Zapitkivalo

-Što, ti Drago, kažeš na ove vremenske nepogode? – počinjem razgovor s mojim prijateljem, profesorom u mirovini, kad je svratio do mene na uobičajenu kavicu.
-Zlo i naopako, moj prijatelju! – kaže on sjedajući za stol, nekako neraspoložen.
-Što si tako utučen? Nije, valjda, zbog ove jučerašnje tuče? – pokušavam ga oraspoložiti, ne baš uspješno...
-Kako ne bi bio utučen! Najprije nabujaju rijeke i potoci i poplave polja s usjevima, poplave i puteve, čak i naselja...A jučer evo nebo saspe led i tamo, gdje nije poplavilo.
-A, da li se barem nekako moglo smanjiti štete od te tuče...?
-Ja mislim, da jest! – Živne Drago.

Kako nastaje tuča

-Prijatelju, da bi me bolje razumio, najprije ću ukratko razjasniti, kako nastaje tuča.... Sjećaš se, kako su ponekad meteorolozi u vremenskim prognozama zimi znali reći, kako je moguća „kiša, koja se ledi u dodiru s tlom“.
-Da, ali te su prognoze za zimsko vrijeme – razmišljam ja glasno – a tuča se javlja ljeti.
-Tako je, ali sve je to, fizikalno gledano, ista pojava...


Prehlađena voda

-Radi se o svojstvu „prehlađene“ ili „pothlađene“ vode. U školi smo učili, da se voda smrzava kod 0° C, odnosno led se na toj temperaturi tali (postaje voda), odnosno mogu zajedno opstati pomiješani. Ako se toj smjesi dodaje toplina, led se tali u vodu. Ako se smjesi oduzima toplina, voda se pretvara u led... U svakom od ovih slučajeva smjesa je stalno na toj temperaturri...

No, u laboratorijskim uvjetima, ako u posudi stoji apsolutno mirna voda (da i u njenoj unutrašnjosti molekule vode jedna prema drugoj apsolutno miruju), može se ohladiti i koji stupanj ispod temperature ledišta – a da se ne pretvori u led.

Takova je voda „pothlađena“ ili „prehlađena“. No to stanje je labilno – dovoljan je samo mali potres među njenim molekulama i ona u trenu postaje led. I temperatura u tom času „skoči“ na 0° C ....

Ljeti su zračne struje moguće i u vertikalnom smijeru (gore – dolje i obratno). Ako tako počne kretanje i oblaka, koji se sastoje od mnoštva sitnih kapljica vode, uvis u prostor, gdje je temperatura niža od 0° C,

može nastati proces „pothlađivanja“ tih vodenih kapljica.... Dogodi li se nekakav stres, kao njihov međusobni sudar, ili udar u neku zapreku, ili neki zvučni udar, koji će te kapljice stresti – i vodene kapljice mogu trenutačno postati zrnca leda...

Ako ta zrnca nastave neka gibanja po vertikali, mogu opet doći u područja niske temperature i u sudaranje novih „pothlađenih“ kapljica vode, koje se tada mogu zalediti na tim ledenim zrncima, koja tako mogu „rasti“ u sve veće komadiće leda.
Kada ta zrna postanu dovoljno velika, da njihova težina nadvlada otpor padanju kroz zrak – ona padaju kao tuča ili grad.... Koliko će ta ledena zrna padajući narasti, ovisi o nizu faktora, kao o visini na kojoj su počela „rasti“, o gustoći „pothlađenog“ oblaka, o razlici temperature toga „pothlađivanja“,.....

Žestina, kojom će zrna tuče udarati na površinu zemlje, razbijati krovne ploče, plodove voća i povrća.... također ovise o raznim činiteljima, kao što je veličina ledenih „zrna“, o visini s koje padaju, o brzini olujnoga vjetra, koji ih nosi....

Obrana od tuče

Možda bi bolje bilo reći „zaštita od razaranja“, jer obraniti se u doslovnom smislu od tuče gotovo je nemoguće! Najsigurnije bi bilo, kada bi se ljudi i njihova dobra mogla začas unijeti u goleme čvrste hangare... Ili, da se poljoprivreda odvija samo pod zaštitnim krovovima...To bi bilo najbolje, ali to ne dopuštaju „sitnice“, kao što su cijene tih krovova... Tu je i pitanje svjetla za rast i razvoj biljaka... Zaštitni prozirni krovovi, koji propuštaju cijeli spektar Sunčeve svjetlosti potreban za poljoprivredu bili bi također veoma skupi... Osim toga, ti zaštitni krovovi morali bi propuštati kišu potrebnu biljkama, ili izgraditi također skupe sustave za zalijevanje...

Sve to ukazuje na potrebu izgradnje objekata iz serije „Zvjezdanih staza“ za cijelo čovječanstvo... Mislim, da je za to još rano...


Zvonjava u zaštiti od tuče

Još se sjećam iz djetinjstva, da su poljoprivrednici-seljaci pred oluju pomagali crkvenome zvonaru zvoniti u uvjerenju, da će to spriječiti tuču. U današnje vrijeme znanstveno-tehnološkog napretka danas bi se tome trebalo podsmijehnuti... Da li, ipak?...

Ako se približava prijeteći crni oblak, za predpostaviti je, da on nosi i „pothlađenu“kišu, koja se kovitlanjem može pretvoriti u zrnca leda, koja bi mogla narasti do opasne krupnoće. Zvonjenjem zvona (crkvenih) i udaranjem u obješene komade metalnih predmeta proizvodi se zvuk, koji se kreće i ususret gradonosnih oblaka. Frekvencije tih zvukova mogu zatitrati i pothlađene kapi kiše. One bi od toga titranja mogle postati zrna leda... Kovitlajući njima ona rastu do „padajuće veličine“ prije nego stignu do zvona...

Tako bi mrki oblak mogao dio svoga ledenoga tereta „istresti“ prije nailaska na polja onih koji zvone...
Zvonjavu su ljudi znali „ojačati“ i pucanjm mužara (topova za pucanje kod raznih proslava...)

Istražiti učinkovitost takovih i sličnih metoda znanstveno je gotovo nemoguće, jer gotovo svaki nailazak gradonosnog oblaka je u osnovi drugačiji. Što je kod toga najvažnije, nema mjerodavnoga komparativnog slučaja, kod kojega bi se promatralo ponašanje i uspoređivanje branjenog i nebranjenog slučaja....

Zaštita suvremenim sredstvima i metodama

Da bi se štitili ljudi, njihov rad i njihova dobra na učinkovit način počelo se istraživati i eksperimentirati na širim područjima u SAD-a polovicom 20. stoljeća. No, kako rekoh, nedostatak za ozbiljan znanstveni način istraživanja bio je od početka nedostatak valjanih i sigurnih „kontrolnih uzoraka“ gradonosnih situacija, pa proučavani slučajevi nisu mogli dati neprikosnovene rezultate...

Jedan od najboljih načina bio bi, da se spriječi stvaranje ledenih zrna u „padajućoj fazi“. Ali, kako je to nemoguće, ostaje posipanje gradonosnih oblaka sredstvima, čijim otapanjem se postiže niža temperatura ledišta vode. Zbog toga bi se zrna leda u dodiru s tim tvarima odmah talila u vodu, dakle u kišu, koja ne bi imala „razbijački učinak“.
Da bi to posipanje dalo maksimalni učinak,

trebalo bi moći u dosta kratkome vremenu izmjeriti – ili izračunati – kolika je masa „ledenoga tereta“ određenog oblačnoga sustava, kolika mu je temperatura, na kojoj je visini, u kojoj visini vertikalne zračne struje „miješaju“zrnca toga leda, kojom brzinom se kreće oblačni sustav, koliku bi masu rastapajućeg sredstva trebalo ubaciti u taj oblak i na koji način i za koliko vremena...kojim načinom bi to bilo najučinkovitije učiniti...

Negdje krajem 20. stoljeća za to sredstvo preporučivalo se kristalizirani srebrni jodid. (Ne znam, koje se sredstvo danas smatra najpovoljnijim.). To sredstvo nije baš jeftino. Naročito zbog srebra...
Za posipavanje oblaka najučinkovitiji bi bio zrakoplov. Samo je pitanje, kolike brzine vjetra tome ne bi smetale.. ...A treba i imati zrakoplov prilagođen za tu funkciju....

Drugi način bio je posipanje raketama punjenim – uz pogonsko sredstvo – opet srebrnim jodidom. I to ima svoje teškoće: koji smjer lansiranja, na koju visinu tempirati, koliko takovih raketa...

Drugi način uz rakete su generatori... Ne znam točno, koje su im funkcije....


Odustajanje od obrane

Nakon, što znanstvena „mjerenja i istraživanja“nisu u stanju dati neoborive rezultate učinkovitosti i isplativosti – neke države su odustale od obrane od tuče. To bi bio još jedan dodatni trošak za državne proračune, za stručno ljudstvo, za nadgledanje njihovoga rada...Zato državljanima – naročito poljoprivrednicima – preporučuju, „da se sami snalaze...“ To bi mogao biti „dobar posao“ za osiguravajuća društva - jasno uz dobru premiju – gdje bi „država“ ubirala dobre prihode bez svoga rizika...Ljudi bi sami mogli izgraditi zaštitne uređaje, kao što su metalne mreže iznad svojih kultura, koje bi ublažavale ledene udarce...Kolika bi cijena bila tih investicija...To ne bi bila briga „države“. Tko mari i za psihološki efekt stanovništva ostavljenog, da se „samo snalazi“...!

-Dobro, striče Drago, što biste vi predložili? – javi se i Ivica, koji je do sada pažljivo slušao Dragina objašnjavanja...
-Mislim, da bi država svakako trebala organizirati obranu od tuče, kao što organizira obranu i spašavanje od poplave, ili u gašenju požara....


Ipak obrana od tuče

Ni stručnjaci ne tvrde, da su primjenjivana sredstva i metode u dosadašnjim smanjivanjima štete od tuče – apsolutno bez učinka. Oni samo smatraju, da je nemoguća potpuna zaštita i da ona nije isplativa... Neki predlažu, da „država“ odustane, jer potpuna zaštita nije moguća. Naime, mogućnost nije znanstveno dokaziva zbog naprijed rečenih razloga...Slijedeće razloge navode u prilog svojim preporukama:

Cijena obrane je za „državu“ previsoka, a rezultati neizvjesni. Predlagači odustajanja od obrane posebno su sinpatični državnim dužnosnicima zbog „čuvanja proračuna...“

Od te skupe obrane korist imaju samo poljoprivrednici (pardon – seljaci!), a trošak snose svi državljani. „Neka si plaćaju oni, kojima to koristi!“ Oni ne misle na principe solidarnosti svih državljana, kao što je to kod požara i poplava. Uopće ne razmišljaju, da bi troškove obrane svi mi platili u povećanoj cijeni poljoprivrednih proizvoda. Osim toga stradanja naše poljoprivrede otvaraju tržište za uvoz poljoprivrednih proizvoda iz država gdje nije bilo takove štete - zbog različitih uvjeta – direktna je šteta našoj poljoprivredi i na dulje vrijeme...

Zbog svega rečenoga i ne rečenoga – mislim, da naša država treba organizirati i unapređivati obranu od tuče. Ako je to „nespretno“ u okviru DHMZ-a treba osnovati posebno poduzeće, kojemu bi to bio osnovni zadatak. Neka se zove napr.“Oblaci bez tuče“, slično kao Hrvatske vode ili Javno vatrogastvo....

Ovo poduzeće trebalo bi organizirati proizvodnju protugradne opreme i sredstava. Tu bi posao našli određeni broj radnika. Dok ne krene ta proizvodnja, treba opremu i sredstva kupovati od proizvođača izvan naše države. Tu bi moglo doći do korupcije, pa bi na to trebalo „pripaziti...“

Kvalitetu nabavljanih sredstava i opreme trebalao bi strogo provjeravati.

Pokušati sa susjednim državama dogovoriti i provoditi suradnju.

-Sjećaš se, djede, onoga razgovora sa stricem Dragom prije nekoliko mjeseci? – kao obično iznenadi me pitanjem moj unuk Ivica.. – O izborima i demokraciji....
-Kako se ne bih sjećao...! – Razgovori s Dragom uvijek su zanimljivi. A što ti je sad na umu...?
-Pogledaj rezultate referenduma u susjednoj Sloveniji... Ono o arbitraži u rješavanju granice na moru....
-Da... I što...?


Pasivnost glasača i u Sloveniji
-Rezultati potvrđuju ono što je rekao stric Drago... Evo, gledaj – doduše rezultati još nisu službeni:
U Sloveniji ima 1 700 000 građana s pravom glasa...To je približan broj, pretpostavljam...
Na referendumsko glasovanje izašlo je njih 715 013, što je 42,28 %, dakle manje od pola!
„Za“ je glasovalo 368 085. To je oko 51,48 % glasalih, ili 21,65 % od svih birača.
„Protiv“ je bilo njih 346 928...

Ovdje je nelogično to, što je neznatno više od 1/5 upisanih birača donijelo referendumsku odluku za sve upisane...Ali, takav je zakon i u EU-i !

-Ma, gledajte, molim vas, i opet poplave“ – žesti se moj prijatelj Drago, profesor u mirovini. - I to su sada veće od onih prošlih...!.. Nevjerojatno, da naši odgovorni ljudi ne mogu ništa naučiti ni na vlastitome iskustvu...!
-Što se ljutiš, Drago? – nastojim ga malo smiriti – Pa ne mogu ni naši dužnosnici – ma kako bili strogi i moćni – određivati kada će padati kiša, gdje će padati, koliko će padati,.... Obično se kaže, da to „Bog određuje...“
-To je istina, ali se može unekoliko smanjiti opsezi poplava, njihova šteta i stradanja ljudi. Nešto se može naučiti iz dosadašnjih iskustava - i naših i drugih ljudi i država...

Neuređeno slivno područje-Kako misliš, da bi se opsezi poplava mogli smanjiti, a onda i njihove posljedice...?
-Zbog jasnoće počet ću „malo izdaljega“ - počne Drago. – Zamislite, što se događa s vodom koja u nekom području padne jedne kiše, ili njih više u određenom broju dana...

Ako jedno vrijeme nije bilo kiše i ako kiša ne pada „kao plova“, nego nešto laganije – „žedna“ zemlja će je upiti, da bi stigla do korijenja raslinja. Kod toga će neke kapi kiše udarati po nagibu tla, pa će otkidati mrvice zemlje i nositi ih na niže... To je erozija. Konačni rezultat erozije bio bi postepeno ravnanje tla.
Ako pada naglija i dugotrajnija kiša, zemlja ne može upiti svu vodu. Kako je zemljina površina neravna, voda se slijeva na niža mjesta i najprije popunjava razne udubine, jame, kanale, jezera, rijeke i konačno more...

Ljudi su s vremenom promatrali vodene tokove, kopali i proširivali praveći prostranije površine na kojima će se moći skupljati veće količine vode. Tako nastale akumulacije vode jednim dijelom su štitile od poplave površine s ljudskim nastambama i obradive površine. Kopani su odvodni kanali, kojima voda može otjecati prema većim akumulacijama i većim vodotocima – rijekama.

Osim što takovi iskopi vodu odvode s neželjenih mijesta, i oni sami su akumulacije određenih kapaciteta za slučaj previše oborina...
No ti odvodni kanali erozijom se opet zatrpavaju, pa u njih „stane“ sve manji volumen kišnice i zbog toga ih treba ponovno produbljivati... U njima brže raste trava, šikara i drveće...To raslinje također smanjuje volumen kanala, ali i brzinu otjecanja vode. Zato je potrebno redovito održavanje njihove protočnosti. O tome bi trebale voditi brigu i radove Hrvatske vode, institucija na nivou države. Građani joj neprestano uplaćuju obavezne iznose za regulaciju voda. Pitamo se, da li one redovito i potpuno obavljaju svoju zadaću...? Ili državna administracija „posuđuje“ prikupljeni novac za „hitnije troškove“, pa ga zaboravi na vrijeme vratiti...Sve tješeći sebe i nas onom „Pa ne će valjda i opet...!“ A onda ipak – „skuplji način“ – spašavanje....


Produbljivanje riječnih korita
Vode, koje teku rijekama, - u gornjim tokovima većom brzinom – donose najčešće šljunak i pijesak, koje talože na dno rijeke. KTako rijeke postaju sve pliće, također im se smanjuje „protupoplavni kapacitet“... Kao sredstvo sprečavanja poplava služi čišćenje, ponovno produbljivanje dna rijekama. To se nekad radilo plovećim bagerima. Oni su s dna rijeka grabili šljunak i pijesak, ispirali ga i odlagali na obali. Prodaja takovoga materijala građevinarstvu također je izvor prihoda... Rade li to, i koliko, Hrvatske vode? I njihovo poslovanje traži revizije i objavljivanje njihovih rezultata...

Primjer velikih kineskih rijeka
Kinezi su se od davnine borili s razlijevanjem i poplavama svojih rijeka, naročito u Velikoj kineskoj nizini. Posebno Žute rijeke po kojoj se cijelo jedno more zove Žuto more. Te rijeke su donosile silne količine nanosa s područja Tibeta taložeći ga u području Kineske nizine, ali čak i u Žuto more. Uslijed toga te su rijeke postajale sve pliće – a dotok vode ostajao podjednak. Stanovnicima Nizine nije ništa preostajalo, nego podizanje obrambenih nasipa. S vremenom se dno rijeke podiglo čak preko nivoa okoline..

Kako je to danas nakon izgradnje velikih akumulacionih brana i električnih centrala – ne znam. Baš nam ne stiže mnogo vijesti o tome. Kod tih gradnji mnogo je ljudi trebalo odseliti na druga mjesta...


Poplave bi se ipak mogle ublažiti

-Ako se poplave ne mogu spriječiti, čemu se onda treba plaćati doprinose Hrvatskim vodama? – zanima Ivicu.
-Zato, što bi se „vodenim radovima“ manje poplave moglo izbjeći – razmišlja Drago glasno. – Višak vode bi se mogao sliti u veće odvodne kanale i druge akumulacije, kao što su nenastanjene šume, jezera, močvare,... Dio tih voda mogao bi se u sušnom razdoblju koristiti za navodnjavanje...., ili za uzgoj riba....

Danas to ne bi trebao biti problem uz suvremenu tehnologiju... Samo je treba na vrijeme i redovito koristiti. Prije nego „dođe voda do grla...!“ Ljudi, koji bi to trebali raditi, dobivaju za to novac... Samo trebaju raditi!... I netko treba kontrolirati s koliko novca oni raspolažu i koliko i kako rade...!

Sve bi to bilo jeftinije od nastalih šteta, spašavanja.....