Zapitkivalo
24.08.2015., ponedjeljak
AZILANTSKA AGRESIJA
Agresija kao način otimanja životnog teritorija nekom narodu osvajači su provodili raznim metodama: otvoreno - ratnim pohodima, ucjenama, diplomacijom... ili prikriveno – osiromašivanjem domicilnog naroda, stvaranjem raznih uvjeta za raseljavanjem, dovođenjem strane radne snage iz još siromašnijih krajeva....
Danas su to azilanti, koji bježe iz svoje siromašne domovine na razne strane za boljim životom tražeći politički azil (zaštitu od progona). Za mali narod kao što je Hrvatski postavlja se pitanje, kakove to posljedice može imati... Iz hrvatske povijesti Mogli bi ponešto naučiti iz naše povijesti. U 14. stoljeću s Istoka krenula su osmanlijska osvajanja prema europskom Zapadu. Poznata je Kosovska bitka između tih osmanlijskih turskih horda i Srba. Osmanlije su nadjačali i mogli su krenuti dalje. Jedan dio Srba povlači se ispred turskih porobljavanja sa svoga teritorija i traži zaštitu kod „komšija“ Hrvata. Hrvati su ih primili kao ljude u nevolji, s njima se sprijateljivali prema kršćanskim običajima. Drugi dio Srba pokorio se turskom ropstvu i kao Morlaki (Morlaci) pratili osmanlijsku vojsku za svojim sunarodnjacima u jedinicama za opskrbu. Za vjernu službu Osmanlije su ih nagrađivali dodjeljivanjem osvojenih teritorija Hrvatske. Među njima su bili i Janjičari... Tako su se srpski došljaci bilo kao Morlaki ili kao Vlasi, Šumadinci,... pomiješali sa domicilnim Hrvatima.. i bili im u pravilu zahvalni na doživljenoj dobrodošlici. Međutim, potomci tih pridošlih „komšija“ s vremenom su se međusobno kao Srbi počeli smatrati produljenom „osvajačkom rukom“ onih Srba u „Otadžbini“ prisvajanjem hrvatskog teritorija za Srbiju. To traje sve do danas, s izgledima „za večnost“. Tako bi oni „zahvalili“ Hrvatima na humanom prijemu njihovih predaka...! Pitanje je, kako će se ponašati, ili kako bi se ponašali, potomci današnjih azilanata, kojima treba osigurati radna mjesta, kojih kod nas nema dovoljno i za našu mladost. Siromaštvo u domovini današnjih azilanata Sigurno je, da ovi ljudi traže azile u Europi zbog teškog života u svojoj domovini. Stavljaju na kocku i svoj život. Što je bilo u osnovi toga siromaštva u povijesti, a što je danas? Razmišljanja nas „vode“ u vrijeme kolonijalizma. Tada su njihove predke porobili osvajači uglavnom iz Europe, pa i iz Amerike. Robovi su morali raditi za kolonizatore i do iznemoglosti. Za njih bi od njihovoga rada pripalo samo toliko, da prežive – slično korištenju životinja. Kolonizatori su tako postignuto bogatstvo odpremali u svoju domovinu. I „kod kuće“ su im trebali robovi, da rade na njihovim dvorcima i imanjima, pa su i dio robova poveli sa sobom. Neki od njih rađali su i djecu. Ona su također postajala vlasništvo „dojučerašnjih“ kolonizatora. Kako su se generacije robovskih potomaka smjenjivale, sve više je u njima rasla želja za slobodom i za ukidanjem ropstva. I ropstvo je konačno formalno ukinuto. Zapravo je zamijenjeno kapitalističkim ropstvom. U bivšim kolonijama ostalo je siromaštvo. Javili su se domaći vlastodršci, koji na neki način oponašaju bivše kolonizatore. Obični ljudi nastoje pobjeći iz toga siromaštva tražeći azil u zemljama Zapada čiji su ih predci osiromašili...A potomci kolonizatora Zapada žele da s njima „azilantsko opterećenje“ sada dijele i narodi, čiji predci nisu bili kolonizatori... Ujedinjeni Narodi i azilantske teškoće Vodeći ljudi Organizacije Ujedinjenih Naroda – zapravo činovnici, koji nas vode – nastoje azilantski problem riješiti udomljavanjem i zapošljavanjem u zemljama Zapada na principima humanosti i kršćanstva „pomažući ljudima u nevlji“. Vjerojatno ne razmišljajući o posljedicama „na dulji rok“. Zapad danas ima probleme i s nezaposlenošću vlastitog stanovništva. Kako će na to utjecati ovi azilanti i njihovi potomci? Na „dulji rok“ problem bi trebalo rješavati u zemljama iz kojih dolaze azilanti. Na neki način trebalo bi popravljati društvena uređenja tih zemalja, tako da smanjuje siromaštvo siromašnih. Tako bi bilo manje potreba za azilom. Mađarska podiže zaštitnu ogradu Državnici Mađarske misle na posljedice azilantske seobe prema Zapadu. Podižu zaštitnu ogradu prema Srbiji. Zašto baš prema Srbiji? Pa zbog toga, što su u prošlosti Srbi dovodili strance „komšijama“ na zapad. „Neki“Mađarima zamijeraju te ograde nazivajući to „nehumanim postupkom“ prema sirotinji, koju tako zaustavljaju u kretanju prema svjetlijoj budućnosti. Međutim, kritičari ne spominju nehumanost onih, koji stvaraju nemoguće životne uvjete toj sirotinji u njihovoj domovini! Kamo nestaju vrijednosti njihovoga rada u njihovoj domovini.-..? Kritiziraju Mađare, koji zaštitnom ogradom štiteći sebe od azilantske bujice štite i ostale „zapadne susjede“.Možda su azilanti agresorska vojska iako bez oružja „Državnici“ zemalja otkuda dolaze azilanti lukavo stvaraju uvjete zbog kojih oni bježe. I lijepo zarađuju na tome. Ovi azilanti odgajani su u svojim obiteljima i u vjerskom duhu, koji nije kršćanski. Najčešće je to islam. U azilu i u narodu, koji ih prihvati, oni nastavljaju živjeti po principima svoje vjere. Na taj način sačuvaju razliku prema svojim udomiteljima. U pogodnom trenutku poslušat će „poruke“onih, koji su ih otjerali u egzil. Kada ih oni pozovu, da „preuzmu vlast“ od udomitelja – učinit će to žrtvujući i svoje živote, jer to od njih „zahtijeva njihova vjera“. Naravno, „njihova vjera“ ne zahtijeva žrtvovanje života njihovih nalogodavaca! Zbog toga treba biti oprezan s azilantima. Najbolje bi bilo, da međunarodna zajednica poduzme odgovarajuće mjere za poboljšanje životnih uvjeta u njihovim domovinama, pa ne bi trebali odlaziti u inozemstva. Čovjeku je najljepši krajolik, kojega svjesno ugleda, kada dođe na svijet... Ograničavanje vremena azila U zemljama odkuda dolaze izbjeglice i traže azil natalitet je danas obično veći nego što je u zemljama, u kojima traže azil. To je „natalitetna opasnost“ za narod, koji prima azilante. Da se to nekako ublaži, možda bi trebalo uvesti obvezatne osobne dokumente u kojima bi trebalo upisati, koliko dugo oni vrijede. Nakon toga azilanti bi trebali tražiti azil u drugoj državi, ili biti deportirani natrag u svoju domovinu. Tako bi oni prestali biti opasnost za domicilne narode zbog njihove humanosti, ili zbog lakomosti njihovih poslodavaca za jeftinim radništvom. |
22.08.2015., subota
VRO "OLUJA" i "KONTRAOLUJA"
Čitajući i slušajući o pripremanju za proslavu VRO „Oluja“(Vojno redarstvena operacija) očekivao sam, da „nekima“ to ne odgovara, pa će radije otići nekamo na izlet. Začudio sam se pročitavši, da se „neki drugi“ spremaju tu proslavu nekako „minirati“. Dva-tri dana prije mimohoda u Zagrebu nu Trgu Bana Jelačića aktivisti/ce razvukli/e su duga platna s napisima, koji izražavaju odgovornost „Oluje“ za pogibiju srpskih civila, i sl. U njima sam prepoznao stil Documente i Vesne Teršelič....
Osnovna tema Vesne Teršelič je „Suočavanje s prošlošću“. Nije sasvim jasno, što je za nju „prošlost“ i tko se i kada s njom mora „suočiti“.Razmotrimo tu temu! SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU Kada je u pitanju hrvatski Domovinski rat,Tužiteljstvo ICTY-a – izgleda – ima zadatak izjednačavanjem krivnje žrtve i agresora provoditi postupak „talionice naroda“ u kojem bi manji narod (žrtva) s vremenom nestao. U tom zanemaruje uzročno-posljedični princip, iako bi on trebao biti osnova povijesti. U tom ima zdušnu potporu Documente Vesne Teršelič pod nazivom „Suočavanja s prošlošću“- Hrvatske. Tužiteljstvo takovim postupkom oduzima manjem narodu ( Hrvatima) pravo na obranu od agresora u kojoj bude i poginulih agresora. Broje se žrtve agresora pod krinkom humanosti suvremenog ratovanja – dok se žrtve napadnuth zanemaruju. Takovim postupkom želi se unaprijed prijetiti obrani u sličnim situacijama. Jednom riječju nastoji se falsificirati povijest.Za uvjerljivost falsificirane povijesti u tim odnosima najzgodnije je uzeti samo jedan „odlomak“ prošlosti i njega proglasiti za „prošlost“ s kojom se odgovarajuća (nepodobna) strana treba „suočiti“. O tom „odlomku“ može ovisiti uspješno iskrivljavanje povijesti. Napr: ICTY je odredio – a to je prihvatila i Vesna Teršelič – u optužbi protiv hrvatskih generala, da to vrijeme počinje 25.07.1995. i završava 31.08.1995. Za njih je to ta prošlost s kojom se Hrvatska i Hrvati i hrvatski generali – moraju suočiti. Njih se ne tiču vrijeme i događaji prije toga. Unutar toga vremena – po njima - je provedena hrvatska „agresija“ VRA Oluja protiv srpskih okupatora, dogovaran je „zajednički zločinački pothvat“, izvršeno je „prekomjerno granatiranje“ (jedino nije bilo vidljivo odgovarajuće razaranje Knina i područja Oluje), pa onda „neselaktivno granatiranje“, kojega su se Srbi preplašili i „kao zečevi pobegli“, HV im je omogućila nesmetan odlazak i spasila tisuće muslimana u bihaćkom području od „srebreničke tragedije“. Poginuo je određeni broj Srba. Njih istražuje Documenta. Za poginule hrvatske vojnike i redarstvenike njih „nije briga“. Poslije Oluje „neki“su izbrojali veliki broj izgorenih i razrušenih kuća i drugih zgrada. Dotične nije briga, čije su sve te građevine, kada su uništene i tko ih je uništio... Njima je za to odgovorna Oluja... Za sve su to krivi Hrvati i njihovi generali i zbog toga im treba suditi i oni se moraju „suočiti s tom prošlošću“! Ako se dio ove prošlosti „malo“ proširi tako, da počne 30.03.1991. sve će izgledati nešto drugačije: Počelo je sa srpskom zasjedom i ubojstvom policajca na Plitvicama, pa se proširilo na bjelovarsko i pakračko područje, u Vukovar i njegovo područje, u Banovinu, u Dalmaciju – da spomenem samo neke! – balvanizacija, paleži, progoni, ubojstva, granatiranje hrvatskih gradova, miniranje brane Peruče, rušenje masleničkog mosta, ubojstva u Škabrnji, itd., itd. Sve su to - i drugo - bili uzroci - a Oluja je bila samo nužna posljedica. Možda bi se Srbi, Documenta i ICTY trebali suočiti s tim dijelom prošlosti...! Ako bismo „prošlost“ još širili do 1941. god, kada su srbski četnici u Srbu i okolici počeli progoniti Hrvate i Muslimane, ubijati ih i bacati u kraške jame, kada su ubijajući Hrvate razrušili i spalili selo Boričevac u području Lapca. Slično su kasnije učinili sa mjestom Zrinom u Pounju. U tom su se već udružili s partizanima. Sve to protiv države u kojoj su živjeli! Ne bi li se i oni trebali konačno suočiti s tom prošlošću? Posebno mjesto te „prošlosti“ pripada žrtvama Bleiburga 1945. I Križnim putovima, čiji su tragovi obilježeni hrvatskim grobovima. Još dalje u „prošlost“ odvelo bi nas do 1918. Do stvaranja prve Jugoslavije bez pitanja hrvatskoga naroda, u kojoj su Srbi terorizirali Hrvate. Čak je Srbin Puniša Račić pucao po hrvatskim poslanicima u Narodnoj skupštini u Beogradu. Već tada su htjeli provesti „talionicu naroda“ u kojoj bi se Hrvati trebali pretaliti u Srbe i nestati. Ta ideja živi i danas. ICTY bi trebao po narudžbi svojih nalogodavaca to učiniti drakonskim kažnjavanjem hrvatskih generala... Tko bi se sada trebao suočiti sa svojom prošlošću? Otkada i otkuda Srbi u Hrvatskoj Čovjek se pita, kako su se Srbi „našli“ u Hrvatskoj. Moj prijatelj Damir to jednostavno razjasni: „Dopremili“ su ih Turci – Osmanlije u 16. stoljeću. Tada su Osmanlije „krećući se“ na zapad stigli na Kosovo. Srbi su im se suprotstavili u 14. st., ali Turci su ih pobijedili. Jedan dio Srba povlačio se pred Turcima na Zapad prema Hrvatskoj. Hrvati su ih humano primili kao „ljude u nevolji“. Drugi dio pokorio se Turcima i kao Poturice služio im u napredovanju također prema Zapadu. Turci su ih nagrađivali za vjernost dajući im dio od osvojenog zemljišta od Hrvata. I prezime Džakula podsjeća na to vrijeme.. Tako su se u Hrvatskoj našli došljaci raznih plemena iz Srbije: Vlasi, Šumadinci,... Danas se u Hrvatskoj svi nazivaju Srbi. Iako Hrvate na svome teritoriju nagrađuju na razne načine, ako pristaju, da ih zovu raznim nazivima- na pr. u Vojvodini: Slavonci, Šokci, Uskoci,... samo da nisu Hrvati. Tako su se pridošli Srbi „ukorijenili“ u raznim krajevima Hrvatske i nastoje te krajeve prisvojiti i „posrbiti“. Posebno su se organizirali od 1990.godine i nastojali Hrvate protjerati i čak poubijati do genocidnosti. Prema portalu CPD (Centar za prikupljanje dokumentacije) po područjima Zapadne Slavonije i Banovine to izgleda ovako: U Zapadnoj Slavoniji: Posebno su se organizirali u Pakracu, Bijeloj, Đulovcu, Grdževici,Velikoj Peratovici, Gornjim Bogićevcima, Bučju,Voćinu, Sekulincima, Četekovcu, Miokovićevu, i drugim mjestima, pljačkali naročito Hrvate, terorizirali, mučili, ubijali – sve s ciljem odcjepljenja od Republike Hrvatske. U to vrijeme 1991. do 1995. usmrtili su, ili „sakrili“ 266 osoba. Žrtve su redarstvenici, pripadnici ZNG i civili. Što su hrvatske vlasti na to trebale učiniti? Na Banovini: Srpski zločini su počinjeni u: Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Cerovljanima, Predori i okolici, u Dragotincima i Kraljevčanima. Iz Hrvatskog Čuntića i iz Čuntićkog Prnjavora protjerano je oko 800 civila. Napali su policijske postaje u Glini i u Jukincu. Masakrirali su nekoliko civila u Kuljanima (Općina Dvor na Uni) i nekoliko policajaca u Zamočama. Ubijali su u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, u Hrvatskoj Kostajnici. Napali su Čuntić i Dragotince blizu Petrinje, sela Maju i Svračicu, grad Petrinju, Križ na području Petrinje, Grabovac nedaleko Petrinje, Novu Drenčinu kraj Petrinje, Drežničko Selište u Lipovači/Drežniku u Uvali kod Rakovice. Ubijali su i palili u D. Glini, Drežnik-gradu i okolnim selima: selo Smoljanac, Novo Selo kod Slunja, u selu Lipovači, u Donjem Lađevcu u općini Slunj, sela Lađevac, Poljane, Furjan i Salopek selo, u Polju i u Lađevačkom Selištu, prognaničko naselje „Gaza“ u Karlovcu, grad Petrinju i okolna mjesta, Brest, Budičina, Cepeliš, Donja Mlinoga, Glinska Poljana, Gora, Graberje, Hrastovica, Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Križ Hrastovički, Letovanci, Mađari, Mala Gorica, Međurače, Mokrice , Mošćenica , Nebojan, Nova Drenčina, Novi Farkašić, Novo Selište, Pecki, Prnjavor (Čuntićki), Sibić, Slana, Strašnik, Taborište, Župić, Grad Sisak , Općina Sunja , Na području Banovine u vrijeme Domovinskog rata poginulih i nestalih je bilo 593. Documenta i Teršelička o tim zločinima ne govore. Zbog toga je ne mogu zvati „gospođom“... Ljude se posebno dojmila pogibija TV snimatelja Gordana Lederera u Kostajničkom Pounju 1991. Pogodio ga je srpski snajperist i teško ranio. Molili su generala JNA Rašetu, da omogući helikopterski prijenos u Zagreb, da bi mu spasili život, ali je ovaj to odbio. Vožnja vozilom Hitne službe do Zagreba predugo je trajala i Gordan je preminuo... To je tipični ratni zločin – njegovo oružje bila je samo kamera. Dakle, nije bila ni snajperska meta. Bez oružja i nemoćan bio je predmet humanoga postupka profesionalnog visokog oficira (časnika?!), koji je namjerno izostao i prouzročio smrt--- Neki podaci iz Wikipedije po nekim županijama (nepotpuni) Poginuli branitelji na području Dubrovačko-Neretvanske županije: Do 15.03.2015. registrirano je 225 poginulih branitelja i braniteljica s područja Dubrovačko-neretvanske županije, ali i iz drugih županija kao i iz Bosne i Hercegovine. Popis hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu s područja Zadarske županije: Najviše je podataka o genocidu u Škabrnji, a za sada su uneseni poznati podaci samo za njih 29. Popis s područja Brodsko-Posavske županije: Postoje podaci za njih 100 poginulih. Popis s područja Karlovačke županije: Popis je nepotpun – sadrži podatke samo za njih 7. Popis poginulih branitelja iz Koprivničko-križevačke županije Postoje podaci za 5 stradalih. Popis poginulih branitelja iz Ličko-senjske županije Do danas je na popisu 29 poginulih branitelja iz Ličko-senjske županije (28.veljače 2015.) Popis poginulih branitelja iz Osječko-baranjske županije Današnjim danom (03.03.2015.) na popisu je 40 poginulih branitelja i braniteljica iz ove Osječko-baranjske županije. Popis poginulih branitelja iz Primorsko-goranske županije U raznim postrojbama poginulo je 174 branitelja iz Primorsko-Goranske županije.(27.02.2015.) Popis poginulih branitelja iz Splitsko-dalmatinske županije Postoje podaci za 73 poginula branitelja u raznim postrojbama. Popis poginulih branitelja iz Šibensko-kninske županije Imamo podatke samo za 9 poginuloh dragovoljaca Popis poginulih branitelja iz Varaždinske županije Postoji popis samo12 poginulih branitelja iz Varaždinske županije danas 17.03.2015. nije konačan. Popis poginulih branitelja iz Vukovarsko-srijemske županije Na današnji dan 04.03.2015.na ovome popisu poginulih branitelja i braniteljica iz područja Vukovarsko-srijemske županije iznosi 124 osobe.To nije konačno. Popis poginulih branitelja iz Zagrebačke županije Na popisu je 64 poginula i nestala branitelja. POPIS VOĆINSKIH ŽRTAVA: 21 poginuli Popis poginulih branitelja iz Virovitičko-podravske županije Do sada je upisano 21 poginuli branitelj iz Virovitičko – podravske županije. (28.02.2015.) Prema ovim nepotpunim i drugim podacima iz Wikipedije nestalo je 2 040 branitelja. Prema Hrvatskome kenotafu u Hrvatskome Slovu nestalo ih je 14 400. (U 276 nastavaka objavljenih kroz 5 do 6 godina.) Mislim, da je taj broj pravi.Bez obzira, koji broj uzeli Hrvatskoj je bila dužnost osloboditi svoj teritorij od agresora. Navodno protjerivanje Srba iz Hrvatske Hrvate i hrvatske generale Srbi i svi ostali „glasnogovornici“ „Anti-oluje“ optužuju, da su „Olujom“ Hrvati protjerali Srbe iz Hrvatske. Prešućuju niz suprotnih činjenica: Srpski vojni komandanti imali su ranije pripremljen plan za eventualni „odlazak“ srpskih civila zajedno s naoružanim jedinicama. Kada su shvatili, da gube rat, zapovjedili su odlazak. To se moglo vidjeti na kolonama opremljenim natovarenim vozilima. Na jednoj prikolici „sjedio“ je i Peter Galbrith. Kada su Srbi protjerivali Hrvate, oni su mogli ponijeti samo ono, što je stalo u plastične vrećice... Nametalo se pitanje, koliko je vrijednih stvari utovarenih na vozilima „u odlasku“ opljačkano na imanjima Hrvata, koji su prije 4 god protjerani iz svojih domova? Na jednom dokumentarnom filmu (Petra Malbaše?) mogli smo vidjeti generala Gotovinu na jednom pripremnom sastanku uoči „Oluje“, kako po nekoliko puta svoje suradnike upozorava na pridržavanje ratnog prava u postupcima prema pobijeđenima... Kada je počelo granatiranje hrvatskih gradova, u jednom kutu u podrumu uredili smo sklonište „za slučaj potrebe“. Na tri reda opeka složili smo daske, prekrili ih starim dekama, doveli električnu struju za svjetiljku i radio.Tu smo se sklonili i kad je počela „Oluja“. Veza „sa svijetom“ bio je radio, naravno Hrvatski radio.Uz grmljavinu slušali smo radio. Svako malo vremena emitiran je poziv Srbima u Hrvatskoj, da nikamo ne odlaze. Ako nisu počinili nikakav zločin, ništa im se ne će dogoditi. Kako „bolujem“ od statistike, uzeo sam olovku i papir ibilježio vrijeme emisije toga poziva. Zabilježio sam po tri poziva na sat (otprilike). Da li su ga i koliko poslušali? Stambena problematika Srba u Hrvatskoj Do 1990.god većinu radnih mijesta u državnoj upravi, u upravama poduzeća, na vojnim zapovjednim mjestima u Hrvatskoj imali su Srbi. Za njih su građene po gradovima stambene zgrade novcem svih građana. Građene su o trošku gradskih uprava ili državnih poduzeća, ili tvornica. Stanovi u njima većinom su dodjeljivani Srbima uz povoljne stanarine. Dakle, ti stanovi su bili društveni. Kada je 1991.god počela agresija, srpska većina stanara „preko noći“ je počela napuštati te stanove. Nije mi poznato, da li su koji od njih hrvatskim vlastima predali te stanove na čuvanju uz revers o povratku. Zanimljiv je primjer, da su stanari zatekli susjede Srbe u „pakiranju“. Na pitanje „Kamo“,“kako“, „zašto“ – ovi odgovoriše „Uskoro ćemo se vratiti kao pobednici, pričuvajte nam to!“ Jasno, Hrvati bez stana useljavaju se u te prazne stanove! Sad „međunarodna zajednica“(Tko li je to?) traži, da useljeni Hrvati vrate Srbima „stanarsko pravo“, iako „kod sebe“ uopće „ne poznaje“ stanarsko pravo. Znači, pobjednici se moraju iseliti „na ulicu“, da bi se pobijeđeni mogli useliti i „lepo smestiti“! Gazili vlastiti narod Kad je Hrvatska vojska nadvladala Srbe i osigurala im slobodan i siguran odlazak, ovi to nisu mogli vjerovati, pa su pojurili prema Uni. Posebno im je poslije predaje generalu Petru Stipetiću bilo važno, da prijeđu Unu sa preostalom mehanizacijom što prije. Kolone njihovih civila su im bile prespore, pa su ih gurali s ceste, neke čak i gazili. Neki hrvatski očevidci ostali su zgroženi tim prizorom. No o tom se ne govori. „Zadnje što sam očekivao za vidjeti i možda nešto najšokantnije u životu bilo je kada su srpski vojnici mahnito i u panici počeli napuštati teritorij i to gazeći preko vlastitih, živih civila. Odjekivali su jauci, pucao je lim, staklo od automobila, gazili su im preko zaprega i konja... Bilo je to strašno“ – povjerava nam bivši pripadnik specijalne jedinice Crne Mambe 2. gardijske brigade Gromovi. Spas Bihaćkog područja Osim što je Oluja oslobodila veliko područje Hrvatske od agresora, spriječila je genocid u Bihaću, možda još veći od onoga u Srebrenici. Ni o tom ne govore propagatori „Anti-oluje“ ni u Zagrebu ni u Rijeci. Čovjeku su oči zasuzile, kad su semeđusobno rukovali vojnici Hrvatske vojske i vojnici Bosne i Hercegovine u znak savezništva. Tko je platio ratnu štetu Koliku su štetu počinili agresori na Hrvatsku, o tome propagatori „Anti-oluje“, kao što su Vesna Teršelič, Savo Štrbac, Pupovac, Džakula o tome ne govore - a trebali su – kad nas već „suočavaju s prošlošću“. Tko je platio razaranje, zapravo obnavljanje - Vukovara, Škabrnje, Peruče, Ždrila i niza drugih mijesta i dobara? Ili im to treba oprostiti i pokloniti Republika Hrvatska vlastitim obnavljanjem? |
