Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 27.02.2007.
Intermezzo: Asocijacije: "Dvorovi"
U dvoru kiseo vonj ugaslih kamina,
Svijeće minulih karmina.
Drevno kamenje.
Tvrdo stijenje.
Mjesečno mijenje
Grešničko kajanje
Praznovjerno bajanje.
U ćošku stajanje.
Džukelno lajanje.
Portreti krhkih predaka u kratkim kostimima,
S kratkonogim psima.
Laveži pasa, svih pasmina i rasa
Uzvanika, osoblja, svih staležnih klasa.
Njih ... masa.
SasasaSASAS!
RrrrRRRR – TAKATAKATAKATAK!
Unutra ući nitko,
nitkad ,
netće –
Kreket.
Kreket."
Kraljevska žaba, 7. prosinca, ponoć,
za vrijeme dok se kralj šuljaše u služinsko krilo.
nedjelja, 25.02.2007.
"Ubiše me, mamicu im..."
Zapah Minulosti II
Extra! Extra! Assassination of King Alexander of Jugoslavia!
Ponekad zaboravim koliko je Internet nevjerojatan.
Na koji bih način prije 10-ak godina došao do američanske celuloidne ekskluzive o atentatu iz 1934-e?
Pismom?
petak, 23.02.2007.
No Way!
***
Imam dojam da će vrlo skoro,
(zadnji stupanj pred prohibiciju)
svi paklići cigareta izgledati kao one
pljuge doktora Rakara kojima se bezuspješno gušio Izgubljeni Slučaj,
(Alan Ford No. 73)
Jedva čekam...
srijeda, 21.02.2007.
Prasak petarde posred pjesme
Dajem kraljevstvo za ime konja
koji je bacio petardu u Domu sportova
19.10.1987.
koja prasnu u 16-oj sekundi pjesme "Provedimo vikend zajedno"
i većinu sam tih stvari prvi put čuo u baš toj, live izvedbi.
U ovih petnaestak godina,
do dana današnjeg,
ja, naime, ne uspijevam otpjevati tu pjesmu bez onomatopejičnog glumljenja petarde,
ovako:
"...Ljubav je prič..PRAS!.. iz lažnih magazina..."
utorak, 20.02.2007.
B.Ćopić: "Orlovi dobro praše"
(KRATKA SUPIJANA BILJEŠKA)
Kada bi ovako, kao noćas, izgledao svaki izlazak - život bi mi bio nekoliko
ako ne i više puta draži:
1. Aperitiv u birtiji
2. Odličan Koncert,
Dobra, prljava, žestoka, ne prepametna old-skool svirka,
nakon koje izlaziš na hladnu cestu s rokenrol zujanjem u ušima
i ritmom u kostima.
Fantastičan osjećaj.
3. Digestiv lokanje u dobroj birtiji koja drži Velebitsko,
s izvrsnom muzikom koja se prirodno lijepi za prljavu koncertnu buku u ušima,
pijanim gazdom koji zaboravlja naplatiti pola ceha,
uz odlične razgovore o muzici
4. Sendvič
I sve to u ponedjeljak.
...
Moguće je da se ovaj grad popravlja.
Publika je bila da bi je svaka majka poželjela.
Nakon ljetošnje Šalate,
i pohvale stisnutog Morrisseya,
počinjem vjerovati da to nije samo halucinacija -
Čini se da je duga, hladna, petnaestogodišnja zima učinila svoje -
Publika reagira kao da nikad nije čula rokenrol.
Divlje, entuzijastično, brojno i glasno.
Publika toliko izluđuje izvođače,
Da mahnitaju po sceni i viču u mikrofon: "This is - and I say this from the bottom of my fuckin' heart - our best show EVER!"
Čini se postajemo dobro koncertno odredište.
Čini se da sve više bendova to primjećuje.
Sviđa mi se to što mi se čini.
petak, 16.02.2007.
Špricer
U prvoj birtiji u koju sam sjeo u Buenos Airesu,
vidjeh nešto što sam oduvijek u kavani želio vidjeti.
Nešto što je jednoć stajalo i na našem kavanskom stolu
I što - svakom ekonomsko-tržišnom razlogu uprkos - nije s njega trebalo nestati.
Bar ne s periferije.
Jer, on progovara "kavana" ili "birtija" - u onom pravom starogradskom kontekstu -
više od ičeg.
Čak i od novina na stalku, koje stoje u onih nekoliko pretencioznijih zagrebačkih bircuza
što foliraju s austrougarskom uljudbom…
***
Plastični zagrebački kafići, žabe koje dižu nogu,
Samo dopunjuju okus koji ovaj grad ostavlja u ustima:
Okus nabujale, longitudinalno metastazirane varoši
u koje je netko nabio tablu: "metropola".
Okus mjesta koje ne zna što i kako,
Dok mu se ne suflira uvoznim katalogom i plakatom.
Okus mjesta kojem se krhki identitet okreće isključivo oko stare gradske jezgre,
gnjilih zgradica domaćih i tuđinskih kokošara i šljivara,
pitoreskno zapletenih oko velebnog Audi-parkirališta hrvatskih narodnih zastupnika...
Okus grada koji se svojim središtem trudi odati dojam urbanosti,
to bijedno, kržljavo nedonošče g. Beča i gđe. Pešte,
originalno poput 'Rebook' tenisice s Trešnjevačkog placa '92…
Okus provincije, jednom rječju,
Agrama, šupka sifilitične monarhije.
***
Želim, recimo, da – bar na periferiji – sjedim u bircuzu,
I da taj birtijaški simbol stoji na stolu,
kao što je stajao u doba pjesnika-sušičavaca,
pa i prije i poslije njih,
I da stoji tržišno-ekonomskoj logici uprkos.
Iz nekog višeg mentaliteta, možda.
Na urbani je kontinuitet, međutim, moj rodni grad nenavikao
Moj rodni grad doista ne zna kud da se djene
Kako da izgleda, što da čini
On nema nikakav stav,
a ponajmanje o sebi
i svom mjestu u svijetu.
***
U Buenos Airesu,
Vidjeh taj artikl u prvoj birtiji u koju sam sjeo.
Nije da nema alternative – oh, štoviše: elegantne su mineralne vode, u plastici i dizajniranom staklu, vrlo dostupne.
Ali – dostupan je i on,
simbol iste one kulturne i civilizirane logike koja zna
da usprkos modernosti CD-a i i-Poda,
vinilna ploča nije za smeće.
Drugi dan sam otišao u Cafe Tortoni,
Borgesovu Gradsku kavanu,
I usnimio taj blesavi sifon, ovako:
***
Appendix
(Crvuljak)
Nažalost, nisam imao prilike zadovoljiti veliku želju,
I upotrijebiti ga u slapstick svrhe...
... ... ...
Na zabavi mojih snova,
od hrane bi i pića bile
kremaste pite
i sifoni puni sode.
srijeda, 14.02.2007.
"Jutra su ..."
Nakon mnogo mjeseci
Otvorih oči u nevjerojatno sunčano rano jutro
I namah pronađoh žilu kontinuiteta sa djetinjstvom
Gotovo izgubljenu ispod naslaga prašine.
Djeca se bude vrlo rano.
Školarci se bude vrlo rano.
Ulaze u novi dan kao što tinejdžeri ulaze na obećavajući, lagano zahuktali tulum - uzbuđeno, s trncima iščekivanja...
Prošlo je dvadesetak godina, ali
na moje intimno zadovoljstvo,
jutra se u ovoj sobi nisu promijenila.
Usprkos horvatinčićima
koji su proparali vizure lijevo i desno od njega,
pogled kroz kvadrat mojeg prozora još uvijek je isti,
i iz parka i dječjeg vrtića dopire ista ona cika
i zazivanje.
Za biće atmosferično do srži
i dovoljan je i takav mali poticaj, draškanje čula
da otključa neki nasumični, beznačajni trenutak
zakopan teretom trivijalnih značajnih trenutaka težine od dvadesetak godina
Ovo mi je jutro tako vratilo jedno izgubljeno prijepodne '83 ili '84
Kad sam od kusura iz dućana na kiosku kupio strip "Tom i Jerry"
Pa ga cijelo prijepodne čitao i bojao bojicama na podu
dok je baka kuhala ručak.
Nije nešto,
ali čovjeka razveseli.
Jedno moram priznati jutrima:
premda manje poetična i umna od noći,
daju potpun okus danu.
Danas je srijeda, valentinska pače, i sad to znam.
nedjelja, 11.02.2007.
Zapah minulosti I
Veljača 1926.
U veljači 1926. zagrebački listovi pune stupce o spektakularnom razbijanju kriminalnog lanca u Mađarskoj, prikazujući olisičenog vođu falsifikatora Ludwiga Windischgrätza na stubama palače sudnice.
Fotoobjektivi u Kölnu bilježe trenutak odlaska posljednjih engleskih vojnika nakon osam godina okupacije.
Potresni izvještaji iz Portugala prenose metež krvave bune u razrušenom Lisabonu, kojeg pobunjenički topovi zasipaju smrću i nesrećom.
Dame i gospodu u godinama zacijelo je početkom veljače obradovala notica o senzacionalnoj novoj metodi za podmlađivanje, izumu profesora Jaworskog iz Pariza.
Kao novinski kuriozum predstavljena je i vijest o izumu izvjesnog dr. Manojlova iz Petrograda - kemijskoj metodi postizanja rasne reakcije krvi. Dr. Manojlov obznanio je javnosti i eksperimentom utvrđen fakt da je židovska krv rjeđa od ruske.
Glavna vijest dana 26. veljače pogreb je narodnog zastupnika Ivana Lorkovića, kojega kroz grad, do posljednjeg počivališta na Mirogoju, ispraća duga povorka ožalošćenih Zagrepčana.
U splitskome kazalištu – velik uspjeh operete „Mala Floramy“ meštra Ive Tijardovića, premijerno izvedene početkom siječnja.*
*(Pričekati treba još petnaestak godina do čuvene jasenovačke premijere.)
Načelnik grada Zagreba Vjekoslav Heinzl trudi se tih entuzijastičnih poratnih godina oblikovati nabujali grad od gotovo 180 tisuća žitelja u modernu evropsku metropolu.
Veljača 1926. donosi vijesti o svršetku radova na novoj palači Burze, a najavljuje se i projekt izgradnje velebnog Novinarskog doma na Trgu 29. listopada.
U zagrebačkim kinematografima igraju spektakli "Kavalir s ružom", "Doživljaji jedne podvezice", "Kad Pariz spava", "Posljednji dani Pompeja" i "Razbojnici od Bridgeporta"* s čuvenim Georgeom Larkinom i Annie Luther.
*(po svoj prilici „The Lurking Peril“, izgubljen nijemi biser drame i strave iz 1919., serijal od 15 lakozapaljivih kratkominutnih rola.)
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
… A u zamračenoj sobi negdje na Gornjemu zagrebačkom gradu
u hladnoranu zoru,
posljednji dah u usahla prsa šištavo uvlači gđa Margareta Schauff, rođ. Žigović Pretočka,
udova Adalberta,
c. i k. kapetana, viteza reda željezne krune III r. s dekoracijom i mačevima itd.
Uz nju samo sedam mačaka
i ližu joj ruku. Gospođa Schauff predsmtrno zijeva
i pušta iz ruke burmu,
koja se kotrlja do noćne posude.
Mačke će jaukati još danima
dok konačno ne privuku susjede i redarstvo
koje će razbiti vrata
i zastati na rubu sobe
s neskrivenim užasom i rupcima na licima …
četvrtak, 08.02.2007.
Noć
Izbjegavam dnevno zaposlenje
jednako kao i ravnanje po onoj "Tko rano rani"
Svjesno, namjerno, neodgovorno, i
što dulje mogu
Ja rano ne ranim.
Ja kasno kasnim i dockan docnim.
Budim se u ranoposlijepodnevnom svjetlu i u bunilu čekam da prođe
Na poslijepodnevnom svjetlu sve je tako blijedo, neinspirativno, otečeno, usporeno.
Ranojutarnje je lijepo, ali samo kratko. Dok se zora ne razvuče do kraja.
Noć je jedino mjesto u kojem živim.
Kad mi jednog dana oduzmu noć, oduzet će mi sve najintimnije.
Ali, kad dođe vrijeme, vjerojatno ću se složiti s tim
No regrets.
***
Noću radim
slušam glazbu
Pušim
Pijem
Plačem
Smijem se
Noću čitam
Noću pišem
Noću maštam
Svirao bih noću, da mogu. Sve bih dao da mogu. Akustično, a bogami katkad i električno.
Noću mi raste kosa
Noću mi deblja bilježnica sa zapisima
Noću se skupljaju parketi
Noću hrupe ideje i snovi na javi
Noću krcka radijator
Noću svi tiho dišu i ne govore
Noću ne zveče telefoni
Noću ne postoje minute i sati
Postoji samo jedan razvučen, glistolik trenutak koji se koluta i teče
Kada se noću soba napuni duhanskim dimom,
Otvaram noćni prozor i srčem hladni noćni zrak
noćna kiša je lijepa
noćni vjetar prekrasan
***
noću mi se pomuti svijest
vidim stvari koje danju ne vidim
zbog dnevnog sljepila
Uviđam neobične veze i događaje
vodim neobične razgovore
sa sobom i ostalima
promatram prašinu
topim se u glazbi
zveckam kovanicama u kasici
pijem paragvajski čaj
gutam riječi
Jedino još noću imam strpljenja za knjige koje sam nekoć gutao i danju
Nisam to ranije mogao shvatiti, ali sad počinjem
Uvjeren sam da neću to moći izvesti još neko vrijeme
Možda nikada
Ali sad razumijem
Noću uglavnom sve razumijem
Danju malošto
samo se noću može dogoditi da mi se nešto na što sam odmahivao rukom - Sean Lennonov drugi album - sentimentalno i orkestrirano i debelo producirano i jako atmosferično djelce koje je smišljeno da se uvlači - uvuče na mala vrata u kičmu, kao šećerni grešni užitak, neshvatljiv i nepojmljiv danju...
I izazove neko lažno sjećanje, splet atmosferičnih fabrikacija
šetnju francuskim filmom iz šezdeset i neke, u crnoj dolčeviti i sa slomljenim nosom
pored bosonoge Bardot
koja trči kroz mokru travu
***
Danju nisam sentimentalan
***
Danju nikad nisam pustio suzu
***
Noću... Pa, nekoliko...
***
Sve što vrijedi,
napravio sam noću
***
Noću sam uvijek,
uvijek zaljubljen
preko ušiju.
srijeda, 07.02.2007.
Bez naslova
Jednom sam davno
- Negdje 1989. ili 1990. -
Prije, dakle, rata, no već u debeloj nervozi pred oluju,
U novinama pročitao intervju sa tadašnjom beogradskom dopisnicom Televizije Zagreb, kojoj se ne mogu sjetiti imena.
Čemu je članak služio?
Možda smirivanju strasti: Persen u formi priče o jednoj obitelji.
Nije bitno.
Novinarka, koja je godinama – skupa s obitelji – živjela na relaciji Beograd-Zagreb, ispričala je, kao odgovor na pitanje kako se s time nose muž i djeca, sljedeću priču:
Mlađi sin se u potpunosti prilagođava: kako promijeni grad, tako promijeni naglasak i način izražavanja; među svojim beogradskim prijateljima pravi je Beograđanin, a među zagrebačkim pravi Zagrepčanec.
Stariji je, pak, sasvim suprotna priča. U Zagrebu se trudi biti Beograđanin, a kada dođe među svoje beogradske prijatelje, pretvori se u purgera i ne da nikome pisnuti protiv Zagreba.“
Zašto pamtim tu priču (gotovo do razine citata) već 17 godina, nemam pojma.
Vjerojatno zbog te intrigantne dijametralnosti, iz koje iščitavam, i u koju učitavam, sav ljudski dualizam, od gnoze i manihejstva, do one o napola punoj i napola praznoj čaši.
Iskreno, uopće me ne zanima niti želim raspravljati o političkom kontekstu;
ignoriram i činjenicu da je starijem dečku tad bila neka šesnaesta-sedamnaesta, doba kada samo želimo biti drčni i drukčiji.
Priče se uvijek sjetim pročišćene od tih prozaičnih detalja, jednostavno fasciniran samoniklom dvojnosti
I razmišljam kako sam od mlađeg brata
Vremenom postao stariji… Pun not intended…
Nego rastući osjećaj da
prihvaćanje, mirenje, prilagođavanje,
XXXXX
širi neki opaki smrad truljenja...
Ažur
Op.a.
Iz posljednjeg pasusasusas, izbrisana je riječ "sazrijevanje", jer navodi na pogrešan put. Osobno, I'm all for it.
Sazriti - znači dosegnuti duševno ravnovjesje
A to je dosežno i bez konformiranja,
i obratno.
subota, 03.02.2007.
Prijehavši u Zag…
Danas je bio uistinu poseban dan.
Otišao sam u grad.
Budući posljednjih godina središte grada Zagreba
pri danjem svjetlu viđam rjeđe nego uznici KP doma,
Ponio sam fotografski aparat
Kako bih ovjekovječio taj izlet, za uspomenu i dugo sjećanje
***
U Radićevoj ulici naletio sam na golubove u stanci za ručak
Odlučili su se za pizzu.
***
Svetac-zaštitnik Engleske i Družbe hrvatskog zmaja,
i danas je čuvao svoje štićenike.
Drhtavi su vitezovi Družbe mogli biti spokojni u svojoj kvazimasonskoj dvorani ponad Kamenitih vrata.
***
Prošavši kroz navedena vrata,
koja imaju i vlastitu Majku Božju,
Uniđoh na Gornji grad
***
Gornji grad mjesto je romantično-melankoličnih veduta…
…I onih koje to nisu.
***
Gornji grad obrastao je bršljenom.
Pitoresknim ukrasom,
Koji kućama daje taj neodoljiv miris vlage
***
Prolazi su na Gornjem gradu uski, i pretaču se u ubave stube.
Po njima noću rado mokre i povraćaju Zagrepčani.
***
Gornji grad skriva svakojaka čudesa.
Jedno od njih, scenografija je filma „Tko pjeva – zlo ne misli“.
Stanovnici scenografije – kojoj nedostaju stube do terase – imaju danas i auto,
i parkiraju ga ispred nekdašnje 'Praone i peglaone rublja za gospodu' koju je držala Vida Jerman.
***
Osim filmskih scenografija,
tajnovite, memljive gornjogradske veže skrivaju i presahle bunare iz kojih su se nekoć pojili stanari…
…Te pokoji ostatak nekog od stanara.
*
Nad pločom Pavla Davida Vakanovića, koji je 1818-e umro u četvrtoj godini starosti,
zastane autor ovih redaka
Svaki put kad se obere na Gornjem gradu
Već 15 godina.
Obično tad neko vrijeme razmišlja o životu koji je završio rano i davno,
Od čega je dječak umro,
je li bio sretan dok je bio živ,
kojim se igračkama igrao…
*
…I je li njegova majka voljela promatrati sutone iz tuškanačke šume…
četvrtak, 01.02.2007.
Sukus stiha
Bit moje poezije sadržana je u osmjehu starca,
U gipkom njihanju začinskoga bilja
U miomirisima domaće kuhinje
U djevičnjaku posrnule djevojke
U strastima starog isposnika
U blagom pogledu krvnika
U naivi othranjenog laneta
U žuboru rasnih nemira
U snovima usamljenih privrednika
U poniženju osramoćenih urednika
U žudnji rumenih udova
U samosvijesti bojevih glava
U raskiseljenosti starih obojaka
Prenemaganju starih dama.
I kad osjetim nemir nad nedaćom života,
I kad mrki obuzmu oblaci me jada,
Prožme tad često me radost zbog stiha
I pripadnosti plemenitom plemenu pjesnika.
A.G.Milić,
Puntavle, august 1982.
Bilješka o pjesniku:
Samohrani pjesnik Antun Goran Milić nikada nije ušao u školske čitanke,
i dan-danas smatra to jedinim svojim životnim uspjehom.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
