Zapitkivalo
27.05.2008., utorak
TKO SU CIVILI, A TKO VOJNICI
-Djede, nije mi jasno to sa civilima i vojnicima, što se spominje u vijestima o raspravama na sudovima koji sude našim generalima. Izgleda, nije to jasno ni gospodinu, koji to pita na jednom portalu, - muči to glavicu i malome Ivici. – Je li to tebi jasno?
-Pa, da budem iskren, baš i nije! A, prije sam mislio, da mi je to savršeno jasno... -Jesi li ti čuo za Mošćenicu? – ne odustaje Ivica. -Jesam, čuo sam. Nekoliko sam puta davno onuda putovao. To je jedno mjesto između Siska i Petrinje.. U vrijeme Domovinskog rata tamo je dugo bila linija obrane Siska i Hrvatske prema Zagrebu... -E, to spominje i onaj gospodin uz niz pitanja o civilima i vojnicima... Tako on kaže, da je i pojam „civila“ zamagljen u interesu što težeg „zajedničkog zločinačkog pothvata“ i da bi se hrvatski branitelji što lakše optuživali i osuđivali. Postavlja pitanje: - Ako je netko u civilnoj odjeći bez oružja na „ratnom području“- da li je civil ili vojnik? Da li ICTY optužuje samo za ubojstva civila – kao za ratni zločin? - A kako je s ubojstvima vojnih zarobljenika ( u vojnim odorama bez oružja i bez otpora)? - - Ako je taj u civilnoj odjeći naoružan u tom području (jer iz nekih razloga nije u odori - ( siromaštvo,ili drugi razlozi...), da li je ON civil ili vojnik? - Ako je on na tom području u odori a bez oružja, – da li je vojnik ili civil? - Ako je taj u civilnoj odjeći u gradu i telefonom usmjerava topničku vatru po našem gradu – a bez osobnog oružja - što je on? - Kako je s njim, ako je maloljetnik, a kako, ako je starac? - Ima li razlike, ako je žena?... Ako stara bakica u civilnoj odjeći strojnicom puca po napredujućim osloboditeljima, pa je oni - braneći se - ubiju – da li je to ratni zločin? Ako - dakle - jedan te isti čovjek na „ratnom području“ bude ubijen u civilnoj odjeći, je li on civilna ili vojna žrtva? A, ako se s njim dogodi isto u vojničkoj odori – kakova je to žrtva? Itd....- Ako napredujući osloboditelj opazi u zaklonu neprijateljskog ranjenog vojnika i priđe, da mu pomogne - a ovaj ga ubije – kako se to tretira? - Ako stariji čovjek u civilnoj odjeći s brijega Českog sela uz rub Kotar šume povremeno lansira mine po Mošćenici – vojnik ili civil? |
22.05.2008., četvrtak
NORIJADE
- Pa, gdje si ti Ivice do sada? – odahnuo sam, kad je stigao. – Ručak se već ohladio...
- Oprosti, što sam zakasnio – opravdava se mali dok na brzinu odlaže „torbicu“ i sjeda za stol. - Šteta što nisi bio tamo! Vani je „norijada“, pa sam se zadržao. Pravi cirkus! Zasipali su prolaznike brašnom, pa su se većinom ljutili na maturante „kako su neodgojeni – neotesani – bezobrazni – drski – nasilni....“ i što sve ne! Jedan je maturant teturao pijan, drugi je i povraćao...- Lijepa slika inteligencije...! – nisam mogao zatomiti nezadovoljstvo. - Zašto si nezadovoljan?... Zar se vi niste veselili kad ste bili maturanti? - Jesmo, naravno! To je neka vrsta životne prekretnice... - Haide, djede, ispričaj mi, kako ste vi slavili... - Dobro, ispričat ću dok ti jedeš hladni ručak... Već smo se odvikli maturu nazivati „ispit zrelosti“, jer ona to i jest – ona znači, da su maturanti postali „zreli ljudi“, postali sposobni raditi i od svoga rada živjeti (zarađivati!), ili sposobni za samostalno obrazovanje na studiju. Dakle, više ne trebaju, da ih odrasli i roditelji stalno „podsjećaju“ na školske zadatke... Nekima je matura bila kraj školovanja i početak ozbiljnoga rada..Prema tomu mi smo i slaveći maturu nastojali se i ponašati u skladu s tim. Uz nastavu u drugom polugodištu počeli smo se pripremati i za proslavu. Dogovarali smo se, kuda i kako ćemo se kretati kroz grad, koje pjesme ćemo i gdje pjevati, tko će i što pjevati solo, tko će i što i gdje recitirati... Naš razredni „pisac“ Zvonko napisao je tri mala skeča (to ti je kratka vesela predstava), podijelio uloge, pa smo to uvježbavali, dogovarali o kostimima i šminki... Jednom riječi željeli smo pokazati našu kulturnu razinu... Kad je došao „taj dan“ – slavili smo i građani su nam pljeskali, a mi smo bili ponosni, što smo „zreli mladi ljudi“ na ponos našim roditeljima i građanima... - A, niste nikoga polijevali vodom ili vinom? Nikoga niste ničim posipali i pravili druge „psine“ i na taj način se „zabavljali“...? - Pa, kako bi to izgledalo, da nešto takovoga čine zreli ljudi!? Naši građani su i naši roditelji i naši susjedi i prijatelji! Nezamislivo je bilo, da njima pravimo razne nepodopštine! Zamisli samo, da sam morao ići u trgovinu ili u općinu kraj ovih danas, pa da je na mene neki od ovih „zrelih mladih ljudi“ bacio šaku brašna ili pljusnuo čašu vina ili pehar vode – kako i kada bih se očistio...! A i nemam baš prikladno drugo odijelo... Znaš, Ivice, kad to u današnje vrijeme gledam – neke mi se stvari čine nelogičnima. Vi mladi danas imate viši životni standard od nas i trebali biste ranije sazrijevati nego mi. A, izgleda, da smo mi odrastali brže... Ma, pogrešan mi je zaključak! Ima tu jedan drugi element, kojega nisam uzeo u obzir. Vi ste danas izloženi poplavama ekshibicionizma i jeftinog postajanja „slavnim“. Svaka osoba se želi u društvu nečim istaknuti, nečim postati „poznat“. Većina to nastoji postići radom, učenjem, rezultatima rada. No, ima jedan broj mladih, kojima se baš ne radi i ne uči, pa nastoji „slavu“ postići raznim huncutarijama, lopovlucima, štetočinstvom,... i time se nametnuti normalnoj većini...Kad, promatramo današnje slavljenike – među njima ćemo primijetiti nekolicinu, koji izvrću kante sa smećem, koji bacaju na nedužne prolaznike brašno i koješta drugo, opijaju se... I onda to pripisujemo cijeloj skupini.. A, to je nepravedno...! Većina je kriva utoliko, što malom broju negativaca dopuštaju, da im se nametnu.... |
19.05.2008., ponedjeljak
PLJAČKANJE OSLOBOĐENIH PODRUČJA
- Što je to – pljačkanje, ili pljačka, ili kako se to već kaže ? – pita mali Ivica već s vrata i prije nego je odložio svoju školsku „torbicu“.
- Hm – zamislim se ja – izgleda jednostavno, da je to uzimanje – štoviše otimanje - tuđe imovine, koja ne pripada pljačkašu, onome koji pljačka... ali,to bi bilo najbolje pitati jezikoslovce... Pomislih, da sam ga se „riješio“, ali... - Djede, što ti znaš o pljčkanju srpske imovine po selima, koja su oslobodili hrvatski vojnici? Na sudovima se optužuju naši generali – da su oni za to krivi... - Da, i pred našim sudovima u optužnicama protiv njih – optužuje ih se, što nisu spriječili i pljačkanje u oslobođenim selima. – počinjem malome tumačiti:zmeđu ostalog - - Znaš, Ivice, lako je tužiteljima i sucima „iz fotelja“ čitati lekcije ratnicima o poštenju, o „pravilima ratovanja“... Kao da je ratovanje tenis ili boks... Oni uopće ne pokušavaju razumjeti naše branitelje i njihovu situaciju.. Zapovjednicima naše vojske u ratu osnovno je bilo pobijediti okupatora uz što manje gubitke, istjerati ga i osloboditi neše teritorije, a ne čuvati agresorovu imovinu. Pravo kaže prika Drago: oni su trebali ostati kod svoje imovine, kako ih je pozivao Predsjednik Tuđman. Za vrijeme Oluje njegov poziv Hrvatski radio je emitirao i do tri puta svakog sata. Ali , oni su „morali otići“, a imovinu ostaviti na čuvanju osloboditeljima... - A, po čemu su osloboditelji mogli i morali čuvati i sačuvati tu ostavljenu imovinu? – zanima Ivicu. - Trebali su tražiti potvrdu (kaže se – revers) – odgovorim ja sarkastično. - Jesu li tražili...? - Joj, Ivice, baš si smiješan! Tko bi tražio revers i tko bi ga dao, kad se pucalo na sve strane! - Pa zašto bi onda branitelji morali čuvati tu imovinu? Tako bih i ja mogao u parku na klupi ostaviti novčanik s novcem, pa tražiti da mi gradonačelnik to vrati, jer mu je bila dužnost čuvati ga – dok se ja vratim... Veliki broj naših vojnika su ljudi, koje su agresori u vrijeme agresije istjerali iz njihovih domova samo s plastičnom vrećicom i što su u njoj mogli ponijeti – svu ostalu imovinu su morali ostaviti. Nju su opljačkali i spalili agresori, kojima bi sada osloboditelji trebali čuvati njihovu imovinu! Pa da čovjeku pamet stane!! Zar je čudno, da osloboditelji sada od istjeranih agresora uzmu nešto bez čega su ostali! Bez obzira na to, odobravamo li to ili ne. Možda nađu i uzmu svoj / kao svoj/ traktor, ili štednjak, ili perilicu rublja...ili što drugo... Umjesto, da se taj postupak naziva pljačkanje, bolje bi pristajao naziv – vraćanje opljačkanoga... Idealno bi bilo, da su hrvatske oslobodilačke jedinice činili vojnici i redarstvenici, kojima u agresiji nitko nije stradao, niti opljačkan, niti ostao bez kuće.... Većinu su ih srpski agresori protjerali iz njihovih domova! Njihovu imovinu su opljačkali – vredniji dio toga čak su ponijeli u povlačenju pred Olujom... A Hrvatska baš nije imala vojnike bez prethodnih gubitaka. Zar je onda čudno, da su u oslobađanju uzimali dio zatečene imovine. Međunarodna zajednica o tome nije vodila računa... Ni tužitelji, ni suci ICTY- a nisu bili u „njihovoj koži“, nisu ostali bez dijela ili cjelokupne imovine. Takovima je lako osuđivati te ljude, koji su „preko noći“ postali sirotinja. ( Tuđom guzom lako je sjedati u mravinjak! - Makar bili i mravi ubojice!) Zapravo, „međunarodna zajednica“ preko Haaškog tribunala želi sa sebe skinuti „zapovijednu odgovornost“ – što nije spriječila agresiju na Hrvatsku (A mogla je!), nego odgovornost prebacuje na žrtve agresije. Tribunal je trebao optužiti tu međunarodnu zajednicu i za pljačkanja... Jer, da nije bilo agresije – ne bi bilo ni tih pljački!! (Osim onih „redovitih“!) Što se strogosti sudova tiče - izgleda, da bi našim optuženicima bilo bolje, da im sude u Haagu, nego ovdje „kod kuće“, jer naši sudovi odmjeravat će im veće kazne od haaških, kako bi se dokazali pred međunarodnom zajednicom. Tipično dodvorničko ponašanje! Uspoređeno s presudom „vukovarskoj trojci“.! |
14.05.2008., srijeda
„ ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT „
- Djede, malo-malo, pa čitam o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“, a ne znam – što je to. Znaš li mi ti to razjasniti...?
- Nisam baš siguran, ali ću pokušati iznijeti mišljenje moga pokojnoga prijatelja Juraja..... - Taj se izraz spominje u optužnicama prrotiv naših generala na suđenju u Haaškom tribunalu. Koliko je meni poznato, ranije se nije koristio. Uveo ga je Tribunal u međunarodno ratno pravo za „krojenje pravde" među agresorima i braniteljima na području bivše Jugoslavije... Juraj je bio siguran u to! Izgleda, s određenim ciljem – da se izjednači žrtva s agresorom. Uz to, pojam nije baš jednoznačno određen – može se shvatiti, da su se zločinci zajednički složili na neki pothvat ( koji i ne mora biti zao) – ili se više osoba složilo da učini neki zločin...(a da prije nisu činili zločine).U ratu – meni se tako čini - mora sudjelovati više osoba, pa je rat uvijek zajednička aktivnost! Naravno – po jednoj definiciji – rat je oružani sukob među narodima i državama U suprotnom bi se radilo barem o apsolutnoj autokraciji, diktaturi... ili o „delegatskom ratu“ iz biblijskih vremena Davida i Golijata. Pa je i obrana zajednička aktivnost u svrhu opstanka... Čemu taj izraz, nego da se krivotvori povijest našega Domovinskog rata na štetu naše države i naših građana – posebno Hrvata! Ranije je postojalo historiografsko pravilo „vremenskog odmaka“ od burnih povijesnih događanja kao što su ratovi. Pa i obrambeni rat! Kod toga branitelji i ubiju poneke agresore. To spomenuti Tribunal smatra zločinom. Pri tom „zaboravlja“ osnovu logike – uzročno-posljedičnu vezu: da agresori nisu napali našu državu, jednostavno - nitko od njih ne bi poginuo, pa ne bi bilo ni „zajedničkog zločinačkog pothvata“! Sad, kad je već taj izraz „uveden“ – pogledajmo „problem“ i s druge strane! – kako je govorio pokojni Juraj -. S kojim je ciljem taj izraz uveden i tko je to učinio? Očigledno je, da se njime želi – opet ignoriranjem uzročno-posljedičnog principa – mali narod, koji se brani – osuditi i proglasiti zločinačkim, i negirati mu osnovno ljudsko pravo na obranu, a agresoru priznati pravo na agresiju. Kod toga se želi agresoru garantirati sigurnost od pogibije... Zar to nije – u krajnjoj liniji – također zločin?! Nije li to usmjereno na genocid malog naroda i njegovo istrebljenje!.. Sad se može postaviti i pitanje – da li je taj podli cilj mogla „osmisliti“ sama tužiteljica, ili su joj na svojevrstan način „pripomogli“ neki moćnici „međunarodne zajednice“... – pitao se moj pokojni prijatelj. Prema tomu je i to zajednički pothvat! Na kraju valja napomenuti, da je rezultat toga „zajedničkog zločinačkog pothvata“ presedanskog značenja - pouka drugim malim narodima, za ubuduće. - Djed Juraj bio je zanimljiv čovjek – zaključio je Ivica. |
09.05.2008., petak
INFLACIJA
-Ivice, molim te skokni u trgovinu, pa kupi ovo najnužnije...! – pružam mu popis potreba i novčanicu od 200 kuna – Ti si malo brži od mene. I sebi
kupi žvaku, razumije se! -Pa, to je onaj isti popis od prošli put! -Da, dobro, nemam vremena pisati novi, ionako ćemo sve to trebati...! Ode Ivica kao vjetar!... Za petnaestak minuta evo ga natrag... -Nešto mi nije jasno – kaže mali – blagajnica mi je uzvratila manje novca nego prošli put. Skoro mi nije bilo za žvaku! Kad je vidjela, da ja gledam čudno u uzvraćeni novac, pogleda još jednom i kaže, da je sve u redu. „Ostatak je manji kod svih.“ Veli, da je to zbog inflacije... A, što je to inflacija? -Pa da! Zaboravio sam ti to reći... Mislim, da će biti najkraće pogledati u rječnik stranih riječi. Pogledaj začas, pa ćemo onda razgovarati.. Mali se brzo vrati s rječnikom. -Evo, našao sam! – kaže Ivica – „prekomjerno povećanje papirnog novca koji kola u zemlji i – u vezi stim – brzo opadanje njegove vrijednosti“ - alinije mi to jasno! Otkuda povećanje novca? Zbog čega...? -Nije to baš ni meni sasvim jasno – odgovaram ja.- To bi trebalo pitati financijske stručnjake, ekonomiste – ili bolje – makroekonomiste. One, koji se bave problemima gospodarstva naveliko, u cijeloj državi ili čak šire... I ja o tome razmišljam na svoj jednostavni način... -Koliko ima svega novca u državi? – počne Ivica pitati. – Kako i tko to određuje... Kako mu to objasniti, kad i meni baš nije jasno?... Ipak pokušavam: Ako je u našoj državi već bio neki novac, onda je dosta lako odrediti, koliko treba izraditi novoga novca. – Ako vlast želi, da ga bude manje, bit će „vredniji“, pa će ga trebati manje za kupovanje određene robe ili za plaćanje usluga i rada. Tako će i u usporedbi sa stranom valutom biti „jači“, imat će povoljniji paritet... I obratno. – Može se izraditi više novca, pa će mu platežna vrijednost biti manja... A, koliko bi svega novca trebalo biti - o tom brine Narodna banka po odredbi državne vlasti.. Koliko je to? ... Ja zamišljam: Najprije bi trebalo procijeniti, koliko u državi ima vrijednosti robe u prometu, kao i o vrijednost rada i usluga u toku. To sve zbrojiti – i toliko nam novca treba! -Kako se to može znati?- zanima Ivicu. -Mislim, da to nitko točno ne može znati. Trebat će jedno vrijeme „uhodavanja“ dok se uspostavi ravnoteža. Tada će se pokazati, da li je procjena bila dobra...To će biti važno za paritet prema drugim svjetskim valutama... Ne bude li „država“ zadovoljna, Narodna banka će to popraviti... Ivicu je dalje zanimalo, kada sve može nastati inflacija. Pokušao sam mu razjasniti, kako ja to shvaćam. Jedan uzrok mogu biti lopovska krivotvorenja novčanica. To čine pojedinci ili grupe sa željom, da prisvoje dio našeg zajedničkog dobra – na koje nemaju pravo. Ako uspiju izraditi novčanice ( obično srednje ili veće vrijednosti), koje je teško otkriti, pa ih uspiju „ubaciti u promet“ u velikim količinama, time prisvoje protupravnu vrijednost svih građana bez rada ili druge protuvrijednosti. Ako ih stručnjaci ne uspiju otkriti, oni povećaju ukupnu količinu novca – i tu je inflacija...Drugi način je „planirana inflacija“. „Državi“ treba dodatni novac, pa dužnosnici odluče, da Narodna banka izradi veću količinu novčanica. Njima podmire razne „potrebe“ ( Njih uvijek ima!), vrate dugove, popune proračune... Na taj način opet povećaju količinu novca sa već spomenutim posljedicama...Na taj način plaćeni radnici dobiju brojčano jednake plaće, ali s manjom vrijednosti ( mogu kupiti manje robe...). Nas dvojica smo to nazvali „zakonskim krivotvorenjem novca“... To izazove privremeno poremećaj ekonomskih odnosa ( Porast cijena i nešto niži porast zarada....). Tako je sada „država“ od građana naplatila nešto što joj ne pripada... Paritet novca se smanjio...Treći način izaziva poremećaj u ekonomiji drugih država zbog nečega (Porast cijena nafte na svjetskom tržištu, razne trgovačke ili političke blokade....). Ili: Kada država udovoljava kapitalistima izvoznicima, koji žele smanjiti paritet našeg novca prema svjetskim valutama, kako bi cijenama mogli biti konkurentni izvoznici (Privremeno povećanje novčane mase uz iste plaće - mogu izvoziti jeftinije. I to je samo privremeno. Opet na štetu građana...)U ratu državi treba više novca za oružje, gorivo, .... Država tiska više novca.... No, to je razumljivo... Ali, posljedice su slične... |
08.05.2008., četvrtak
PREKOMJERNO GRANATIRANJE
-Djede, što je danas bilo na suđenju našim generalima u Haagu? – pita me moj mali Ivica čim je sjeo za stol, gdje sam ja već postavio ručak. Znao sam, da će doći gladan iz škole.-Opet su tužitelji svjedocima nastojali dokazati, da su naši generali zapovijedili silovitu topničku vatru i razaranje Knina. Prikazali su i neki film za dokaz. Ali, malo pažljivijem gledatelju bilo je odmah jasno, da je to montaža jednog istog događaja gledanog s raznih strana... – kažem iskreno – jer zaista ne znam. Vjerojatno ne znaju ni tužitelji ni suci. A, kad ne znaju, onda procjenjuju i nagađaju. Tada je moguće „namještanje“, krivotvorenje, „podmetanje“....-Kako tužitelji i suci znaju, da je neko mjesto ili grad prekomjerno granatiran ili bombardiran – ili pak „domjerno“ ili „ispodmjerno“? -Ne znam ja -Naš novi profesor fizike (nisam mu još zapamtio, kako se zove) kaže, da se svaka veličina može mjeriti, ako se želi znanstvena istina. A, ova „prekomjernost“ razaranja gradova morala bi biti znanstveno mjerljiva. O tom ovisi prevednost presude... -Vidi, vidi ti moga unuka! Kako on razmišlja! Znaš, djed je ponosan na to! A, kako bi se to moglo mjeriti? Jeste li učili u školi...? -Nismo učili, ali ja mislim, da bi tužitelji i suci to trebali javnosti reći – makar to bilo i poslije događaja.... Iako bi bilo pošteno, da je to negdje zapisano u pravilima ratovanja... Čitao sam o tom i na nekom portalu. I tamo nije bilo jasno, da li je to broj granata prema broju stanivnika grada – koliko granata na tisuću stanovnika – ili prema površini grada – koliko granata po kvadratnom kilometru – ili po duljini ulica u gradu – koliko granata po jednom kilometru ulica – ili se u to mora uračunati i eksplozivna snaga projektila – koliko kilotona TNT-a....? Kako bi se to znalo barem u budućim ratovima... Ili bi trebalo porušenost gradova ocijeniti uspoređujući s porušenošću nekih gradova u prošlim ratovima. Možda bi to mogli biti gradovi: Vukovar, Dresden, Hiroshima, Nagasaki, Sarajevo.... Koji je od njih granatiran – bombardiran „prekomjerno“, a koji „ispodmjerno“? I, tko je kažnjen za to....? I, treba li za to kažnjavati samo one koji se brane...? |
03.05.2008., subota
NEOBIČNA MJERILA ICTY – a
Pokazala su se presudom „vukovarskoj trojci“ neprikriveno. Dok je razaran Vukovar s okolicom, „međunarodna zajednica“ ( Tko li je to ?) gledala je to skrštenih ruku, a mogla je zaustaviti! Tužiteljstvo je „nabrojilo“ 264 ubijene osobe . ( A što je s ostalima?). Sud je od trojice optuženih dvojicu osudio na ukupno 25 god zatvora! ( jedan nije kriv). Imamo jednostavan račun : 25 god = 9125 dana + 5 dana prestupnih = 9130 dana : 264 ubijenih = skoro 35 dana za jednog ubijenog. Zaista stimulativno za ubuduće !! To je izazvalo ogorčenje u Hrvatskoj, dr. Sanader je otputovao u New York izraziti negodovanje u UN-u. I izgleda, da će na tome i ostati - „prašina“ će se sleći i nikomu ništa! Čovjek se pita, koliko to vrijedi jedan vukovarski život u toj zapadnoj civilizaciji u koju srljamo?! Koliko bi u Velikoj Britaniji bio kažnjen „mučitelj“ koji bi se neljubazno branio od nasrtljivog psa, ako bi ga prijavio neki zaštitnik životinja? Usporedimo vrijednost jednog Vukovarca s vrijednošću lordovskog psa-goniča u lovu na lisice! ( Da li netko štiti i te lisice?). Da je barem negdje u tom „civiliziranom“ svijetu postojalo ( ili postoji!) neko društvo za zaštitu Vukovaraca, Srebreničana, Škabrnjana,.... |
PREKOMJERNA OBRANA
Općenito cilj obrane u našem Domovinskom ratu , izgleda, ne bi smio biti ozlijediti napadača ili ga čak možda ubiti, nego se samo obraniti i napadača sačuvati ( valjda i za drugi put!) - prema pravilima Haaškog tribunala, kad su u pitanju napadnuti mali narodi. Pokušajmo u mislima to primijeniti i na zagovornike takovoga pravila! Zamislimo gospođu Carlu del Ponte, da sada odlazi u mirovinu i nastavlja živjeti negdje u svojoj Švicarskoj, gdje ne će imati „državničku“ pratnju i zaštitu, kao svaka obična građanka ( Zar će to biti moguće ?). I ide ona tako jednog dana iz obližnje banke malom uzbrdicom prema svojoj Villi del Ponte noseći upravo dobivenu svoju mirovinicu... Malo se uspuhala i u tom trenu ispriječi se pred njom povelik mladi muškarac prekrivene glave crnom kapuljačom s prorezima po najnovijoj pljačkaškoj modi: - „Stara, daj money! „ – prosikće on prijeteći. Što sada učiniti? Jednostavno mu predati lovu i čekati novu mirovinicu? Ili svoje braniti? Torbicu će joj lako oteti. Zato ga odluči iznenaditi boksačkim udarcem. Ali mora misliti i na lopovovu sigurnost! Udarac mora tako odmjeriti, kako je ne bi imao razloga tužiti. Kolikom brzinom ga udariti svojom šakicom mase 500 grama? 1 metar u sekundi, ili 2 m/s, ili možda 3 m/s ? Kamo ga udariti – u nos, u bradu, u prsa, ali nikako ispod pojasa! Kojim zamahom – direktom, ili krošeom, ili aperkatom ? Prethodno treba procijeniti čvrstoću kostiju – da ne bi bilo frakture, pa stanje krvnih žila, da ne bi bilo – ne daj Bože! – hematoma, to bi bilo ružno....! Najbolje, da nazove kolege u Haagu i njih pita za mišljenje, i ( mrak.....!)  |
JEDNAKOST RADNOG STAŽA ŽENA I MUŠKARACA
Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku, da žene i muškarci imaju jednak radni staž za odlazak u starosnu mirovinu. Obrazloženo je to ustavnom odredbom o ravnopravnosti svih građana bez obzira na spol,rasu, narodnost, itd.To se moglo saznati iz sredstava informiranja
To potiče niz pitanja, kao: Koliko žena ima u Vijeću Ustavnog suda, pogotovo kada se odlučuje o pravima žena, koja im je priznala prethodna vlast? I, zbog jednakosti prava svih građana – hoće li svi građani imati i jednake plaće? Napr.: Čistač i ministar ili sudac? Ili je ustavna odredba o jednakosti prava nedovoljno određena, pa je tumači svatko na svoj način, kako mu odgovara.. Jednog dana dođe mi mali Ivica i kaže – u povjerenju - : Teta Zorica i tetak Drago imali su „ozbiljan razgovor“ (Mislim: to znači napeta situacija!). „Ja sam rodila malog Pericu. Sad si ti na redu da rodiš malu kćerkicu, kako smo planirali“ – kaže teta. – „Pa jesi li ti luda? „ – čudi se tetak. „Ja sam muškarac – a gdje si čula da muškarci rađaju!“ – „Najbolje ti je da to pitaš suce Ustavnoga suda!“ – kaže teta – „Oni su odredili, da smo jednakih prava! Ja sam učinila moj dio, a sada ti učini svoj!“ – tetak od čuda nije mogao reći ni riječi... „ Koliko su žene morale raditi dosada, pa da mogu ići u starosnu mirovinu?“ – pita dalje Ivica. – kažem ja. „To je zbog toga, što je normalno, da one za vrijeme radnog vijeka budu i majke. To baš nije lako, pa im je zakonom tako odano priznanje. Zapravo, dok su žene majke – njihovo je dnevno „radno vrijeme“ znatno dulje od normalnoga. To i sigurnost za radno mjesto poslije porodiljskoga dopusta žene se lakše odlučuju na majčinstvo, pa je tajova zakonska odredba bila i element pronatalitetne politike. ... Dobro! Dobro! Znam, da moram objasniti! „Pronatalitetno“ znači povećanje broja ljudi jednoga naroda. Nadam se, da ti je to sada jasno..“„Pet godina manje od muškaraca“. Trebalo bi Ivici još objasniti, da je danas položaj žena u društvu „protunatalitetan“. Opće radno zakonodavstvo sastavljeno je tako, da se sviđa poslodavcima, ali opća nesigurnost za radno mjesto općenito – a za žene posebno – ne potiče natalitet „A,što je to „natalitet“? „ Hm, pojednostavljeno – to je rađanje djece, naravno – a „mortalitet“ je umiranje. Znaš, za opstanak naroda, potrebno je da natalitet bude veći od mortaliteta.... Zato bi zakoni trebali poticati porast nataliteta...“ |
EU – NORMATIVI
Mali me Ivica iznenadi pitanjem:
- Koliki je normalni život čovjeka u EU-i? Zaista, po čemu kontrolori iz HZZO-a određuju broj lijekova, koje liječnik opće medicine (koji ima ugovor sa HZZO-om) smije propisati svojim pacijentima: da li je to starost bolesnika, njihova mogućnost plaćanja tih lijekova...Zar svi „obiteljski“ liječnici imaju jednak broj pacijenata? Zar je „prosjek“ težine bolesnika kod svih jednak? Smije li „životni prosjek“ kod Hrvata biti veći od „EU – životnog prosjeka“? Boji li se HZZO, da bi iza smrti pacijenta mogla ostati koja tabletica neiskorištena? Ili je to briga za zdravu okolinu u ovom slučaju? Kako se određuje količina lijekova, da izliječe bolesnika – a da nimalo ne ostane nepotrošenih...? Vrijede li ista mjerila i za slučaj bolesti djelatnika HZZO-a? Moraju li inspektori HZZO-a „polagati i kolokvije iz najčešćih bolesti“ (Da sami odboluju te bolesti, kako bi razumjeli bolesnike o čijem liječenju odlučuju. Jer „Zdrav bolesnome ne vjeruje!“), da bi dobili inspektorsku „licencu“?- Otkud ti sad to pitanje? – čudim se ja. - Tako! – kaže mali – čuo sam, da su neki liječnici kažnjeni zbog prekomjernog liječenja pacijenata, više od kolega u EU-i. A, ja sam mislio, da se određuje toliko lijekova, koliko je potrebno, da čovjek ozdravi....(ako ga se može izliječiti). To znači, da bolesnici kažnjenih doktora žive dulje, nego je dozvoljeno u EU... - Čuj, nije mi sve to baš jasno – pokušavam se „izvući“. Iako mi to zaista nije jasno. To me podsjetilo na moje djetinjstvo. U selu se teško živjelo. Seljaci su teško dolazili do novca. Tako sam ja kao dijete morao u trgovinu odnijeti košaricu jaja, da bih za njih mogao dobiti 25 dkg šećera.... Jednog su dana u kolima na slami odvezli teško bolesnu susjedu u grad liječniku.Trucala se u kolima bez amortizacije (federa) po makadamskoj cesti, jer nije bilo asfaltiranih cesta..Poslije podne su je dovezli natrag. Slušao sam razgovore – kad su je iznosili iz kola. Liječnik im je – navodno – rekao: Kasno ste došli. Nema joj spasa.Pravo vam budi, kad ste škrti čekali do sada! Ovo me danas podsjeća na taj događaj. Zar ćemo se preko EU vratiti u ta vremena....? Kad se već neki političari pozivaju na norme u EU, mogli bi tražiti i plaće prema onima u EU, zar ne! Onda bi imalo smisla uspoređivati i troškove – pa i troškove liječenja! |
