Zapitkivalo
03.05.2008., subota
PREKOMJERNA OBRANA
Općenito cilj obrane u našem Domovinskom ratu , izgleda, ne bi smio biti ozlijediti napadača ili ga čak možda ubiti, nego se samo obraniti i napadača sačuvati ( valjda i za drugi put!) - prema pravilima Haaškog tribunala, kad su u pitanju napadnuti mali narodi. Pokušajmo u mislima to primijeniti i na zagovornike takovoga pravila! Zamislimo gospođu Carlu del Ponte, da sada odlazi u mirovinu i nastavlja živjeti negdje u svojoj Švicarskoj, gdje ne će imati „državničku“ pratnju i zaštitu, kao svaka obična građanka ( Zar će to biti moguće ?). I ide ona tako jednog dana iz obližnje banke malom uzbrdicom prema svojoj Villi del Ponte noseći upravo dobivenu svoju mirovinicu... Malo se uspuhala i u tom trenu ispriječi se pred njom povelik mladi muškarac prekrivene glave crnom kapuljačom s prorezima po najnovijoj pljačkaškoj modi: - „Stara, daj money! „ – prosikće on prijeteći. Što sada učiniti? Jednostavno mu predati lovu i čekati novu mirovinicu? Ili svoje braniti? Torbicu će joj lako oteti. Zato ga odluči iznenaditi boksačkim udarcem. Ali mora misliti i na lopovovu sigurnost! Udarac mora tako odmjeriti, kako je ne bi imao razloga tužiti. Kolikom brzinom ga udariti svojom šakicom mase 500 grama? 1 metar u sekundi, ili 2 m/s, ili možda 3 m/s ? Kamo ga udariti – u nos, u bradu, u prsa, ali nikako ispod pojasa! Kojim zamahom – direktom, ili krošeom, ili aperkatom ? Prethodno treba procijeniti čvrstoću kostiju – da ne bi bilo frakture, pa stanje krvnih žila, da ne bi bilo – ne daj Bože! – hematoma, to bi bilo ružno....! Najbolje, da nazove kolege u Haagu i njih pita za mišljenje, i ( mrak.....!)  |
