Nedjelja poslije podne. Poslije ručka sam odmorio. Kuham si kavu, pa ću gledati TV program. Danas sam sam. Ali,... zvonce na vratima. Otvorim, a to je moj mali Ivica..
-Otkud ti? – pitam ga pomalo iznenađen. – Zar niste otišli u prirodu....?
-Ma, trebali smo otići. Mama i tata su se radovali, kako ćemo konačno biti svi skupa kao prava obitelj. Ali, onda je gotovo trčeći došla mamina kolegica s posla. Kaže, da ju je poslao poslovođa i da moraju odmah u firmu na neku izvanrednu inventuru, i što ja znam što sve...Tako nam je propalo lijepo nedjeljno popodne..
-Što je na to rekao tata? – pitam ja dalje.
-Naljutio se, nešto opsovao, kao „Nemamo ni blagdana ni nedjelje. Gazda se ponaša, kao da ste njegovo roblje! Gore, nego u starom Rimu!“
Onda je on pokupio nas djecu i odveo k teti, da se igramo s njenim sinčićem, a on je opet ljut otišao obići grdilište. Meni se ne da biti s onom malom dječurlijom, pa sam radije došao k tebi... – Ivica se malo oraspoložio - ... onda, što ćemo raditi...?
-Mislio sam malo gledati televiziju. Hoćeš i ti sa mnom?
-A, što ćemo gledati? – zainteresira se on.
-Jednu lijepu emisiju – „Lijepom našom“!
-Uh, zar nemaš ništa bolje? Moji frendovi kažu, da je to bez veze...!
-Pa, nemam – sad sam se ja malo „nabrusio“. – Svaki put gledamo ono što ti želiš, a danas ćemo ono što ja želim – „Lijepom našom“! Pogledaj malo i ono što želi tvoj djed...! Lijepo se smjesti na kauč, pa ako ti se ne bude sviđalo – možeš nešto čitati. Emisija ne traje ni cijeli sat..
I, emisija počinje! Športska dvorana u nekoj školi dupkom je puna. Na lijepoj montažnoj pozornici sviraju tamburaši, plesačice i plesači u narodnim nošnjama veselo plešu... Ispod oka pogledavam Ivicu, kad će početi raditi nešto drugo... No, on i dalje gleda – rekao bih sa zanimanjem....Izlazi urednik i organizator priredbe Branko Uvodić odjeven kao i plesači i dovodi gradonačelnika, koji započne svoju pozdravnu dobrodošlicu.
- Alaj će ovaj „razvezati“ – ne će znati prestati... – počne Ivica jadikovati.
- Nije to „ovaj“! On je gospodin gradonačelnik – poučavam maloga. Načelnik još samo pozdravi prisutne i zajedno s Brankom zapjeva...
- Nisam znao, da će i on pjevati – iznenadi se Ivica. Još malo posluša: - Djede, pa on lijepo pjeva! I Branko zna pjevati...! – mali se nije mogao načuditi. S interesom je odgledao emisiju do kraja.
A, ja sam razmišljao o ovom poslu što ga obavlja gospodin Branko Uvodić sa serijom priredbi „Lijepom našom“. Kakav golemi posao odradi sa svojom ekipom... Dok serija traje, oni neprestano rade i putuju od grada do grada. Dobro je što imaju montažnu pozornicu i ostalu tehniku, ali kada je priredba gotova, oni moraju sve to rastaviti, utovariti i složiti u vozila, pa odvesti to sve u slijedeći grad, gdje ih već nekoliko dana čeka dio ekipe, koji tamo već „pripremaju teren“... Tamo sad treba sve od početka složiti, provjeriti, popraviti... Ništa se ne smije ostaviti slučaju...!
Dok program traje – kamere „zaviruju“ i po gledalištu..
- Vidi, djede, koliko ima djece..! - ne prestaje se Ivica čuditi-
- Ako je priredba u gradu udaljenom od velikih gradova, ljudi su željni takovih događaja. Neka djeca prvi put su na takovim priredbama. Dvorane su redom pune gledatelja.Dođu cijele obitelji – sve tri generacije Zato ja posebno cijenim rad gospodina Uvodića i ekipa, koje vodi i organizira. Posebnu vrijednost taj rad ima za TV gledatelje, što vide toliku raznolikost naroda u našoj državi, raličitih pjesama, plesova, nošnji, običaja, govora...Posebna je šarolikost narodnih plesova – kola... od kola u krškim krajevima, kad nema glazbe, kad ritam daje samo topot plesa – do Slavonije, gdje se pleše uz razigrane tambure.... Za tamošnje ljude važno je osjećanje, da nisu zaboravljeni od velikih gradova, od centara... Takove priredbe obično potaknu unapređenje kulturnog života u „provinciji“...- Kad kod nas bude takova priredba, zamolit ću mamu i tatu, da i mi idemo gledati. Djede, da li bi i ti išao s nama?
- Rado bih išao, ako bude moguće. Najviše, da stisnem ruku Branku Uvodiću i njegovim suradnicima....
Post je objavljen 07.06.2008. u 09:20 sati.