Nakon mnogo mjeseci
Otvorih oči u nevjerojatno sunčano rano jutro
I namah pronađoh žilu kontinuiteta sa djetinjstvom
Gotovo izgubljenu ispod naslaga prašine.
Djeca se bude vrlo rano.
Školarci se bude vrlo rano.
Ulaze u novi dan kao što tinejdžeri ulaze na obećavajući, lagano zahuktali tulum - uzbuđeno, s trncima iščekivanja...
Prošlo je dvadesetak godina, ali
na moje intimno zadovoljstvo,
jutra se u ovoj sobi nisu promijenila.
Usprkos horvatinčićima
koji su proparali vizure lijevo i desno od njega,
pogled kroz kvadrat mojeg prozora još uvijek je isti,
i iz parka i dječjeg vrtića dopire ista ona cika
i zazivanje.
Za biće atmosferično do srži
i dovoljan je i takav mali poticaj, draškanje čula
da otključa neki nasumični, beznačajni trenutak
zakopan teretom trivijalnih značajnih trenutaka težine od dvadesetak godina
Ovo mi je jutro tako vratilo jedno izgubljeno prijepodne '83 ili '84
Kad sam od kusura iz dućana na kiosku kupio strip "Tom i Jerry"
Pa ga cijelo prijepodne čitao i bojao bojicama na podu
dok je baka kuhala ručak.
Nije nešto,
ali čovjeka razveseli.
Jedno moram priznati jutrima:
premda manje poetična i umna od noći,
daju potpun okus danu.
Danas je srijeda, valentinska pače, i sad to znam.
Post je objavljen 14.02.2007. u 10:09 sati.