-Ivice...,...Ivice! – jedva čekam, da mu kažem najnoviji prijedlog...
-Molim ! - dovuče se Ivica iz sobe – zar negdje gori? – zapita preko volje.
-Ma, ne gori!! Imam sjajan prijedlog! Mislim, da ne ćeš biti pokisao...Predlažem, da u drugu subotu idemo malo planinariti!... Ha,...što kažeš?... Mama radi, po običaju poslodavca, a tata odlazi razgledati novo gradilište za firmu...Seka i braco biti će kod tete Zorice.... a nas dvojica možemo u planinare....!
-Kako, kad mi nismo planinarili? A, i gdje su nam planine....?
-Za njih ne brini!... To nam zapravo predlaže djed Drago, da malo promijenimo sadržaj vikenda. Ako pristaneš, on bi nas poveo na Hrastovičku goru. To nije visoka strma i kamenita planina...
-A, gdje je to? – pojavila se Ivičina radoznalost...
-To je blizu grada Petrinje – počnem mu objašnjavati. – Drago je jedno vrijeme radio u Petrinji, pa pozna taj grad i njegovu okolicu. Blizu je mjesto Hrastovica podno jednog od ogranaka Zrinske gore.Taj ogranak se onda zove Hrastovička gora (iako je mještani često zovu – Hrastovačka gora). Hrastovica se pomalo „penje“ uz svoju Goru.. Obrasla je pretežno kestenovom šumom. Drago je sa svojim učenicima „krstario“po njima ujesen, kada dozrijevaju kesteni...I nikad nije izgubio vezu sa svojim prijateljima u Petrinji i okolici...
Prošle je godine bio tamo i razgovarao o jednom obliku izletničkoga turizma. Zamolili su ga da napravi jedan program za tu djelatnost. Drago je to učinio pod naslovom „TRAGOVIMA OBRANE KRŠĆANSKE EUROPE“. Naime cijelo to područje od Siska i Petrinje prema Kostajnici i rijeci Uni ima uspomena na obranu od nadiranja Turaka prema zapadnoj Europi...Najočitiji su ostaci starih gradova-utvrda...
Drago je zamislio, da bi turistički djelatnici organizirali prigodne izlete do pojedinih takovih mijesta autobusima... (Čak i sa stranim turistima, koji dolaze „sa zapada“ u Zagreb! Da i oni vide krajeve, koji su ih branili...) No, podrobnije o tome drugom prilikom...!
Jedno od takovih mijesta je i Hrastovica sa svojom Gorom. Sad nas Drago poziva, da osobno obiđemo Hrastovicu i Hrastovičku goru... Ivici se poziv svidio. Jedva je dočekao predviđenu subotu...Njegova je mama pripremila naprtnjaču s potrepštinama, kao da stvarno idemo osvajati neki pravi planinski vrh...
Osvanula je i očekivana subota! Lijep i sunčani dan! Drago je došao po nas. Ukrcali smo se u njegov stari još dobro držeći automobil. Do Petrinje nam je trebalo oko jedan sat vožnje uz ugodan razgovor i komentiranje krajeva, kojima smo prolazili. Svratili smo najprije na dogovor do nekadašnjeg Draginog učenika Željka. Njegova obitelj nije nas pustila dalje prije uobičajene kavice, a za Ivicu soka od narandže. Željko nam je razjasnio, kako ćemo stići na vrh Hrastovičke gore. On će nas tamo voziti svojim autom – tako će biti jednostavnije....
Ivica se nije mogao načuditi, kad je čuo, da ćemo do vrha stići autom. I krenusmo. Uopće nije izgledalo, da se vozimo prema Hrastovici – više je izgledalo, da se udaljavamo... No, uskoro je lijepa asfaltirana cesta počela krivudati i polako se uspinjati... Željko nam je govorio, da ti razni objekti s desne strane ceste pripadaju Petrinjskome vodovodu, koji Petrinju opskrbljuju vodom iz mjesta Pecki još od davnine.
Nakon dvadesetak minuta vožnje „prestaje“ asfalt, a nastavlja se makadamska cesta, koja bi se skoro odmah sada mogla asfaltirati. Cesta se sve više udaljava od „vodovodne trase“ na lijevu stranu i sve više se „uvlači“ u šumu i dalje se uspinje... Ivica je nešto rekao pa zašutio i neobično nas pogledao...
-Ivice, što si htio reći? – pita Drago – nisam dobro čuo..
-Sad ne znam, čudno mi je... – kaže Ivica – nekako čudno čujem samog sebe...
-Pa i ja čudno čujem. To ti je zbog toga – počne Drago tumačiti (profesionalna deformacija!) – Sve smo na većoj nadmorskoj visini, pa je tlak vanjskog zraka manji od tlaka u srednjem uhu. Zbog toga je slušni bubnjić malo „pod pritiskom“ prema van, pa je manje osjetljiv...
-A, dokle će to tako biti? – brine se Ivica.
-Malo razgovora, malo „pospanog zijevanja“, gutanja sline dok se kroz Eustahijevu cijev tlakovi na bubnjić izjednače..
-O, već je dobro! – obradovao se Ivica...
Nakon jednog odvojka dolazimo do šumskog lošijeg makadamskog puta... Povremeno naiđemo na poneke izletnike, najčešće su to roditelji sa svojom djecom, koji nam se miču, da prolazimo...
-Jesu li ovi zalutali? – u početku se zabrinuo Ivica...
-Nisu zalutali – kažem ja. – Vidiš, uz put su putokazi s natpisima... Oni jednostavno žele malo pješačiti na čistom šumskom zraku... To žele mnogi izletnici-planinari...
I nakon jednog takovog blagog uspona – učinilo nam se sa suprotne strane Petrinje – ukazao se najprije crveni krov, a onda i cijela krasna zgrada – Planinarski dom „Hrastovička gora“. Kad smo prišli bliže, preplavio nas je ugodni osjećai – usred goleme „beskrajne“ šume – najednom krasna zgrada! Oko nje je ravan prostor gdje je Željko parkirao auto, a ima mjesta za još kojih desetak i više automobila..
Drago je stao u čudu:
-Kad smo prošli put bili tu, sve je to bilo drugačije... Zapravo, svega toga nije bilo. Tu je bila drvena konstrukcija u nekoliko „etaža“ sve užih prema vrhu.Svaka je etaža imala nekakav pod i okolo ogradu. Među tim etažama bile su ljestve-stepenice...Najviša je bila već iznad šume. S nje se mogla gledati cijela okolica. U danima bez izmaglice u zraku mogao se vidjeti čitav dio Posavine „preko puta“... Koliko god je dom lijep, fali mi ona piramida..
-Bez brige, izgradit ćemo još solidniju! – kaže Željko – To će biti ova tu visoka betonska konstrukcija uz samu šumu. Ona je kostur. Svidjet će vam se, kada dođete iduće godine (ako smognemo novac!).
U sjeni šumskih stabala – uza samu čistinu - dvije grupe izletnika naložile su vatre i na šibama si peku zakuske, improvizirane ražnjiće. Čujemo vođu jedne grupe, koja je ispekla planirano, kako se sprema za temeljito gašenje vatre..To je ovdje jako važan zadatak...
Razgledali smo Dom. Prizemlje je ugostiteljski objekt: u sredini je šank. Ja sam kušao kruškovaču „kao grom“. S jedne strane je prostorija sa stolovima i stolicama, a s druge strane je sanitarni dio i odvojeno skladište. Po stijenama su okviri sa fotografijama... posebno crkve Sveti Duh , koja je bila na brdu iznad mjesta Hrastovice. Na katu su spavaonice i društvene prostorije... U potkrovlju su spavaonice za planinare... Dovedena je i električna struja...
Pokraj zgrade je velika cisterna u zemlji s hidroforom, pa je sanitarna voda osigurana.
Još pod hitno treba zaštitni premaz drvenarije. Za temeljito uređenje okolne površine nije tako hitno.
Za izletnike pješake istaknuti su smjerokazi u tri pravca, pa tko voli – nek izvoli! Udaljenosti pojedinih odredišta izražene su – jedinicama za vrijeme, satima i minutama. Ivica se tome jako čudi, jer u školi je učio, da se to mjeri jedinicama za duljine – kilometrima... Kada posjetite to izletničko mjesto, možda ugledate i neku plahu šumsku životinju. Mi smo imali sreću sresti mladu srnu. Kad je spoznala, da nismo neprijatelji – mirno je odšetala dalje u šumu...
Post je objavljen 30.08.2008. u 09:55 sati.