatorima. Grade se dalekovodi i trafostanice, grade se veće elektrane i hidroelektrane. Poznato je sudjelovanje u financiranju Đerdapskih elektrana, koje su ostale u Srbiji. Isto tako i kod nuklearne elektrane u Krškom, koja je ostala u Sloveniji. Građene su manje hidroelektrane na našim rijekama, pa i termoelektrana za slučaj problema s vodama.

Građene su ili dograđivane rafinerije nafte. Izgrađen je osnovni naftovod Bakar – Sisak, da se naftni derivati ne trebaju uvoziti, a Hrvatska može birati od koga će uvoziti naftu uz najpovoljniju cijenu i uz minimalno zagađivanje mora (Tanker, koji dopremi i istovari naftu, mora iz okolnog mora uzeti „balastnu morsku vodu“ zbog stabilnosti plovidbe. Istovarit će je tamo, gdje će ukrcati novu naftu..). To omogućava energetsku neovisnost države.

Grade se i razvijaju i tvornice raznih specijalnosti, kao – strojarske („Končar“, „Gredelj“) – tekstilne („Varteks“, „DTR“, čarape u Čakovcu)- prehrambene („Podravka“, „Kraš“)- pića („Badel“,“Segestica“) – brodogradnje („3.maj“, „Split“)..., itd. Sve to – kako bi država bila neovisna o „velikima“ u raznim svjetskim blokovima.
Sve su to – i drugo još nespomenuto – vrijednosti, koje su stvarane rukama više generacija.Te vrijednosti su temelj za stvaranje novih vrijednosti, kao i povećavanje broja radnih mjesta i životnoga standarda.
Posljedice državnog osamostaljenja Hrvatskeke

Agresija na Hrvatsku i Domovinski rat proizveli su promjene u društvenom sustavu RH, što je promijenilo i gospodarsku situaciju u njoj.

U agresiji mnoga su dobra uništena, neka su „ostala“ izvan teritorija RH, nova dobra nisu stvarana – ili zbog rata ili zbog nedostatka investicijskih sredstava, ili jednostavno zbog „otvaranja prema kapitalističkom svijetu“.
Privatizacija – uzroci i posljedice

Osamostaljenjem države mijenjaju se njene „upravljačke strukture“. Donose se zakoni o privatizaciji društvenih dobara, razvija se kapitalizam, zakoni tržišta... Sve to – u osnovi –

omogućava pojedincima ili skupinama, da prisvoje stvorena dobra za niske cijene – čak za onu simboličnu „jednu kunu“.... Sve to, da bi „država“ prikupila nešto kapitala i da bi tako „privatna dobra“ brže krenula u razvoj...

No, u mnogim takovim dobrima nije bilo napretka, pa su propala ili „prenamijenjena“ i rasprodana ispod vrijednosti, a zaposlenici ostali bez radnih mjesta i na brizi državi putem zavoda za zapošljavanje. To je očiti pad vrijednosti, koje su stvarale prethodne generacije u raznim uvjetima.

Nekolicina novih privatnih vlasnika nastavila je kupljena dobra unapređivati i čak zapošljavati nove radnike. Takovima valja priznati sposobnost i uspješnost.

Drugi dio dobara „državnici“ su rasprodali strancima, kao što su banke, telekomunikacije, „INA“... – ili u cijelosti. Ili u dionicama – da bi se mogli „održati na vlasti“ i popunjavati sve veće „rupe“ u državnim proračunima.

Što bi se još moglo prodati

Sve je manje dobara, koja su stvarale prethodne generacije, a sve veće potrebe - i „potrebe“ – za novcem današnjih državnika. Kako doći do novca? Ima više načina...

(1)Porezima. Ili povećati porezne stope postojećih poreza (PDV, trošarine..).No, to bi bilo „nepopularno“. Mogu se uvoditi novi porezi za nešto, što do sada nije oporezivano. I to bi imalo loš politički učinak – već kod slijedećih izbora...Dragina gorka šala o novim porezima: porez na zagađivanje atmosfere pušenjem (u tom se slažemo), porez na hodanje po Zemljinoj površini, porez na uživanje u promatranju ljepote krajolika,porez na donošenje i provođenje zakonskih akata (plaćali bi sabornici i ministri – i u tom se slažemo),...

(2)Prodajom licencija. Ima još nekih dobara, koja bi se mogla razvijati i donositi dobit, kao što su: izvori vode, disanje zraka, akumuliranje vode za natapanje usjeva, telekomunikacijske mreže, TV kanali... Sve to bi donosilo/donosi državi dobit bez „gombanja s poslovanjem“, a osnovica po isteku ugovora ostaje i dalje u vlasništvu države... Istina, dohodak nije razmjeran osnovnim vrijednostima...

(3) Prodajom državnih obveznica. Država izda (tiska) određeni broj obveznica određene vrijednosti s obvezom, da ćeih nakon označenoga vremena otkupiti uz određenu proviziju (kamate)... To je jedan oblik kredita/zaduživanja. Prikupljeni novac državnici će rasporediti po vlastitoj želji...

(4) Kreditima MMF-a ili drugih međunarodnih banaka. Takvi krediti se dobivaju – ali uz određene uvjete, koji državnicima možda nisu po volji – jer bi mogli nepovoljno djelovati na raspoloženje glasača.

(5) Prodajom dijelova državnoga teritorija. Hrvatska ima zanimljive otoke, koje bi neki stranci rado kupili – posebno europski sjevernjaci i zapadnjaci, te hrvatski susjedi... To bi moglo donijeti „lijepi kapital“, ali i smanjenje teritorija RH... Nadati se je, da naši državnici to ne bi učinili direktno.. Ali bi RH rado učlanili u EU, što bi dotičnu prodaju legaliziralo, zapravo i obvezivalo... To se može vidjeti već i sada dok Hrvatska još i nije članica EU...

- E, moj Drago, izgleda, da je RH već duboko u silaznoj fazi kretanja promjena „obiteljskog ekonomskog stanja. „Dno“ tih promjena mogli bi dosegnuti u Europskoj Uniji. Dakle, nema ništa od moga kandidiranja na ovim izborima!