Zapitkivalo
16.08.2008., subota
PRAVO PUŠENJA
-Jesi li ti, djede, kada pušio? – zapita me Ivica, kao „grom iz vedra neba“.
-Ozbiljno nisam nikad – odgovorim ja – kao djeca znali smo oponašati odrasle. Ujesen smo ponekad znali zapaliti otpale rese kestena (prašnički cvjetovi). Davale su lijepi bijeli dim...Bio je ljepši nego kod odraslih pušača.... -Ali to nije bio duhan! -Nije. Duhan sam „pušio“ samo tako što sam morao udisati duhanskim dimom zadimljeni zrak, kojeg bi zadimili pušači... Zašto te to zanima...? -Pročitao sam na tele-tekstu nešto o odluci Ustavnog suda Njemačke – da se ipak pušenje dozvoljava u manjim ugostiteljskim radnjama.. -Pa, zbog čega, kad su ga nedavno zabranili u svim radnjama...? – ne mogu se načuditi... -Navodno, zbog „tržišnog natjecanja“. Kao: - vlasnici manjih gostionica, barova, kafića...,nisu ravnopravni s velikima.... -Što ti je kapitalizam – za šaku eura kapitalisti bi prodali i svoja i naša „plućica“... -A, djede Drago, jeste li vi kada pušili? –zanima Ivicu. -Jesam, dok sam radio u školi – 4 cigarete godišnje, da bih pokazao neke svjetlosne pojave u zamračenoj učionici....u paralenim odjeljenjima... No, odmah smo prozračili učionice...Inače, o pušenju imam neke spoznaje..., pa niti pušim, niti pušemje odobravam... I Drago nam priča o svojim spoznajama: O PUŠENJU. „Diže se prašina“ oko eventualne zabrane pušenja -. Sugovornici i „pregovornici“ natječu se u iskazivanju tolerancije prema pušačima. Ja imam vjerojatno i neke elemente u kojima nemam tolerancije – barem teoretski. Ja nisam pušač i nisam zbog toga nesretan niti se osjećam manje vrijednim od pušača. No, naudisao sam se duhanskog dima dok sam radio i dok pušači baš nisu imali obzira prema nepušačima.Ali, nakon godina mirovine i bez toga dima, toliko sam se navikao bez njega, tako, da ako se sada slučajno nađem u zadimljenom prostoru pušačkim „aktivnostima“, uhvati me kašalj, pa moram izaći...- A prije vas nije tjeralo na kašalj? – interesira se Ivica. - Nije.... Valjda su mi se u međuvremeno pluća „odučila“ od toga dima, ali su ostala još osjetljiva. – misli Drago... A onda nastavi: Prije dosta vremena pročitao sam knjižicu o tom, kako u pušačkom dimu ima blizu stotinjak štetnih sastojaka po zdravlje. Ja ću se zadržati samo na dva: Ugljični dioksid (CO2), nastaje najpotpunijim izgaranjem sa dovoljno kisika. Koliko njega pušači „proizvode“ i koliko on pridonosi promjenama klime na Zemlji i stvaranju ozonskih rupa u atmosferi, kroz koje nas Sunce žeže u UV dijelu spektra – teško je reći. (Mladi ljudi se štite od toga tako što spavaju do podne, pa onda izlaze na tulumarenje oko ponoći!...). No, stvaranje toga dima stvara „proračunske rupe“ u osobnim ili obiteljskim budžetima i sudjeluje u oblikovanju „mode crnih kapuljača s nužnim prorezima“ zbog “popunjavanja budžeta“ pljačkanjem trgovina, banaka... Taj CO2 se inače dosta brzo razgrađuje u klorofilu uz pomoć sunčane svjetlosti...Istina, ako se nađe u prevelikoj koncentraciji u odnosu na kisik, može postati gušitelj (Karlovačka pivovara), jer je za disanje premala koncentracija kisika... Ugljični monoksid (CO) je dosta stabilan spoj. Smatra se otrovom. Nastaje najviše izgaranjem uz nedovoljno kisika kao kod pušenja. Njegovim udisanjem smanjuje se mogućnost unošenja kisika krvlju iz pluća po organizmu kao i iznošenje, napr., ugljičnog dioksida iz organizma. Pojednostavljeno: smanjuje se kapacitet disanja, dakle, lagano trovanje... On se sporo razgrađuje, pa dugo ostaje u okolnom zraku, da ga „mogu udisati“ i nepušači ili pasivni pušači..... A sada o pušenju i pušačima. Ja „filozofiram“ ovako: Svi smo mi, koji smo rođeni i živimo na planetu Zemlji, njen sastavni dio – nju udišemo, nju pijemo, nju jedemo i u nju se končno opet vraćamo - u nekom obliku. To su ciklusi života na koji imamo svi podjednaka prava, tj. prava uzimati od Nje ono i onoliko, koliko je potrebno za taj život. Pušenje nam za to nije potrebno. Prema tome – pušači si uzimaju, prisvajaju, više nego im treba za život. I smatraju, da na to imaju pravo. Oni ne misle, da time prisiljavaju i nepušače, da udišu proizvode njihovog pušenja, koji su nepotrebni i jednima i drugima... Ne misle na to, da nepotrebno troše više kisika, koji nam svima pripada, da nepotrebno povećavaju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi i možda utječu na nepovoljne klimatske promjene (to djelomično korigira biljni klorofil), da nepotrebno proizvode ugljični monoksid, koji se teže razgrađuje, a može stvarati teškoće u disanju smanjivanjem sposobnosti krvi, da iz udahnutoga zraka unosi kisik (dakle „puzajuće“ trovanje!), da na taj način narušavaju i svoje zdravlje ( na to „imaju pravo“), smanjuju životni standard svoj i svojih obitelji - nepotrebno trošeći zajednički novac...- Statistike pokazuju, da pušenje kod nekih pušača potpomaže pojavu raka na plućima. Oni onda kažu, da to nije sigurno, jer obolijevaju i nepušači. To je točno, ali ne računaju, koliko njihovo pušenje pomaže pojavi raka pluća i kod nepušača, kojih je zapravo veliki broj „pasivnih pušača“. Od pušača često čujemo, da oni imaju pravo „raspolagati“ sa svojim skraćivanjem svoga života i da se to nas ostalih „ne tiče“! Mislim, da nemaju pravo - ja ih žalim što si sami smanjuju najvrednije, što su - kao štafetu – dobili od svojih roditelja - život. Posebno ih „krivim“, što za liječenje zbog pušenja troše „nepotrebno“ naš zajednički novac za zdravstvo i tako zauzimaju mjesta na raznim liječničkim „listama čekanja“ i „guraju se“ s bolesnicima, koji su se razboljeli bez svoje namjerne krivnje.Ljudi postaju pušači najčešće u svojoj nezreloj dobi života, najčešće zbog oponašanja odraslih (najčešće svojih roditelja, koji im onda nemaju „moralnog prava“ prigovarati), ili zbog dokazivanja svoje „zrelosti“ ( iako će i bez pušenja vrlo brzo „prezoriti“ – ili prezreliti?), ili zbog „hohštapleraja“ i ekshibicionizma ( da prolaznici vide, kako oni „važno“ sjede za kavanskim stolom i pijuckajući kavicu puše, držeći sredstvo pušenja na svoj osebujan način...) U početku im – navodno – ne prija, ali oni ostaju uporni, pa poslije „ne mogu prestati...“ - Moj tetak puno je pušio – nastavlja Drago - još kada je uzgoj domaćeg duhana i za sirotinju bio zabranjen, jer je to bio monopol Njegovoga Veličanstva Kralja u bivšoj Jugoslaviji.Rezuckao je i suhe stabljike duhana (kocenje) i to pušio. Kad više nije mogao ni spavati od kašlja – odlučio je: „ od sutra više ne pušim!“ I više nije pušio! Dokaz: – može se prestati, samo treba čvrsta volja! A on nije bio neka „ljudina“, prije bi se reklo, da je bio sitan... Drugi, daljnji rođak vodoinstalater radio bi, a na donjoj usni visjela bi cigareta, jer „nije mogao bez nje“. No, kad mu je dijagnosticiran karcinom pluća – „kad je došla voda do grla“- morao je prestati. Na sreću, terapija je uspjela, ali on ni danas više ne puši... I, ipak može bez pušenja... Ja osobno ne pušim ( aktivno! ) i zbog toga se – kako rekoh - ne osjećam nesretnim i manje vrijednim... Apeliram i na sve vas, koji ovo čitate – a pušite - : PRESTANITE PUŠITI , što prije, to bolje! Jedna prednost toga bit će i to da vaš opušak ne će moći izazvati požar, niti ćete moći biti „žrtveno janje“ za nečiji izgovor, kako je vaš opušak izazvao požar.....Siguran sam, da i Vi to možete! Treba samo biti odlučan/odlučna - prema sebi! Dosad sam mislio - možda se treba ugledati „u Europu“ – oni pokušavaju sa zabranama... No, poslije ovoga u Njemačkoj više nisam sigura u EU! Preostaje gorčina... i jedan sarkastičan „prijedlog“: - Uvedimo pušačke škole (slično auto-školama), gdje bi se potencijalni pušači poučavali o svim aspektima pušenja... pa pušački ispit (slično vozačkom ispitu), pa pušačku dozvolu (slično vozačkoj dozvoli). Tako bi se mogla ostvariti prilična dobit! Pogotovo policijskim kaznama onih, koji puše bez dozvole... Konačno, i pušenje krije niz opasnosti, kao i upravljanje motornim vozilima... I na kraju – ozbiljno pitanje: Koliko je sudaca Ustavnog suda Njemačke - pušača, a koliko nepušača? To je važno znati zbog eventualnog „sukoba interesa“, jer ova odluka može postati presedan u EU-i. |
