Zapitkivalo
31.07.2008., četvrtak
PREDSJEDNIK SVIH GRAĐANA
Djede, jesi li kad bio s Predsjednikom na kavi? – iznenada „bez veze“ zapita Ivica...
-Nisam – odgovaram s čuđenjem... -A vi, djede Drago? – obrati se mome prijatelju, koji je upravo srknuo današnju popodnevnu kavu... -N .. n.. ne, nisam ni ja – kaže Drago i odloži žalicu. -Zašto pitaš – pitam ja. -Tako... zanima me – i počne nešto crtati, - zanima me, tko može s njim piti kavu?... Zar ne može piti sam ili sa svojim suradnicima? – razmišlja mali - Oprostite, razmišlja Ivica! – ispravljam se. On ne voli, da ga zovem „mali“. I Drago se već stigao „oporaviti“ od iznenadnog pitanja, pa počne objašnjavati. -To je jedan oblik reklamiranja Predsjednika Mesića.... Mene to ne zanima, pa nisam pozorno pratio. Ne znam, da li se zainteresirani građani zaista negdje sastaju s Predsjednikom i uz „kavicu“ razgovaraju o aktualnim pitanjima, ili ta čast zapadne samo nekolicinu prijavljenih, a ostali građani pijuckaju kavu u isto vrijeme, ali u svojoj kući (ili stanu). -Ako je to zaista kod Predsjednika u uredu ili u nekoj kavani, može li tamo doći bilo tko? – zanima Ivicu. -Mislim, da se u tom slučaju pažljivo biraju odgovarajući Predsjednikovi gosti. – kaže Drago... On – doduše – kaže, da je on Predsjednik svih građana RH, pa bi mogao doći bilo tko, ako želi. Ali, o tom brinu organi Predsjednikova osiguranja... Znači, da bi prijavljeni trebali proći strogu provjeru i kontrolu možebitnog posjedovanja oružja. Prisutni bi bili – vjerojatno – birani i po političkoj pripadnosti, da ne postavljaju neka neugodna pitanja – strože, nego da ih bira sam Predsjednik... Pratitelji su vjerojatno „veći katolici od Pape“ – kako se to kaže... -Dobro se Predsjednik toga sjetio. – oduševio se Ivica – Tako može direktno razgovarati sa svojim „podanicima“...-Moglo bi to biti i dobro – složi se i Drago – ako tu ne bi bilo namiještaljki. No, ideja nije baš sasvim originalno gospodina Mesića... Ima to korijene iz britanske povijesti.. Tako se u Kiplingovim romanima sadržajno jako daleko od Britanije Britanci okupljaju u pet sati poslije podne da popiju popodnevni čaj s Njezinim Veličanstvom Kraljicom...Tako su iskazivali odanost svojoj kraljici ma gdje bili u to vrijeme... Ivicu zanima, da li bi „na kavicu“ mogao doći – napr. – i Thompson, kad bi želio...? Drago ne vjeruje u tu mogućnost... Iako je Predsjednik – „Predsjednik svih građana“ – ne vjeruje u to...Zašto bi ga inače „progonio“ na svojevrstan način! Doduše, on je Predsjednik i Thompsonu – ali ovaj ne bi smio imati neka suprotna mišljenja – da ga primi. Ništa ne bi pomoglo što Predsjednik dobiva plaću i od Thompsonovog poreza. Od istog poreza plaćaju mu se i svi drugi troškovi, koji nisu mali... Prema tomu bilo bi pošteno, da mu bude barem na jednom koncertu (makar i uz ulaznicu kao i drugi građani!), pa da osobno vidi i čuje ono, što mu smeta, a ne da mu to „referiraju“ drugi na „svoj način“...- Predsjednik vjerojatno za svoje najbliže suradnike bira – ako mu to regulativa dopušta – svoje istomišljenike, kojima vjeruje i kada ga izvještavaju i o raznim „Thompsonima“ – razmišljam ja. – No i oni su samo ljudi, koji ne moraju takove događaje i ljude vidjeti i doživljavati apsolutno jednako...Neki od njih će to „vidjeti“ onako, kako bi to želio gospodin Predsjednik, drugi će možda imati jače izražen onaj dodvornički genom... Zato , mislim, da bi se o nekim pojavama trebao osobno informirati i ocijeniti ih.... Dragi smeta „igra pritiska nedolaženjem“ na slavlja/koncerte čime ih snažno – zabranjuje, - a da ih „ne zabranjuje“. Zamjera mu i nedosljedno postupanje prema sličnim ili jednakim događajima. Predsjedniku uopće ne smeta komuniciranje sa srbijanskim vodstvom, koje je na neki način priznalo četništvo... Ni na kraj pameti mu nije, da bojkotira sastanke s njima u znak protesta...! U čemu je četništvo pozitivno, a ustaštvo negativno... ?U čemu je razlika...? |
24.07.2008., četvrtak
ODISEJ LAPTALO
-Zašto je – djede – onaj pomorski kapetan iz Dubrovnika dobio onu kaznu od 14 god zatvora u Grčkoj? – pita me moj Ivica.
-Baš mi nije taj slučaj jasan – i ja sam se zamislio. – Pomalo me podsjeća na onaj grčki epos ODISEJA... -A, pa to je napisao onaj stari pjesnik – počne se prisjećati Ivica – kako se ono zvao? A, Homer...! -Kako znaš, da je star? -Ma, to se samo tako kaže..., jer je bilo davno! Zapravo je možda bio mlad kad je pisao ta svoja djela... -Tako je... Sad, da se vratimo našemu kapetanu...! Već je dosta dugo, kako je otišao od kuće i svoje obitelji, kao i Odisej nakon rata kod Troje...I njega su zaustavljale razne neprilike – kao što su Scila i Haribda – pa mu se povratak kući oduljio... Slično je i s barba Kristom:samo njega je zaustavila grčka policija, premetačina broda, pronalaženje droge, zatvor, istraga, nepotrebno dugo držanje u zatvoru i konačno neshvatljiva osuda.. -Je li i Grčka članica EU? – zanima Ivicu. -Mislim, da jest. – odgovorim nesigurno. Postao sam nesiguran zbog ovakovog postupanja grčkih vlasti. Negdje „u pozadini“ razmišljanja mislim, da ovakav postupak nije u skladu s „europskim standardima“... U „zapadnom svijetu“ čovjek je nevin dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja. Prema tome barba Laptalo još ne bi smio biti u zatvoru...! Jer, još se ne zna, da li je kriv!...A, što, ako se dokaže da nije kriv...? Znači li to „pojeo vuk magare!“? -Hrvatska ne bi mogla u EU, kad bi u sudstvu bio toliki zaostatak od pritvaranja do početka suđenja!... Ili se to članicama EU tolerira, jer su već članice? Samo, to ne daje lijepu sliku o sudstvu u EU... Kako će to utjecati na rezultat referenduma o pristupu Hrvatske EU-i...? -A, da takovo suđenje nije svojevrsni biznis Grčke? – počinje Ivica sumnjati. -Kako to misliš? – čudim se ja.. -Pa, osim na zatvor kažnjen je i plaćanjem sa 200 000 eura. To nije mala suma. Može popunjavati nečiji proračun.... Vidi, vidi...! To bi moglo biti! – i ja počinjem sumnjati... Najprije dugo čekaju, kako bi porasla napetost, pa bi se rodbina obratila državi za pomoć, pa bi država platila kaznu, pa bi tražila, da Laptalo kaznu izdržava u Hrvatskoj – što bi se „prihvatilo“ – i trošak zatvora snosila bi Hrvatska.... Isplativ posao...!Ako je takovo kažnjavanje u EU – kamo ćemo stići...? Za jednog ubijenog Vukovarca kazna je prosječno oko 34 dana u Haagu – kako sam negdje čitao (neugodno mi je to spominjati u vezi s ovim, ali moram!) – a za navodno krijumčarenje droge (koje nije ni dokazano!) „samo“ 14 god!!! „Zapovijedna odgovornost“ je pravi „pronalazak“ Haškog tribunala!...Može se primijeniti svuda i u „sve tri dimenzije“: - kapetan Laptalo mora znati što se nalazi u svakom kutku, u svakoj kutiji broda, da policija „ne gubi vrijeme“ pregledavajući...., hrvatski ministar rada mora odgovarati, ako „noštromo“ krijumčari sanduk cigareta na brodu, jer je on kao zaposlenik u domeni njegovoga ministarstva... Ili Predsjednik Mesić je odgovoran, što je netko od mornara na brodu krijumčario sanduk ruma – jer je on odgovoran za svakog „svoga građanina“... itd . Sve u svemu, što je osoba, kojoj se sudi „po zapovjednoj odgovornosti“, na višem državnom rangu – može se izmusti veća suma novca – hrvatska će država platiti...- Djede, baš sam se sjetio, da je prošlog ljeta u „varenoj sezoni“ Hrvatska poslala u pomoć Grčkoj jedan kanader, kad se vatra primicala Akropoli. Tada je gorjelo i oko Dubrovnika. Tim je činom Hrvatska dovela u teškoće i hrvatsko vatrogastvo, kako bi pomogli Grcima. Neki misle, da je i to doprinijelo kornatskoj tragediji, a oni našem gosparu Dubrovčaninu ovako sude!... Em ga drže toliko u zatvoru bez suđenja, em mu ne omogućavaju obranu, em mu ne dokažu krivnju... Ali mu zato zarezaše ovoliku kaznu...! Kao da dokazuju onu – „Dobro se zlom vraća!“ |
21.07.2008., ponedjeljak
OD JUGOSLAVIJE DO ANTIFAŠIZMA - 3. dio od 3
-Hajde, Ivice, da završimo objašnjenja o ustašama, četnicima, partizanima i antifašistima – ako imaš vremena – predložim Ivici.
-Može! – složi se on sa mnom – Ali, od prošlog razgovora o komunistima i komunizmu muči me jedno pitanje, pa bi htio prije o njemu razgovarati. -Dobro! Reci o čemu se radi...! -Prošli put smo rekli, da su kapitalisti svojom pohlepom potaknuli pojavu komunizma kao ideju promjene društvenoga uređenja, u kojemu bi ljudi živjeli u zajednicama, komunama, gdje ne bi bilo privatnog vlasništva...Zdravkov tata je još dodao, da bi svaki čovjek radio koliko može prema svojim sposobnostima, mogućnostima i znanju..Sve proizvedeno bi bilo zajedničko dobro od kojega bi svatko slobodno uzimao ono i onoliko koliko mu treba.. -Da, tako nekako. – kažem ja, ne baš uvjerljivo.. -Pa zar to ne bi bilo kolosalno? – oduševljeno će Ivica. -Tako je – kad ljudi ne bi bili nalik životinjama: uzimali bi više nego im treba iako bi im taj višak i propadao... S druge strane neki ljudi bi radili manje od svojih mogućnosti, ili uopće ne bi radili....To je lijepo bilo prikazano izrekom „Ne možeš me tako malo platiti, kako ja mogu malo raditi!“ Tako se ta ideja izrodila u svoju suprotnost... Posljedice: prolijevanje ljudske krvi... -Ja, djede, razmišljam o mami i tati... Njihovi poslodavci se ponašaju slično kapitalistima od prije više od sto godina... -Dobro si to primijetio, Ivice! – kažem ja. – Umjesto, da radno vrijeme bude u pravilu kraće, jer se ovom današnjom tehnikom u jednakom vremenu može tog više napraviti... Ili bi mogle biti veće plaće... Ili bi moglo biti manje nezaposlenih.... Radnici bi bili zadovoljniji...A, ovako...? -Da li bi se opet mogle događati revolucije? – brine se Ivica. -A, valjda će ovi današnji kapitalisti nešto naučiti iz povijesti... – kažem ja s nadom, ali ne baš uvjerljivo... -Sad me zanima, zašto „antifašisti“ govore, da su oni zaslužni za oslobođenje nekih hrvatskih teritorija? – zanima Ivicu dalje. OSLOBOĐENJE NEKIH HRVATSKIH TERITORIJA -Tako je - „antifašisti“ se hvale, kako moramo zahvaliti njihovoj borbi, što su neki dijelovi Hrvatske vraćeni matici – zemlji. I to ima barem dvije strane... Za vrijeme I. svjetskog rata europske sile okupljene u savez Antanta – 1915. god „potkupile“ su Italiju za svju stranu obećavši joj Južni Tirol, Istru, Goricu i dio Dalmacije.... 1920. god Rappalskim ugovorom - tada već osnovana – Jugoslavija prepušta i „svoj“ „obećani“ dio Italiji... 1921. Italija zauzima spomenuta područja i počinje njihovu „talijanizaciju“ na razne načine.... Računa se, da je u to vrijeme iz tih krajeva „prešlo „ u Jugoslaviju oko 70 000 Hrvata i Slovenaca... Dakle, Jugoslavija je te krajeve „izručila“ Italiji! Moj spomenuti učitelj vodio nas je 1939. god na ekskurziju „na more“. Mogli smo samo u Sušak – Rijeka preko Rječine već je bila talijanska! (Ustaša još nije bilo!).U II. Svjetskom ratu Italija je bila na strani poraženih i izgubila je veliki dio od toga... Partizanske su jedinice 1. svibnja 1945. ušle i u Trst, ali su se kasnije morale povići osnutkom „državice“ Slobodni teritorij Trsta... Današnje stanje Italija- Jugoslavija definirano je Osimskim sporazumima... Koliko je u svemu tomu pomogla „antifašistička ideologija“partizana – teško je reći...! -Jesi li, djede, znao za događaje u Bleiburgu? Neki starci kažu, da su tamo 1945. god poslije završetka rata partizani – po Predsjedniku: antifašisti napravili strahovite zločine nad nenaoružanim hrvatskim narodom... I, da su im to omogućili Englezi..... -Puno sam puta slušao o tome i razgovarao s prijateljem Dragom, koji je prošao te strahote...-Gospodin Predsjednik kaže:- „Pravo im budi, kad su bili zločinci –morali su platiti zločine u Jasenovcu....!“ -Ali, poslušaj, što o tome kaže djed Drago....! BLEIBURG I POSLJEDICE - Lako je sada govoriti, da su u Bleiburgu zaustavljeni samo zločinci iz NDH, pa „ako su stradali – koga briga!“ Istina je nešto drugačija! Vojska NDH i narod masovno su se kretali prema Austriji, kako bi se spasili od partizanskog masakra... Taj strah je posljedica partizanskih ( zapravo – „antifašističkih“) zločina ranije. Narod se nadao u humanizam Engleza i njihovu zaštitu... No, oni su partizanima (opet ja – „antifašistima“!) omogućili nezamislive masakre nad – uglavnom – hrvatskim narodom... Najbolje je o tom pročitati knjigu grupe autora „otvoreni dossier BLEIBURG“ napisanu skoro 50 godina poslije događaja... „Na vidjelo“ je to u Velikoj Britaniji iznio Nikolai Tolstoy optužujući poznate britanske ljude: lorda Aldingtona, Harolda Alexandera tadašnjeg zapovjednika britanskih snaga u Sredozemlju, generale Anthony-a Cowgill-a i Teddy-a Tryon-Wilson-a, lorda Brimelow-a, povjesničara Christopher-a Brooker-a.... Gospodin Predsjednik bi „priznao“ zločine „antifašista“, kada bi postojali njihovi popisi... Jasno, njemu tisuće kostura tragovima „križnih putova“ u raznim grobištima nisu dovoljan dokaz... Zbog toga još jednom preporučam čitanje knjige „SISAČKI ŽRTVOSLOV“ Adama Zahirovića.. Tamo je samo jedan mali broj „popisa“.... Vjerojatno sličnih knjiga ima još, iako ja trenutačno ne znam za njih... Usput treba spomenuti i popise ustaških žrtava u Jasenovcu, koji vjerojatno postoje – kada ih Predsjednik priznaje - pa im se zna točan broj, a ne „procjena“... Žao mi je što to spominjem u ovom kontekstu... I na kraju: – Niti su svi ustaše činili samo zločine, niti su svi „antifašisti“ (U ono vrijeme nisu se tako zvali!) činili samo dobra djela! Uz to bih skrenuo pažnju na „uzročno-posljedično“shvaćanje događaja... zaključio je Drago. |
17.07.2008., četvrtak
OD JUGOSLAVIJE DO ANTIFAŠIZMA - 2. dio od 3
POČETAK USTAŠKOG POKRETA
-Djede, imaš li danas vremena, da razgovaramo o ustašama i fašistima? – pita Ivica i prije nego je odložio školsku „torbicu“... -Ali, još nisi ručao! Ručak je na stolu i treba ručati prije nego se ohladi... -Dobro, ja ću jesti a ti mi pripovijedaj i objašnjavaj. - uporan je i mali. -Kako ti kažeš, „šefe“! – počnem ja: Prošli put smo došli do pucanja po hrvatskim predstavnicima u Narodnoj skupštini u Beogradu...Ja sam poslije malo tražio po Internetu, da vidim kako me služi sjećanje. Tako ću i danas biti sigurniji u pričanju.... „Zli jezici“ kažu, da je Puniša Račić „dobio mig“ za pucanje iz samog kraljevskog Dvora... Izgleda vjerojatno - prema kazni ( 20 god) i načinu izdržavanja kazne (gotovo u hotelskom smještaju) . Očevidac pucnjave u Skupštini u Beogradu bio je i dr. Ante Pavelić. Navodno je tada rekao, da Hrvati nemaju što tražiti u Skupštini – umjesto prava i demokracije mogu očekivati metak - „pokupio se“ i sa svojim istomišljenicima otišao u emigraciju. Tamo su se počeli spremati za ustanak i „izlazak“ Hrvatske iz Jugoslavije. Odatle naziv za njih „ustaše“... Dakle, ustaški pokret „posijao“ je Puniša Račić...! O tom se - kao uzroku – ne govori...! Kako je hrvatski narod malen, kroz povijest se uvijek morao „uvlačiti pod zaštitni plašt“ većih naroda pokušavajući opstati... Tako je bilo i 30-ih godina prošlog stoljeća. U Europi se stvarao pakt „sila osovine“ na čelu s Njemačkom i Italijom, pa se Pavelić uzdao u njihovu pomoć u odvajanju od Jugoslavije. I, dobio ju je – ali to nije bilo „besplatno“... Trebalo je „platiti“ teritorijima (posebno Italiji...), antisemitizmom (posebno Njemačkoj...), slanjem hrvatskih vojnika na Istočno bojište, objavom rata Americi (!) i prihvaćanjem (makar deklarativno!) i njihovih ideologija: fašizma (od Italije) i nacizma (od Njemačke). To „pristajanje“ bila je cijena „nezavisnosti“ Hrvatske, a ne iskreno ideološko opredjeljenje... Da li je to bilo ispravno? Proglašenje NDH-e hrvatski je narod pozdravio (Pogledati filmske dokumentarce o tome!)...No, kad je uskoro postalo vidljivo „ugađanje“ Silama osovine, oduševljenje je splasnulo....Danas imamo sličnosti s tadašnjim vremenom. EU za prijem Hrvatske u članstvo hoće slobodu „kupovanja“ naših bogatstava, za Italiju i Sloveniju hoće „isključenje“ iz ZERP-a, za Ameriku „isključenje“njenih građana iz odgovornosti za ratne zločine, za NATO hoće teritorij za eventualne baze, za UN hoće i naše vojnike na „trusnim područjima...“, itd.. Dakle, „povijest Hrvatske se u neku ruku ponavlja.. „. Razlika je u našem vodstvu, koje misli, da će „nadmudriti“ tražitelje tih zahtjeva... „Pavelić to nije znao...“ Ili nije mogao... ZLOČINI U NDH Napadom Njemačke 1941. god Jugoslavija se raspala. Na jednom području proglašena je NDH (Nezavisna Država Hrvatska) . Iz emigracije su se vratili ustaše i uspostavile vlast.Prijašnje pregovaranje s komunistima prekinuto je zbog osnovnog razilaženja: cilj ustaša bio je samostalna Hrvatska, a cilj komunista bio je očuvanje Jugoslavije, koja je kao cjelina bila bliža SSSR-u. Napad Njemačke na SSSR komunistima je bio znak, da krenu ka svom osnovnom cilju – „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ Nakon neuspjeha u Španjolskoj jugoslavenski (zapravo – hrvatski) komunisti odlučili su u Hrvatskoj ostvariti dio svoga cilja – sastali su se u Brezovici da bi krenuli na ustanak protiv NDH – pokazujući svoju solidarnost sa SSSR-om, a koristeći Srbe u Hrvatskoj za to, koji su do tada uglavnom bili spremni priznati vlast svakoga – samo ne hrvatsku...Napadnuta NDH počela se braniti, kao što to čini svaka država. Komunistima uzbunjeni Srbi napadali su Hrvatsku čineći zločine. NDH se branila i uzvraćala – zločinima. I zbog toga i zbog zahtjeva Njemačke stvarani su logori.... Među njima najpoznatiji je Jasenovac. Dakle, povod su bili napadaji – kako se onda govorilo – četnika. To napadnute države čine i danas. Napr. Amerika: - Guantanamo na Kubi...Koliko su ti logori humani i opravdani – može se govoriti... Ali, to je jedan način zaštite od agresora... Za vrijeme II. Svjetskog rata u Americi je navodno u logorima bio velik broj Japanaca. -Tko su bili komunisti i što su oni htjeli? – pita me Ivica... Pokušat ću mu to što jednostavnije razjasniti.... -Vidiš, prije više od sto godina počela se u svijetu razvijati industrija, nastajale su tvornice. To su osnivali i razvijali bogataši – kapitalisti – koji su zapošljavali siromašne radnike, koji nisu imali ništa osim ruku, kojima su mogli raditi. Takovi se ljudi nazivaju – proleteri. Njima je trebao posao da bi mogli prehraniti sebe i svoje obitelji.. Kapitalisti su ih bezdušno iskorištavali: velikim radnim vremenon – „od jutra do sutra“ – što manjom plaćom, zapošljavali i djecu – za još manju plaću, ma koliko proizvoda napravili – zapošljavali i žene, također uz manju plaću nego muškarce.. -.Radnici su zbog toga bili ogorčeni...Poduzimali su razne akcije, da poprave svoj položaj i život: - Obustavili bi rad (štrajk), poslodavac bi ih otpustio i doveo druge radnike (zvali su ih – štrajkolomci – ili njemački:štrajkbreheri) – Drugi put su onemogućavali rad štrajkolomcima. – Poslodavac bi naručio policiju, koja je rastjeravala i batinala štrajkaše. – Zatim su se radnici organizirali u sindikate, itd., itd....Zatim su se javili radnički vođe i teoretičari za promjene društvenog uređenja i na međunarodnom planu. To je bila komunistička ideja – uređenje društva po komunama bez privatnog vlasništva... To su propagirali – dakle komunisti. Jedna od glavnih njihovih izreka je „Proleteri svih zemalja – ujedinite se...!“ Pa, kad bi u nekoj zemlji radnici poveli borbu za svoj bolji položaj – dolazili su im u pomoć komunisti i iz drugih zemalja... -Pa, to je bilo dobro – ta radnička sloga! – kaže mali Ivica... -Za radnike je to bila pomoć – kažem ja malome. – No, poslodavci kapitalisti nisu „popuštali“! Mislili su, da novcem mogu uvijek zvati policiju, koja će braniti njihove interese i batinati štrajkače... U tome nisu znali mjere...I radnici su se pobunili protiv svih postojećih zakona – izbila je revolucija... Najizrazitije je to bilo u Rusiji. Izginulo je mnogo radnika, ali i kapitalista. Kaže se – proliveno je mnogo krvi!... -I, je li bilo bolje? – opet će Ivica. -Kako kome! – kažem ja.- Ubrzo je radnicima opet bilo lošije... Umjesto kapitalista na radničku grbaču „popeli su se“ diktatori iz redova radnika.Jedno od obilježja komunista morao je biti i ateizam (bezvjerstvo), kao znak "naprednosti"i odanosti diktatorima. Počeo je teror nad radnicima, zatvaranja, osnivani su logori za kažnjene... Jednom riječi – komunizam se izokrenuo u svoju suprotnost...Takova je revolucija u Španjolskoj 1936.god prouzročila građanski rat. Tamošnjim komunistima dolazili su u pomoć i neki komuniisti iz Hrvatske (danas bi rekli, da su se umiješali u unutarnje stvari druge države...). To je trajalo do 1939. god kao neuspjeh komunista. I komunisti iz Hrvatske sastali su se 1941. god u šumi Brezovica da organiziraju ustanak protiv NDH-e. Potaknuli su Srbe u Hrvatskoj na pobunu. Zvali su ih partizani... To je također izazvalo prolijevanje krvi .Tako su u proljeće 1942. god četnici ili partizani (danas bi rekli: „antifašisti“) napali moje rodno selo u kojem su bile samo 4 ili 5 srpskih kuća, koje nitko nije dirao, napali ustašku posadu u školi, svladali je, odveli ustaše i neke druge ljude iz sela - u susjedno srpsko selo i tamo ih poklali. („Da uštede municiju“. To sam saznao četiri godine kasnije...) Zaklali su i moga učitelja, koji je bio „kriv“ samo što je bio Hrvat i što je stanovao u školskom stanu. Školu sagrađenu prije nekoliko godina su spalili prvi put. Drugi put su je spalili opet 1991. god. U jednom ličkom selu „antifašisti“ su navodno obučeni u ustaške odore „napali“ srpsko selo, kako bi se Srbi odlučnije pobunili protiv NDH, jer do tada su bili neodlučni... U jednom selu nedaleko Siska partizani ( pardon – antifašisti!) jedne noći poubijali su većinu muškaraca. Nešto više o tom možete pročitati u knjizi „SISAČKI ŽRTVOSLOV“ Adama Zahirovića na 390 stranica. Tu su osnovni podaci za 1816 žrtava među kojima su 631 civili (žene, djeca,starci) od partizanske ruke (zapravo „antifašističke“!)... Kako se vidi, postoje i zločini „antifašista“! |
14.07.2008., ponedjeljak
OD JUGOSLAVIJE DO ANTIFAŠIZMA - 1. dio od 3
-Djede, ovih se dana mnogo govori i piše o ustašama, o antifašistima,... Nešto smo o tome učili i u školi... Davor mi je pričao, da su i oni učili o tome, ali oni su učili nešto drugačije, nego mi, pa mi je nastala neka zbrka... Jeli to tebi jasno?...
-Nešto sam i ja od toga doživio, ali djed Drago je malo stariji, pa zna više. Nas dvojica smo dosta razgovarali o tom, pa bih ti mogao pomoći...No, ima toga dosta, pa ćemo razgovarati više puta.... -Dobro – kaže Ivica. – Na televiziji je gospodin Predsjednik Republike govorio, da su ustaše bili zločinci, pa je sreća, da imamo antifašiste. Kaže,da nije bilo antifašista i antifašističke borbe, da ne bi bilo ni nas ni naše države..... -On je vjerojatno malo pretjerao – pokušavam „prizemljiti loptu...“ Kad bi to bilo baš sve tako, ne bi bilo ni pola Europe! Naime, u nekim drugim državama u Europi uopće nije bilo antifašističke borbe, kao što su Njemačka, Austrija, Italija,.... pa te države postoje...-Zašto - onda – on tako govori? – Ivica je malo „objesio nos“. -Negdje sam čitao, da on potječe iz partizanske obitelji, a on danas partizane naziva antifašistima, a ne komunistima...Zapravo, Drago misli, da je to zbog toga, što su države-članice EU-e odlučile, da se u njima osudi komunizam zbog velikog broja počinjenih zločina i da se njihovi simboli ne koriste. Ako se komunisti i partizani „preimenuju“ u antifašiste – pod tim imenom mogu se veličati....Kod nas je sve počelo stvaranjem Jugoslavije 1918. god.-Kako je to sve počelo? – zanima Ivicu... POSTANAK I „PUCANJE“ JUGOSLAVIJE -Kao što znamo, Jugoslaviju (zapravo Kraljevinu SHS!) su „sklepale“ pobjedničke sile nakon I. svjetskog rata 1918. god u Versailesu kao nagradu Srbiji zbog Solunske fronte i drugih zasluga na strani država Antante..Poznata je ona izreka Stjepana Radića: „Ne srljajmo kao guske u maglu!“, jer Hrvatska je trebala imati negativno povijesno iskustvo kao sastavnica u drugim dotadašnjim državnim asocijacijama (Austrija, Mađarska,.... ) iz kojih se jedva „iskoprcala“.. , jer se uvijek osjećala izrabljivanom...I bila izrabljivana... Bojim se, da je tako i danas prema EU... Srbi su od početka imali ambiciju „Velike Srbije“ – milom ili silom... Radić je i osnivanjem HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka) želio „republikansku vezu“ u toj novoj asocijaciji – ako se već mora ući u nju!...Dakle, demokratsku vezu, jer Hrvatima je već „bilo dosta“ boravka u tuđim monarhijama.. Kraljevska Jugoslavija (zapravo Srbija!) od početka je htjela silom učvrstiti novu državu, kao monarhiju, pa joj nije „odgovaralo“ republikansko obilježje HSS-e. Odmah je počelo proganjanje hrvatskog seljaštva. – zatvaranja, optuživanja, premlaćivanja, ubijanja seljaka i intelektualaca... U tom su se istakli „Mladi Jugoslavije“, kasnije kao ORJUNA („Organizacija jugoslavenskih nacionalista“).Oni su bili glavni „batinaši“...U prvih 10 godina Jugoslavije navodno je bilo preko 30000 hapšenja, 24 političke smrtne osude, oko 600 političkih ubojstava, preko tri tisuće izgona iz države u emigraciju....I pucalo se po golorukom narodu, kao u Kravarskom, mrcvarilo ljude u zatvorima, kao u Brinju, u Zagrebu, u Zlataru, Pitomači, Đurđevcu, u Krapinskim Toplicama, u Zaboku, Senju, Gospiću, Livnu, Imotskom, Požegi, Splitu, Karlobagu,.....Posebno su bili zlostavljani Marko Hranilović, Matija Soldin s još 21 mladićem optuženi za osnivanje hrvatske terorističke organizacije – Tri mjeseca maltretirani su u zatvoru bez suđenja. Među njima dr. Mile Starčević, dr. Mile Budak, Stjepan Javor, trgovac iz Brinja i njegove dvije kćeri ( 14 god i 9 god). Zatim prijetnje pred posjet kralja Zagrebu – dr. V. Mačeku, dr. Anti Trumbiću, dr. Filipu Lukasu, dr.Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu.. Prijetili su i napadima na njihove obitelji... Šufflay je tom prilikom ubijen.... Hrvatski političari protestirali su i kod ministra Korošeca, kod Lige naroda u Ženevi... kod vlada kulturnih država Europe i svijeta... Rezultat: pojačan teror. Vrhunac svega bili su pucnji Puniše Račića u Narodnoj Skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. po hrvatskim predstavnicima od kojih su Pavao Radić i Đuro Basariček odmah umrli, dok je Stjepan Radić umro kasnije od posljedica ranjavanja, a ranjeni zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa „izvukli su se“... Sve je to u hrvatskom narodu izazivalo odbojnost prema Jugoslaviji i – u konačnici – prema posrbljivanju..To su bili znakovi „napuklina“ jedinstvene Jugoslavije... „Šestojanuarska diktatura“ nije ih uspjela „pokrpati...“ Ta se diktatura zove još i „monarhofašistička diktatura“..., pa su se i ustaše kasnije – prema Predsjednikovom načinu – mogli zvati „antifašistima“, jer su ustali protiv „...fašističke diktature“.... |
07.07.2008., ponedjeljak
RATNI VETERANI
„Revolucija jede / ne jede svoju djecu!“ – jesi li čuo za tu izreku? – pita me moj mali Ivica.
-Čuo sam to dosta davno – kažem ja. – A, gdje si ti to čuo? -Gledao sam film „Duga mračna noć“- mislim da se tako zove. Znaš, jedan mladi čovjek odlazi u partizane iz poštenog idealizma, ali kad su vođe promijenile odnos prema sovjetskom tipu komunizma – ovaj se nije u tome „snašao“ i našao se u logoru kao neprijatelj...-Neki to zovu i „Problem veterana“. -Djede, a što su to veterani“ – sada i Ivica postaje radoznao. -Ako pogledaš u rječnik stranih riječi, naći ćeš, da su to stari vojnici, ili isluženi vojnici, ili pak općenito „iskusni ljudi“. -A, kakav problem može biti s njima? I, zašto ih ponekad zovu „djeca revolucije“, ako su zapravo to već stari ljudi? -E, moj Ivice, kako bih ti to jednostavno razjasnio?Pokušat ću ovako. Najprije o isluženim vojnicima! Kada neka država bude napadnuta i započne rat, ona pozove u vojsku mlade ljude, da je brane od napadača. No, najprije ih treba uvježbati za ratovanje, dok redovna vojska zadržava napadače. Uče se kako se služi oružjem, kako se služi zaklonima, da si čuvaju živote od neprijateljskog oružja, kako napredovati prema napadaču sa što manje pogibija koristeći se uzajamnom naizmjeničnom vatrom, kako svladati i jačeg napadača koristeći razne borilačke vještine, kako ubiti napadače, itd.. Kada rat završi, preživjeli vojnici su „veterani“, koji su mobilizacijom izgubili posao i odvikli se od rada, a naučili ratovati i ubijati... Zbog toga su najčešće nezadovoljni s ljudima, koji obnašaju državnu vlast, i načinima obnašanja vlasti. (Čini im se, da su dobri samo,kada treba ginuti!) Misle, da imaju posebna prava u odlučivanju o uređenju države , jer su državu branili svojom krvlju i svojim životima. A, oni obnašatelji vlasti, koji najčešće, nisu ratovali, osjećaju se ugroženima. Misle, da bi naoružani veterani mogli uvesti vojnu diktaturu.-A, što je to – djede – diktatura? – zanima dalje Ivicu.-Jednostavno rečeno – pokušavam malome objasniti – veterani sa svojim ratnim zapovjednicima rastjeraju civilne obnašatelje vlasti - koji su najčešće izabrani na izborima – i oni preuzmu vlast bez pitanja birača, onako kako njima odgovara. - Zbog toga civili u vlasti nastoje „na osnovi zakona“, što prije razoružati i raspustiti veterane iz vojske dajući im mirovine.(Zakoni se uvijek mogu tako urediti, da je to "po zakonu"). No, veterani takovim „guranjem ustranu“ baš nisu zadovoljni... -Pa da – dosjeti se Ivica – tako je bilo u jednoj epizodi Zvjezdanih staza: veterane je civilna vlast na jednoj planeti nakon višegodišnjeg ratovanja preselila na jedan mjesec toga planeta...No, veterani s tim nisu bili zadovoljni, pa su postali teroristi... -Eto, vidiš – kažem ja – problem veterana je zamišljen i izvan našeg Sunčevog sustava. Onako, kako ga zamišljaju Amerikanci. Slično je i s „djecom revolucije“. -A, što je revolucija, djede? -Hm, kako ti to jednostavno reći?!....To ti je, kad u nekoj državi, ili više njh ljudi nisu zadovoljni, jer su na neki način ugnjetavani i izrabljivani,a zakonitim putem ne mogu utjecati na poboljšanje, onda neki od njih – ili više njih – pobune ljude, koji su ugnjetavani - na neki način - govoreći im, kako bi trebalo urediti život – da uzmu oružje i njime odluče promijeniti ne samo vlast nego i cijelo društveno uređenje. Nastaje pobuna, ubijanje, progoni.... nastaje revolucija. Pobunjenici su ta „djeca revolucije“. Vođe te revolucije često postaju diktatori. Neka „djeca revolucije“ se s tim ne slažu, pa ih „revolucija“ progoni, zatvara u logore i ubija...-Tako je bilo i u tom filmu!! -Eto vidiš! Ali, i danas se događaju slični događaji. Čuo si za generale Antu Gotovinu, Rahina Ademija, Čermaka i druge, kojima se sudi u Haagu i ovdje „kod kuće“... -Da.Ima o tome i u novinama i na televiziji. Sude im za „zajednički zločinački pothvat“... A, jesu li oni zaista zločinci? -Bili su dobri, dok su branili državu, bili su junaci u ratu. A sad !.... No, o tome ćemo drugi put! |
02.07.2008., srijeda
ODGOJ I NJEGOVE SUPROTNOSTI - 2. dio od 2
-Baš je dobro, što Ivice još nema!- kaže moj prijatelj Drago, profesor u mirovini. – Ne mogu pred njim govoriti baš sve otvoreno o odgoju. Ipak je on – u neku ruku - „objekt odgoja“...
-Dobro je, sjedni, sad ću skuhati kavu, pa ćemo moći razgovarati otvoreno uz kavu – kažem ja i pristavljam kavu.., -Prošli put sam ja prekinuo razgovor baš zbog toga..da mali ne čuje baš sve....Gdje smo ono stali?..Ah da! Složili smo se oko pogrešnih zakonskih propisa i njihovog i negativnog utjecaja na odgoj mladih...i na opće stanje...! Ako mladi znaju, da uživaju apsolutnu zaštitu institucija, i da zbog te „prijetnje“ mogu, s jedne strane, izbjegavati svoje zadaće u obitelji i u školi – i, s druge strane, mogu činiti i nedozvoljive stvari... Sjećaš se onog maloga u Zadru, koji je bez pitanja uzimao novac iz zajedničke obiteljske kase.....Mislim, da su njegovi roditelji odgojno dobro postupili s tom zajedničkom kasom... da obitelj zna kolikim novcem raspolažu. No, mali nije mogao odoljeti i prisvjio je dio samo za sebe, dakle, ukrao je... I morao je snositi posljedice! Da li baš batine,....o tom se može raspravljati...! (I ja sam kao dijete ponekad dobio ćušku, kad sam pretjerao u nepodopštini...i nije mi pala kruna s glave!).. I, što se dogodilo!? „Socijalni“ su roditeljima uzeli djecu....! Tome su, navodno, „pripomogli“ i susjedi govoreći, kako su ti roditelji zahtijevali „previše“ u ocjenama od svoje djece... To ne znamo, ali pretpostavljamo, da poznaju mogućnosti svoje djece.... A, susjedi? ...Mislim, da su iskazali zavist – jer oni baš ne brinu o uspjehu svoje djece.... „Socijalni“ su postupali po zakonskim propisima... kao da se radi o predmetima...!-I kako, onda...? – pitam ja Dragu. Najprije bi trebalo promijeniti dio zakonodavstva, koje se „brine“ o pravima i sigurnosti djece i mladeži uopće, kao da su djeca znanjem, iskustvom i emocijama potpuno zrele ličnosti... Tu su određena prava djece... a, što je s pravima roditelja? Njih „socijalni“ u pravilu smatraju neprijateljima njihove djece.... Izgleda, da oni imaju samo pravo roditi ih i plaćati za njihovo uzdržavanje....! A što je s pravima roditelja da odgajaju svoju djecu...?-Čekaj, čekaj malo..! – „usporavam“ malo Dragu...To zakonodavstvo su valjda sastavljali i predlagali stručnjaci – pedagozi, psiholozi i drugi...doktori znanosti.... Valjda oni znaju...!-Tako je – složi se Drago. Oni sigurno znaju teoriju svojih struka. No, u ovome sama teorija ne daje uvijek dobre rezultate... Napr. moj profesor pedagogije u učiteljskoj školi bio je sjajan predavač, imao je tada sinčića u drugom ili trećem razredu osnovne škole. Mi, budući učitelji smo ga pozorno promatrali. Izgledao nam je nadprosječno inteligentan, bio je u odjeljenju jedne od najboljih učiteljica naše vježbaonice... Tamo smo hospitirali (prisustvovali nastavi, pravili bilješke o opaženom,...) i držali prve svoje satove...Ispitivali smo učiteljicu i o našem „malom pedagogu...“, gledali njegove ocjene...i zaključili, da on ni izdaleka ne koristi svoje potencijale... Kasnije smo i o njemu razgovarali kad bi se sakupili na godišnjicama naše mature i vidjeli, da ni kasnije nije bilo poboljšanja... „Kak bi i mogel, kad je živel i ponašal se kak bik na gmajni...“ – lijepo je to rekla naša Francika svojom osebujnom kajkavštinom. Misao je nadopunio Božo na svoj način: „U postolara su najgori postoli...“ S druge strane – znam neke roditelje, koji su krasno odgojili svoju djecu, a da o teoriji pedagogije nisu znali ništa... Ali su imali osjećaj, ljubav i strogost prema svojoj djeci i prema sebi. – Prava zdrava seljačka pedagogija. – rekao bi naš Božo... Isto tako, znam jednog učenika 7. razreda, koji je često znao zavaditi oca i majku – i dok bi se oni svađali, on se pokvareno cerekao. Dok su njegove dužnosti „mirovale „.. Drago se predao uspomenama....: - Znaš, uvijek bi mi „podizali tlak“ razni veliki teoretičari, koji sami nisu baš mnogo učinili... Tako je kolega Zdravko, jedno dvije godine stariji, završio tada jednogodišnji studij za prosvjetnog savjetnika – i kad smo se jednom sastali, pohvalio mi se rekavši, da ću ja sad morati prema njemu biti posebno obziran – „jer bi mi mogao doći u pregled škole, pa je dobro to imati u vidu...“ Znaš,što sam mu rekao!... „Tvoj položaj ti to omogućava.. Ali, ako hoćeš, da mi budeš pravi autoritet, moraš raditi u razredu uz svoj inspektorski posao – kako bih ja mogao dolaziti gledati dva tjedna, kako ti radiš i da vidim uspjeh tvoga rada...I ja znam teoriju i metodiku. Lako je tebi za naše seminare napraviti „predstavu“ jedan ili dva sata. To znam i ja!“ -Evo, to sam ispričao, da bi razumio slijedeće: - Stručnjaci, koji bi kreirali i zakonodavnom tijelu ( Saboru) predlagali „dječje zakone“, kao i „dječji suci“ i „dječje pravobraniteljice“ trebali bi osim „znanstvenih dostignuća“ imati i vlastitu mušku i žensku djecu adolescentske dobi kod koje bi se moglo ocijeniti njihova vlastita odgojna dostignuća... -Misliš, da bi se netko takav našao i htio raditi na ovakovom poslu....? – nisam mogao prikriti skeptičnost.. -Mislim, da bi to jedino moglo zaustaviti ovu „odgojnu eroziju...“ A razmislio bih i o „roditeljskom ispitu“! Osim toga, pripomoglo bi to i u pronatalitetnoj politici... Ljudi bi se radije odlučivali imati djecu... Ovako, ako rodiš djecu, „rodio“ si si samo probleme.... |
