Dok je u ovim prostorima postojalo komunističko/socijalističko državno uređenje – iz državnog centra bi se određivalo, gdje će i tko što proizvoditi. Kritičari takove politike su to osuđivali kao onemogućavanje „zdrave privredne i trgovinske konkurencije“.....A sad – koliko „vidim“ i „čujem“ – EU postupa na sličan način i prema državama, koje žele „ući“ u tu asocijaciju...
-Kako? Ne razumijem – pita mali Ivica.
-Pa –
-Da,da! Bilo je toga i na televiziji. Jednom su dovezli u grad i rasuli po ulicama rajčice, koje nisu mogli prodati po isplativim cijenama.
-Eto vidiš! – kažem ja Ivici. – Posebno se „lome koplja“ oko „poticaja“ poljoprivrednicima.
-Zašto bi lomili koplja? – nije Ivici jasno.
-Ma, to se tako samo kaže slikovito za žestoko sporenje oko nečega. Nema tu nikakvih kopalja, sada ih ima samo u nekim sportskim klubovima kao rekviziti za bacanje.... Dakle, vratimo se poticajima...! Da bi država potaknula – napr. poljoprivrednike – na veću proizvodnju iz nekih razloga, daje im od državnog novca određene iznose (prema uzgojnim površinama ili prema količini proizvedenoga). Na taj način poljoprivrednicima se isplati više proizvoditi i proizvode prodati po nižim zagarantiranim cijenama. Ako se takovi proizvodi izvoze u druge zemlje, cijenom mogu konkurirati...Takove su cijene u prvotnom kapitalizmu zvali „nelojalnom konkurencijom“, a postupak „dampingom“ (engleski: dumping – prodaja po nižim cijenama od proizvodnih u velikim količinama, da bi se istisnuli konkurenti sa tržišta...). To je osuđivano, pokušavalo se i zabraniti, ali.... Danas se to zove „poticajima“. To države danas rade, da bi – ili spriječile druge države, da konkuriraju njihovim privrednicima, ili da onemoguće socijalne nemire svojih privrednika, ili da koriste svoje privredne potencijale, ili da zaustave povećanje svojih privrednih radnika,ili...
-Da li to uspijeva...?
-To zavisi o ekonomskoj moći države – ako se može mjeriti visinom tih poticaja, tj., ako porezna opterećenja mogu podnijeti njeni građani.... Poseban slučaj sada postaje naša brodogradnja.! Ona zapošljava veliki broj ljudi. Ne samo“sastavljača“ brodova, nego čitav niz radnika raznih struka i izvan brodogradilišta : metalci, koji proizvode razne vrste metala (željezo, čelik,bakar, aluminij,... ), drvene proizvode, pokućstvo, mjerne instrumente, itd. Brodogradilišta imaju i druge članice EU... Navodno sve one „potiču“ svoje brodogradnje, da bi bile konkurentne.... Zbog toga one „ucjenjuju“ i Hrvatsku, da „restrukturira“ svoja brodogradilišta, kako ne bi konkurirala njihovima. Bilo bi najbolje, da Hrvatska ukine „poticaje“.... Ili barem, da ih „uskladi“ s njihovim „poticajima“.
-Pa, to bi bilo u redu, zar ne! – kaže Ivica.
-Tako je! – slažem se i ja - U načelu! ; to znači, da bi i Hrvatska trebala biti jednake „proporcionalne snage“, pa da sve države ukinu te „poticaje“, ili da ih izjednače. Tada bi tu nestao damping. Međutim....! No, s tim državnim „poticanjem“ postoji još jedna mogućnost za razne nečasne i neekonomske radnje. Taj sustav lako može biti „rupa bez dna“, u koju državni novac može „nestajati“ unatoč kontrolama....
Post je objavljen 09.06.2008. u 09:33 sati.