Zapitkivalo
30.08.2008., subota
HRASTOVIČKA GORA
-Ivice...,...Ivice! – jedva čekam, da mu kažem najnoviji prijedlog...
-Molim ! - dovuče se Ivica iz sobe – zar negdje gori? – zapita preko volje. -Ma, ne gori!! Imam sjajan prijedlog! Mislim, da ne ćeš biti pokisao...Predlažem, da u drugu subotu idemo malo planinariti!... Ha,...što kažeš?... Mama radi, po običaju poslodavca, a tata odlazi razgledati novo gradilište za firmu...Seka i braco biti će kod tete Zorice.... a nas dvojica možemo u planinare....! -Kako, kad mi nismo planinarili? A, i gdje su nam planine....? -Za njih ne brini!... To nam zapravo predlaže djed Drago, da malo promijenimo sadržaj vikenda. Ako pristaneš, on bi nas poveo na Hrastovičku goru. To nije visoka strma i kamenita planina... -A, gdje je to? – pojavila se Ivičina radoznalost... -To je blizu grada Petrinje – počnem mu objašnjavati. – Drago je jedno vrijeme radio u Petrinji, pa pozna taj grad i njegovu okolicu. Blizu je mjesto Hrastovica podno jednog od ogranaka Zrinske gore.Taj ogranak se onda zove Hrastovička gora (iako je mještani često zovu – Hrastovačka gora). Hrastovica se pomalo „penje“ uz svoju Goru.. Obrasla je pretežno kestenovom šumom. Drago je sa svojim učenicima „krstario“po njima ujesen, kada dozrijevaju kesteni...I nikad nije izgubio vezu sa svojim prijateljima u Petrinji i okolici... Prošle je godine bio tamo i razgovarao o jednom obliku izletničkoga turizma. Zamolili su ga da napravi jedan program za tu djelatnost. Drago je to učinio pod naslovom „TRAGOVIMA OBRANE KRŠĆANSKE EUROPE“. Naime cijelo to područje od Siska i Petrinje prema Kostajnici i rijeci Uni ima uspomena na obranu od nadiranja Turaka prema zapadnoj Europi...Najočitiji su ostaci starih gradova-utvrda... Drago je zamislio, da bi turistički djelatnici organizirali prigodne izlete do pojedinih takovih mijesta autobusima... (Čak i sa stranim turistima, koji dolaze „sa zapada“ u Zagreb! Da i oni vide krajeve, koji su ih branili...) No, podrobnije o tome drugom prilikom...! Jedno od takovih mijesta je i Hrastovica sa svojom Gorom. Sad nas Drago poziva, da osobno obiđemo Hrastovicu i Hrastovičku goru... Ivici se poziv svidio. Jedva je dočekao predviđenu subotu...Njegova je mama pripremila naprtnjaču s potrepštinama, kao da stvarno idemo osvajati neki pravi planinski vrh... Osvanula je i očekivana subota! Lijep i sunčani dan! Drago je došao po nas. Ukrcali smo se u njegov stari još dobro držeći automobil. Do Petrinje nam je trebalo oko jedan sat vožnje uz ugodan razgovor i komentiranje krajeva, kojima smo prolazili. Svratili smo najprije na dogovor do nekadašnjeg Draginog učenika Željka. Njegova obitelj nije nas pustila dalje prije uobičajene kavice, a za Ivicu soka od narandže. Željko nam je razjasnio, kako ćemo stići na vrh Hrastovičke gore. On će nas tamo voziti svojim autom – tako će biti jednostavnije.... Ivica se nije mogao načuditi, kad je čuo, da ćemo do vrha stići autom. I krenusmo. Uopće nije izgledalo, da se vozimo prema Hrastovici – više je izgledalo, da se udaljavamo... No, uskoro je lijepa asfaltirana cesta počela krivudati i polako se uspinjati... Željko nam je govorio, da ti razni objekti s desne strane ceste pripadaju Petrinjskome vodovodu, koji Petrinju opskrbljuju vodom iz mjesta Pecki još od davnine. Tu je nekada bilo i jezero. Danas ga više nema. Ne zna zbog čega. Da li svu vodu uzima Petrinja, čiji se broj stanovnika stalno povećavao do Domovinskog rata, ili je jezerska voda „iscurila“ kroz neku šupljinu u tlu, ili u posljednje vrijeme pada manje oborina...Ili se sve više vode isparava zbog globalnog zagrijavanja... Uz taj vijugavi put tu-i tamo vidimo pojedine kuće ili mala naselja. Krajolik je prekrasan. Ivica samo šuti i gleda sve više brežuljke oko udoline prema Peckom. Postaje jasno, zašto Petrinja dobiva vodu odatle. Kraj je na višoj nadmorskoj visini od ptrinjske, okolo su bregovi obrasli šumom – uglavnom kestenovom – koje natapa kiša, a voda se u pravilu polagano slijeva u udolinu „filtrirajući“ se. Mala naseljenost – pa je i neznatno zagađivanje vode...Nakon dvadesetak minuta vožnje „prestaje“ asfalt, a nastavlja se makadamska cesta, koja bi se skoro odmah sada mogla asfaltirati. Cesta se sve više udaljava od „vodovodne trase“ na lijevu stranu i sve više se „uvlači“ u šumu i dalje se uspinje... Ivica je nešto rekao pa zašutio i neobično nas pogledao... -Ivice, što si htio reći? – pita Drago – nisam dobro čuo.. -Sad ne znam, čudno mi je... – kaže Ivica – nekako čudno čujem samog sebe... -Pa i ja čudno čujem. To ti je zbog toga – počne Drago tumačiti (profesionalna deformacija!) – Sve smo na većoj nadmorskoj visini, pa je tlak vanjskog zraka manji od tlaka u srednjem uhu. Zbog toga je slušni bubnjić malo „pod pritiskom“ prema van, pa je manje osjetljiv... -A, dokle će to tako biti? – brine se Ivica. -Malo razgovora, malo „pospanog zijevanja“, gutanja sline dok se kroz Eustahijevu cijev tlakovi na bubnjić izjednače.. -O, već je dobro! – obradovao se Ivica... Nakon jednog odvojka dolazimo do šumskog lošijeg makadamskog puta... Povremeno naiđemo na poneke izletnike, najčešće su to roditelji sa svojom djecom, koji nam se miču, da prolazimo... -Jesu li ovi zalutali? – u početku se zabrinuo Ivica... -Nisu zalutali – kažem ja. – Vidiš, uz put su putokazi s natpisima... Oni jednostavno žele malo pješačiti na čistom šumskom zraku... To žele mnogi izletnici-planinari... I nakon jednog takovog blagog uspona – učinilo nam se sa suprotne strane Petrinje – ukazao se najprije crveni krov, a onda i cijela krasna zgrada – Planinarski dom „Hrastovička gora“. Kad smo prišli bliže, preplavio nas je ugodni osjećai – usred goleme „beskrajne“ šume – najednom krasna zgrada! Oko nje je ravan prostor gdje je Željko parkirao auto, a ima mjesta za još kojih desetak i više automobila.. Drago je stao u čudu: -Kad smo prošli put bili tu, sve je to bilo drugačije... Zapravo, svega toga nije bilo. Tu je bila drvena konstrukcija u nekoliko „etaža“ sve užih prema vrhu.Svaka je etaža imala nekakav pod i okolo ogradu. Među tim etažama bile su ljestve-stepenice...Najviša je bila već iznad šume. S nje se mogla gledati cijela okolica. U danima bez izmaglice u zraku mogao se vidjeti čitav dio Posavine „preko puta“... Koliko god je dom lijep, fali mi ona piramida.. -Bez brige, izgradit ćemo još solidniju! – kaže Željko – To će biti ova tu visoka betonska konstrukcija uz samu šumu. Ona je kostur. Svidjet će vam se, kada dođete iduće godine (ako smognemo novac!). U sjeni šumskih stabala – uza samu čistinu - dvije grupe izletnika naložile su vatre i na šibama si peku zakuske, improvizirane ražnjiće. Čujemo vođu jedne grupe, koja je ispekla planirano, kako se sprema za temeljito gašenje vatre..To je ovdje jako važan zadatak... Razgledali smo Dom. Prizemlje je ugostiteljski objekt: u sredini je šank. Ja sam kušao kruškovaču „kao grom“. S jedne strane je prostorija sa stolovima i stolicama, a s druge strane je sanitarni dio i odvojeno skladište. Po stijenama su okviri sa fotografijama... posebno crkve Sveti Duh , koja je bila na brdu iznad mjesta Hrastovice. Na katu su spavaonice i društvene prostorije... U potkrovlju su spavaonice za planinare... Dovedena je i električna struja... Pokraj zgrade je velika cisterna u zemlji s hidroforom, pa je sanitarna voda osigurana. Još pod hitno treba zaštitni premaz drvenarije. Za temeljito uređenje okolne površine nije tako hitno. Za izletnike pješake istaknuti su smjerokazi u tri pravca, pa tko voli – nek izvoli! Udaljenosti pojedinih odredišta izražene su – jedinicama za vrijeme, satima i minutama. Ivica se tome jako čudi, jer u školi je učio, da se to mjeri jedinicama za duljine – kilometrima... Kada posjetite to izletničko mjesto, možda ugledate i neku plahu šumsku životinju. Mi smo imali sreću sresti mladu srnu. Kad je spoznala, da nismo neprijatelji – mirno je odšetala dalje u šumu... |
23.08.2008., subota
PREKOMJERNO U GRUZIJI
-Vidiš ti, Drago, što se to događa u Gruziji....!
- Zlo, prijatelju, zlo! – kaže Drago nekako kao da je odsutan... -Što mislite, koliko će sada imati posla Haaški – ili neki drugi – Tribunal? – pita Ivica. – Bit će teške optužnice za ratne zločine „po zapovijednoj odgovornosti“ i Putina i Medvedeva, pa za „prekomjerno granatiranje, pa za nepoštivanje potpisanih sporazuma,...pa za zajedničke zločinačke pothvate,...pa.... -Joj, Ivice, kakav si ti naivac!... Pravi „hlebinac“! – kaže Drago uz gestu nemoći – da si rekao za optužbe protiv gruzijskih dužnosnika i zapovjednika gruzijske obrane, to bi imalo smisla... -Oprostite, gospodine Drago, ali ja događaje u Gruziji uspoređujem s haaškim optužnicama protiv naših branitelja-generala. Iako na filmskim snimkama od 1995. god nigdje nismo vidjeli ruševine u Kninu, a u optužnicama stoji i „krivnja za prekomjerno granatiranje Knina“, onda očekujem, da će uskoro neko međunarodno tužiteljstvo podignuti optužnicu i protiv ruskog premijera i protiv ruskog Predsjednika za prekomjerno granatiranje gruzijskih gradova, jer smo na TV snimkama vidjeli do temelja porušene zgrade....čuli za uništavanje vojnih skladišta,...-Oprosti, Ivice, što ja ne vjerujem u mogućnost takovih optužnica... Sve to što si rekao je istina!... Ali, tko bi se uopće usudio tužiti i suditi svjetskoj velesili Rusiji...? Ili nekoj drugoj velesili...! -Ako to bude tako – rezignirano će Ivica – ne ću vjerovati u svjetsku pravednost.... -Zanima me – uključujem se i ja – otkuda Rusija smatra svojim pravom napasti samostalnu međunarodno priznatu državu Gruziju...? -E, vidiš, - počne nam Drago tumačiti („profesionalna deformacija!“) – neposredno, to je učinio G. Bush u ime SAD-a, kad je napao Afganistan, pa Irak... Kako nikomu u međunarodnoj zajednici nije ni „palo na pamet“, da zbog toga stavi pred neki sud svjetsku velesilu SAD i njihovoga predsjednika ... Iako su te države pretrpjele golema razaranja i goleme ljudske žrtve... Nitko nije „ni prstom maknuo!“ Opravdavalo se to šuteći prethodnim rušenjem onih njujorških nebodera-blizanaca terorističkim napadom Al Quaide... Bush je „morao nekoga napasti“, da se američki građani ne bi osjećali nemoćni pred tim neuhvatljivim teroristima... Sjedištem toga „nevidljivoga“ neprijatelja „smjestio je“ u države, koje su Americi bile „zanimljive“ i iz drugih razloga.... „Usput!...“ -Kakav je „razlog“ imala Rusija za napad na Gruziju? – zanima mene... -To je - kako sam pročitao negdje na Internetu – posljedica „tihe agresije“ ili „puzajuće agresije“ ( Ti izrazi mi izgledaju prikladni za ovu situaciju.). Naime, Gruzija je bila u sastavu bivšeg SSSR-a. Nalazi se u kavkaskom području važnom za Rusiju. SSSR je u takova područja slao svoje ljude, stručnjake raznih struka, od rudarskih inženjera do stručnjaka modernih obrambenih sustava – jednom riječju „ljude od povjerenja“ za najveću državu Saveza.... Ne samo u Gruziju, nego i drugdje, napr. u Litvu ... Ti su ljudi sa sobom dovodili i svoje obitelji... Tamo su im bili osigurani stanovi i druge pogodnosti... Tako su Rusi naseljavali razna područja izvan Rusije... Navodno je na zapadnoj obali Litve nastao čitav grad – Kalinjingrad – s većinskim ruskim stnovništvom na teritoriju Litve... Njihova matična zemlja Rusija uvijek može računati na njihovu lojalnost... Tako su naselili i južnu Osetiju – povijesno gruzijski teritorij... Slično se događalo i u drugim državama u svijetu... Kod nas su tako umirovljeni oficiri JNA dobivali stanove za sebe i svoje obitelji – napr. – u Splitu, u Istri,... Tako se naseljavanjem „zauzimao teritorij“ bez rata.... „tiho...“. Vjerojatno će slično biti i kod nas u Hrvatskoj, kada postanemo članicom EU... Razni imućni ljudi iz nekih zemalja EU moći će povoljno kupovati nekretnine u Hrvatskoj i to bi moglo s vremenom „rastakati“ Hrvatsku... Nakon raspada sličnih državnih asocijacija u novonastalim – „starim“ – državama takove naseobine mogu postati destabilizirajući faktori za račun interesa njihovih susjednih matičnih država...Obično se traže odcjepljenja i „prisajedinjenja“ matičnim državama, koje zapravo potiču takove razvoje događanja – a onda i oružjem i agresijom „brane svoje sunarodnjake...“ -Razumljivo mi je tvoje razmišljanje – kažem ja Dragi. – Po tom bi trebali očekivati u nekoj budućnosti postepeno slabljenje – da ne kažem – nestajanje našeg malog naroda... Ne želim ni razmišljati o takovom tijeku događanja... -Ja se ipak nadam, da ćemo imati dovoljno razumne dužnosnike, kojima će biti interesi naroda iznad njihovih trenutačnih osobnih koristi... Vratimo se mi radije Gruzijskim događajima!...Ako misliš, da za razaranja gradova, za toliko poginulih, za uništenje privrede, za uništenje obrambene moći, za totalnu blokadu.... nitko ne će u Rusiji biti suđen – Kako će se to sve razvijati? – pitam i Dragu i sebe i samo pogledavam Ivicu... -Izgleda, da su Rusi u svemu tome napravili i jednu pogrešku u širem smislu – razmišlja Drago naglas... -Kakovu? -Amerika je nagovještavala već ranije, da će u Poljskoj postaviti proturaketni obrambeni sustav...Rusija se tomu protivila, kao - to ugrožava njenu sigurnost...Agresijom na Gruziju daje Americi na neki način „za pravo“, da joj treba zaštita s istočne strane. I ne samo od Sjeverne Koreje i Irana....“ |
16.08.2008., subota
PRAVO PUŠENJA
-Jesi li ti, djede, kada pušio? – zapita me Ivica, kao „grom iz vedra neba“.
-Ozbiljno nisam nikad – odgovorim ja – kao djeca znali smo oponašati odrasle. Ujesen smo ponekad znali zapaliti otpale rese kestena (prašnički cvjetovi). Davale su lijepi bijeli dim...Bio je ljepši nego kod odraslih pušača.... -Ali to nije bio duhan! -Nije. Duhan sam „pušio“ samo tako što sam morao udisati duhanskim dimom zadimljeni zrak, kojeg bi zadimili pušači... Zašto te to zanima...? -Pročitao sam na tele-tekstu nešto o odluci Ustavnog suda Njemačke – da se ipak pušenje dozvoljava u manjim ugostiteljskim radnjama.. -Pa, zbog čega, kad su ga nedavno zabranili u svim radnjama...? – ne mogu se načuditi... -Navodno, zbog „tržišnog natjecanja“. Kao: - vlasnici manjih gostionica, barova, kafića...,nisu ravnopravni s velikima.... -Što ti je kapitalizam – za šaku eura kapitalisti bi prodali i svoja i naša „plućica“... -A, djede Drago, jeste li vi kada pušili? –zanima Ivicu. -Jesam, dok sam radio u školi – 4 cigarete godišnje, da bih pokazao neke svjetlosne pojave u zamračenoj učionici....u paralenim odjeljenjima... No, odmah smo prozračili učionice...Inače, o pušenju imam neke spoznaje..., pa niti pušim, niti pušemje odobravam... I Drago nam priča o svojim spoznajama: O PUŠENJU. „Diže se prašina“ oko eventualne zabrane pušenja -. Sugovornici i „pregovornici“ natječu se u iskazivanju tolerancije prema pušačima. Ja imam vjerojatno i neke elemente u kojima nemam tolerancije – barem teoretski. Ja nisam pušač i nisam zbog toga nesretan niti se osjećam manje vrijednim od pušača. No, naudisao sam se duhanskog dima dok sam radio i dok pušači baš nisu imali obzira prema nepušačima.Ali, nakon godina mirovine i bez toga dima, toliko sam se navikao bez njega, tako, da ako se sada slučajno nađem u zadimljenom prostoru pušačkim „aktivnostima“, uhvati me kašalj, pa moram izaći...- A prije vas nije tjeralo na kašalj? – interesira se Ivica. - Nije.... Valjda su mi se u međuvremeno pluća „odučila“ od toga dima, ali su ostala još osjetljiva. – misli Drago... A onda nastavi: Prije dosta vremena pročitao sam knjižicu o tom, kako u pušačkom dimu ima blizu stotinjak štetnih sastojaka po zdravlje. Ja ću se zadržati samo na dva: Ugljični dioksid (CO2), nastaje najpotpunijim izgaranjem sa dovoljno kisika. Koliko njega pušači „proizvode“ i koliko on pridonosi promjenama klime na Zemlji i stvaranju ozonskih rupa u atmosferi, kroz koje nas Sunce žeže u UV dijelu spektra – teško je reći. (Mladi ljudi se štite od toga tako što spavaju do podne, pa onda izlaze na tulumarenje oko ponoći!...). No, stvaranje toga dima stvara „proračunske rupe“ u osobnim ili obiteljskim budžetima i sudjeluje u oblikovanju „mode crnih kapuljača s nužnim prorezima“ zbog “popunjavanja budžeta“ pljačkanjem trgovina, banaka... Taj CO2 se inače dosta brzo razgrađuje u klorofilu uz pomoć sunčane svjetlosti...Istina, ako se nađe u prevelikoj koncentraciji u odnosu na kisik, može postati gušitelj (Karlovačka pivovara), jer je za disanje premala koncentracija kisika... Ugljični monoksid (CO) je dosta stabilan spoj. Smatra se otrovom. Nastaje najviše izgaranjem uz nedovoljno kisika kao kod pušenja. Njegovim udisanjem smanjuje se mogućnost unošenja kisika krvlju iz pluća po organizmu kao i iznošenje, napr., ugljičnog dioksida iz organizma. Pojednostavljeno: smanjuje se kapacitet disanja, dakle, lagano trovanje... On se sporo razgrađuje, pa dugo ostaje u okolnom zraku, da ga „mogu udisati“ i nepušači ili pasivni pušači..... A sada o pušenju i pušačima. Ja „filozofiram“ ovako: Svi smo mi, koji smo rođeni i živimo na planetu Zemlji, njen sastavni dio – nju udišemo, nju pijemo, nju jedemo i u nju se končno opet vraćamo - u nekom obliku. To su ciklusi života na koji imamo svi podjednaka prava, tj. prava uzimati od Nje ono i onoliko, koliko je potrebno za taj život. Pušenje nam za to nije potrebno. Prema tome – pušači si uzimaju, prisvajaju, više nego im treba za život. I smatraju, da na to imaju pravo. Oni ne misle, da time prisiljavaju i nepušače, da udišu proizvode njihovog pušenja, koji su nepotrebni i jednima i drugima... Ne misle na to, da nepotrebno troše više kisika, koji nam svima pripada, da nepotrebno povećavaju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi i možda utječu na nepovoljne klimatske promjene (to djelomično korigira biljni klorofil), da nepotrebno proizvode ugljični monoksid, koji se teže razgrađuje, a može stvarati teškoće u disanju smanjivanjem sposobnosti krvi, da iz udahnutoga zraka unosi kisik (dakle „puzajuće“ trovanje!), da na taj način narušavaju i svoje zdravlje ( na to „imaju pravo“), smanjuju životni standard svoj i svojih obitelji - nepotrebno trošeći zajednički novac...- Statistike pokazuju, da pušenje kod nekih pušača potpomaže pojavu raka na plućima. Oni onda kažu, da to nije sigurno, jer obolijevaju i nepušači. To je točno, ali ne računaju, koliko njihovo pušenje pomaže pojavi raka pluća i kod nepušača, kojih je zapravo veliki broj „pasivnih pušača“. Od pušača često čujemo, da oni imaju pravo „raspolagati“ sa svojim skraćivanjem svoga života i da se to nas ostalih „ne tiče“! Mislim, da nemaju pravo - ja ih žalim što si sami smanjuju najvrednije, što su - kao štafetu – dobili od svojih roditelja - život. Posebno ih „krivim“, što za liječenje zbog pušenja troše „nepotrebno“ naš zajednički novac za zdravstvo i tako zauzimaju mjesta na raznim liječničkim „listama čekanja“ i „guraju se“ s bolesnicima, koji su se razboljeli bez svoje namjerne krivnje.Ljudi postaju pušači najčešće u svojoj nezreloj dobi života, najčešće zbog oponašanja odraslih (najčešće svojih roditelja, koji im onda nemaju „moralnog prava“ prigovarati), ili zbog dokazivanja svoje „zrelosti“ ( iako će i bez pušenja vrlo brzo „prezoriti“ – ili prezreliti?), ili zbog „hohštapleraja“ i ekshibicionizma ( da prolaznici vide, kako oni „važno“ sjede za kavanskim stolom i pijuckajući kavicu puše, držeći sredstvo pušenja na svoj osebujan način...) U početku im – navodno – ne prija, ali oni ostaju uporni, pa poslije „ne mogu prestati...“ - Moj tetak puno je pušio – nastavlja Drago - još kada je uzgoj domaćeg duhana i za sirotinju bio zabranjen, jer je to bio monopol Njegovoga Veličanstva Kralja u bivšoj Jugoslaviji.Rezuckao je i suhe stabljike duhana (kocenje) i to pušio. Kad više nije mogao ni spavati od kašlja – odlučio je: „ od sutra više ne pušim!“ I više nije pušio! Dokaz: – može se prestati, samo treba čvrsta volja! A on nije bio neka „ljudina“, prije bi se reklo, da je bio sitan... Drugi, daljnji rođak vodoinstalater radio bi, a na donjoj usni visjela bi cigareta, jer „nije mogao bez nje“. No, kad mu je dijagnosticiran karcinom pluća – „kad je došla voda do grla“- morao je prestati. Na sreću, terapija je uspjela, ali on ni danas više ne puši... I, ipak može bez pušenja... Ja osobno ne pušim ( aktivno! ) i zbog toga se – kako rekoh - ne osjećam nesretnim i manje vrijednim... Apeliram i na sve vas, koji ovo čitate – a pušite - : PRESTANITE PUŠITI , što prije, to bolje! Jedna prednost toga bit će i to da vaš opušak ne će moći izazvati požar, niti ćete moći biti „žrtveno janje“ za nečiji izgovor, kako je vaš opušak izazvao požar.....Siguran sam, da i Vi to možete! Treba samo biti odlučan/odlučna - prema sebi! Dosad sam mislio - možda se treba ugledati „u Europu“ – oni pokušavaju sa zabranama... No, poslije ovoga u Njemačkoj više nisam sigura u EU! Preostaje gorčina... i jedan sarkastičan „prijedlog“: - Uvedimo pušačke škole (slično auto-školama), gdje bi se potencijalni pušači poučavali o svim aspektima pušenja... pa pušački ispit (slično vozačkom ispitu), pa pušačku dozvolu (slično vozačkoj dozvoli). Tako bi se mogla ostvariti prilična dobit! Pogotovo policijskim kaznama onih, koji puše bez dozvole... Konačno, i pušenje krije niz opasnosti, kao i upravljanje motornim vozilima... I na kraju – ozbiljno pitanje: Koliko je sudaca Ustavnog suda Njemačke - pušača, a koliko nepušača? To je važno znati zbog eventualnog „sukoba interesa“, jer ova odluka može postati presedan u EU-i. |
07.08.2008., četvrtak
ISPRIKA AGRESORU
- Djede, jesi li čitao današnje novine? – upadne Ivica s novinama u ruci. – Baš govorim bez veze! Kako si mogao čitati, kad sam ih upravo sad donio!
-Što ima tako važno? – čudim se ja. -Evo, pročitaj! „Srbija čeka izvinjenje Hrvatske...!“ -Dobar dan, dobri ljudi! – „upada“ i pozdravlja nas moj prijatelj Drago također s novinama u ruci. Zaboravio je pitati za kavicu! – i vi čitate ovu „vijest dana!“ Zamislite, Srbija očekuje, da joj se Hrvatska „izvine zbog zločina nad srpskim narodom!“ – „pjeni se“ Drago... Čitam i ja. Zaista, novine citiraju predsjednika Srbije Borisa Tadića.... -Pa, hoćemo li joj se ispričati (pardon: - izviniti!)? – pitam više sebe, nego Dragu ili Ivicu. -Jasno, da hoćemo – odrješito će Drago – tj. ne ćemo mi, nego naši dužnosnici...! Da pokažu „međunarodnoj zajednici“ našu, tj. svoju – dobrohotnost, da nismo zl opamtila, da smo za prijateljstvo sa susjedima, i što ti ja znam – što sve!...Čim se „ovi naši“ vrate s raznih „ljetnih krstarenja“, sastat će se, da se dogovore, kako će se „izvinjavati“, kad to našim susjedima toliko znači.....! Iako su im se već na određeni način ispričavali! To bi sada trebalo još jednom potvrditi određenije..Zato sam ja već napisao prijedlog teksta „izvinjenja“ – i vadi papir iz džepa spreman na čitanje...-Djede Drago, a da prije gucnete malo kavice – Ivica donosi kuhanu kavu, ako sam ja zauzet nekim važnim poslom... Toči nam kavu... Drago se malo smirio, ali odlučno čita svoj prijedlog...: LITANIJE IZVINJENJA AGRESORIMA „ U ime Republike Hrvatske i hrvatskog naroda najponiznije molimo vođe Srbije, srpskog naroda i vascelog srpstva za izvinjenje - iako ne znamo zbog čega - , kako sledi: (nakon duge rasprave i nedoumica) - Zbog humane naivnosti naših predaka, koji su prihvatili predke današnjih Srba, kad su u nevolji bježanja pred Turcima tražili utočište, sprijateljili se s njima.................... Izvinjavamo se! - Zbog kršćanske naivnosti biskupa Strossmayera, koji je vjerovao, da bi Hrvati - nakon stoljeća tlačenja i izrabljivanja u nekim državama - konačno mogli naći mir i razumijevanje sa Srbima i drugim južnim Slavenima u zajedničkoj državi – Jugoslaviji...... Izvinjavamo se! - Zbog naivnog zanemarivanja povijesnog iskustva – „Pružiš mu mali prst, on hoće cijelu ruku!“ – pa su potomci primljenih Srba poželjeli, da u Hrvatskoj bude „Ovo je Srbija!“ – a to ipak ne dozvoljavamo. Izvijavamo se! - Zbog naivnog zanemarivanja apela Stjepana Radića „Ne srljajmo kao guske u maglu!“ i ulaska Hrvatske u Jugoslaviju - pristankom tadašnjih hrvatskih političara.... Izvinjavamo se! - Već od samog osnivanja države Jugoslavije – bez obzira na njezin sužbeni naziv – hrvatski narod je osjetio, da je prisilno u toj državi... Žandarsko batinanje, pucanje po golorukom narodu, zatvaranja, ubojstva..., koje su činili pretežno Srbi - sve je to potvrđivalo... Zbog toga se izvinjavamo....! - Teror nad Hrvatima na terenu provodili su Srbi, članovi ORJUNA-e, a kulminirao je pucanjem Puniše Račića u Narodnoj skupštini u Beogradu ubojstvom poslanika iz Hrvatske, što je dovelo do Šestojanuarske monarhofašističke diktature i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske... Izvinjavamo se...! - U Jugoslaviji je hrvatski narod bio izrabljivan i doprinosima za „nerazvijene krajeve“... Izvinjavamo se! - Na važnim položajima u Hrvatskoj – u vlasti, u politici, u privredi, u policiji .... - bili su većinom Srbi prema njihovom broju u odnosu na ostalo stanovništvo... Izvinjavamo se...! - Hrvati su krivi, što su stanovi izgrađeni zajedničkim novcem iz fondova za stambenu izgradnju dodjeljivani pretežno Srbima – prema njihovom broju u Hrvatskoj... Izvinjavamo se...!- Konačno su Hrvati na referendumu odlučili 1991., da se izdvoje iz Jugoslavije! Izvinjavamo se! - Proglašenjem neovisne Republike Hrvatske hrvatski narod je kriv, što su Srbi uz pomoć JNA „balvanima ispresijecali hrvatski teritorij“....... Izvinjavamo se! - Hrvatski je narod kriv, što su Srbi stvarali tzv. „SAO Krajinu“... To ipak ne dozvoljavamo. Izvinjavamo se! - U hrvatskom je narodu zavladalo mišljenje, da ima pravo i dužnost spriječiti svim sredstvima „komadanje“ svoga teritorija - kao i druge države.... Izvinjavamo se! - Hrvatska policija krenula je sprečavati spomenuta komadanja teritorija (kao što to čine i druge države) početkom od Plitvica. Srbima je to bilo „protupravno“, pa su počeli napadati hrvatsku državu – koja je i država „hrvatskih Srba“......... Izvinjavamo se! - Hrvatski narod je kriv, što su srpski agresori razarali i palili po hrvatskoj državi – da navedemo samo neke primjere – spalili su mjesto Ćelije, izvršili pokolj u Škabrnji, granatirali hrvatske gradove Zadar,Sisak, Dubrovnik..., razorili Vukovar, prouzročili velike materijalne i ljudske žrtve..., pa Izvinjavamo se!- Srpski agresori su prognali stotine tisuća Hrvata iz njihovih domova, opljačkali ih, porušili i spalili kuće, silovali žene, zatvarali u logore, zlostavljali, ubijali,... zato im se, valjda, izvinjavamo! - Hrvati nisu upali u Srbiju, da koga ubijaju, da pljačkaju..., pa se i zbog toga izvinjavaju! - Hrvati su policijom i vojskom morali štititi i oslobađati svoje teritorije, ali su krivi, što to nisu činili obzirno i nježno – žrtvujući i svoje živote – da ne bi poginuli agresori – da bi opet mogli bezbrižno i sigurno napadati, kad im se pruži prilika... Zato im se izvinjavamo! - Hrvati su naivno očekivali, da će im Srbija platiti ratnu štetu, pa joj se moraju zbog toga izvinjavati! - Hrvati su se naivno nadali, da će im Srbija vratiti imovinu hrvatskih poduzeća, koju je rat zatekao u Srbiji... Izvinjavamo se i zbog toga! - Republika Hrvatska je morala sama izgraditi, što su joj srpski agresori porušili... Izvinjavamo se agresorima! - Srbija traži od Hrvatske i očekuje, da ona sagradi njezinim agresorima kuće, koje su u ratu srušene ili su ih srušili sami agresori, „da ne padnu ustašama u ruke...“ Trebali bi se valjda i njima izvinuti! -I Srbija očekuje, da Hrvatska srpskim agresorima nadoknadi sva dobra i privilegije, koje su sami napustili – bez reversa – samo dok se vrate kao „pobednici...“, da im sada osigura radna mesta, makar Hrvati bili na biroima za nezaposlene... zato im se treba izvinjavati! - I, na kraju - zato što je Srbija Hrvatsku morala opomenuti za ova izvinjenja– Hrvatska se uime „zateznih kamata“..... još jednom izvinjava.Da bi se naš gospodin Predsjednik još jednom izvinjavao, najponiznije molimo, da mu dostavite popise Srba, koji su poginuli u Hrvatskoj krivnjom hrvatskoga naroda, a ne srpskih vođa – njihovi osnovni podaci, okolnosti u kojima su stradali, itd. Najponizniji Vaši komšije Hrvati. Još jednom - IZVIN' TE ! |
