Agresija kao način otimanja životnog teritorija nekom narodu osvajači su provodili raznim metodama: otvoreno - ratnim pohodima, ucjenama, diplomacijom... ili prikriveno – osiromašivanjem domicilnog naroda, stvaranjem raznih uvjeta za raseljavanjem, dovođenjem strane radne snage iz još siromašnijih krajeva....
Iz hrvatske povijesti
Mogli bi ponešto naučiti iz naše povijesti. U 14. stoljeću s Istoka krenula su osmanlijska osvajanja prema europskom Zapadu. Poznata je Kosovska bitka između tih osmanlijskih turskih horda i Srba. Osmanlije su nadjačali i mogli su krenuti dalje. Jedan dio Srba povlači se ispred turskih porobljavanja sa svoga teritorija i traži zaštitu kod „komšija“ Hrvata. Hrvati su ih primili kao ljude u nevolji, s njima se sprijateljivali prema kršćanskim običajima.
Drugi dio Srba pokorio se turskom ropstvu i kao Morlaki (Morlaci) pratili osmanlijsku vojsku za svojim sunarodnjacima u jedinicama za opskrbu. Za vjernu službu Osmanlije su ih nagrađivali dodjeljivanjem osvojenih teritorija Hrvatske. Među njima su bili i Janjičari...
Pitanje je, kako će se ponašati, ili kako bi se ponašali, potomci današnjih azilanata, kojima treba osigurati radna mjesta, kojih kod nas nema dovoljno i za našu mladost.
Siromaštvo u domovini današnjih azilanata
Sigurno je, da ovi ljudi traže azile u Europi zbog teškog života u svojoj domovini. Stavljaju na kocku i svoj život. Što je bilo u osnovi toga siromaštva u povijesti, a što je danas? Razmišljanja nas „vode“ u vrijeme kolonijalizma. Tada su njihove predke porobili osvajači uglavnom iz Europe, pa i iz Amerike. Robovi su morali raditi za kolonizatore i do iznemoglosti. Za njih bi od njihovoga rada pripalo samo toliko, da prežive – slično korištenju životinja.
Kolonizatori su tako postignuto bogatstvo odpremali u svoju domovinu. I „kod kuće“ su im trebali robovi, da rade na njihovim dvorcima i imanjima, pa su i dio robova poveli sa sobom. Neki od njih rađali su i djecu. Ona su također postajala vlasništvo „dojučerašnjih“ kolonizatora.
Kako su se generacije robovskih potomaka smjenjivale, sve više je u njima rasla želja za slobodom i za ukidanjem ropstva. I ropstvo je konačno formalno ukinuto. Zapravo je zamijenjeno kapitalističkim ropstvom.
U bivšim kolonijama ostalo je siromaštvo. Javili su se domaći vlastodršci, koji na neki način oponašaju bivše kolonizatore. Obični ljudi nastoje pobjeći iz toga siromaštva tražeći azil u zemljama Zapada čiji su ih predci osiromašili...A potomci kolonizatora Zapada žele da s njima „azilantsko opterećenje“ sada dijele i narodi, čiji predci nisu bili kolonizatori...
Ujedinjeni Narodi i azilantske teškoće
Vodeći ljudi Organizacije Ujedinjenih Naroda – zapravo činovnici, koji nas vode – nastoje azilantski problem riješiti udomljavanjem i zapošljavanjem u zemljama Zapada na principima humanosti i kršćanstva „pomažući ljudima u nevlji“. Vjerojatno ne razmišljajući o posljedicama „na dulji rok“. Zapad danas ima probleme i s nezaposlenošću vlastitog stanovništva. Kako će na to utjecati ovi azilanti i njihovi potomci?
Mađarska podiže zaštitnu ogradu
Državnici Mađarske misle na posljedice azilantske seobe prema Zapadu. Podižu zaštitnu ogradu prema Srbiji. Zašto baš prema Srbiji? Pa zbog toga, što su u prošlosti Srbi dovodili strance „komšijama“ na zapad. „Neki“Mađarima zamijeraju te ograde nazivajući to „nehumanim postupkom“ prema sirotinji, koju tako zaustavljaju u kretanju prema svjetlijoj budućnosti.
Možda su azilanti agresorska vojska iako bez oružja
„Državnici“ zemalja otkuda dolaze azilanti lukavo stvaraju uvjete zbog kojih oni bježe. I lijepo zarađuju na tome.
Zbog toga treba biti oprezan s azilantima. Najbolje bi bilo, da međunarodna zajednica poduzme odgovarajuće mjere za poboljšanje životnih uvjeta u njihovim domovinama, pa ne bi trebali odlaziti u inozemstva. Čovjeku je najljepši krajolik, kojega svjesno ugleda, kada dođe na svijet...
Ograničavanje vremena azila
U zemljama odkuda dolaze izbjeglice i traže azil natalitet je danas obično veći nego što je u zemljama, u kojima traže azil. To je „natalitetna opasnost“ za narod, koji prima azilante. Da se to nekako ublaži, možda bi trebalo uvesti obvezatne osobne dokumente u kojima bi trebalo upisati, koliko dugo oni vrijede.
Post je objavljen 24.08.2015. u 23:18 sati.