Prolog:
Etnografski muzej pokazivao je ambalažu, hljebove kruha
i pečenu svinjsku glavu
S jabučicom u kljovama
U Muzeju za umjetnost i obrt
Bilo je previše ljudi
Napola vrtoglav od smrada, vrućine i gužve,
olaktio sam se u ponoć na ogradu prvog kata, samo da odahnem trenutak.
Stao sam promatrati ljude koji su se vrzmali u prizemlju poput slobodnih elektrona…
I posve nehotice
Udubio se kao u umjetničko djelo.*
* Ne ljubim ljudsku vrstu
I istovremeno je nalazim fascinantnom.
U pola sata na ogradi
Shvatio sam potrebu starih žena, da povazdan stoje nalakćene na prozore
Želim takav pogled svaki dan – na dolaženje, stajanje, odlaženje i vraćanje…
Pogled s nekoliko metara visine, da jasno vidim izraz lica
da jasno pročitam emocije, kad već ne mogu misli.
Nakon desetak minuta uhvatio sam sam početak tragikomične jednočinke
U foajeu je, u gužvi, stajala grupica hihotavih djevojaka studentske provenijencije,
i potezala crno vino iz bočice negazirane vode
Najatraktivnijoj od njih – napadno našminkanoj plavuši s daškom tinejdžerskog gotik-šika– u jednome je trenutku prišao dinaroidan, oteži,
nabiti, proćelavi četrdesetpetogodišnjak.
S kojom je nakupinom riječi pristupio, ostaje mi misterij.
Možda je predložio foto-session.
Možda je predložio pjevačku karijeru.
Možda je predložio
Njezine su se prijateljice nakon nekoliko minuta odmakle koji metar i smijale mu se iza leđa.
Bio je sredovječan
i odjeven kao George Constanza.
One su bile mlade, moderne i urbane.
Plavuša je željela pobjeći, ali se nije usudila.
Četrdesetpetogodišnjak je desetak minuta - rukama i nogama - pokušavao ostaviti dojam,
Koji će je osvojiti
Brbljajući bez prestanka
Uz široke geste
približavao se sve bliže,
naginjao da nešto kaže na uho,
tobož' zbog gužve i buke.
Držala je prekrižene ruke. Prvi sat psihologije.
No, bila je pristojna i nije ništa rekla.
Odgovarala je jednosložno, klimala glavom, nelagodno se smješkala i kradomice pogledavala u prijateljice.
Spasite me.
Kučke.
Nakon nekoliko minuta, četresetpetogodišnjak je procijenio da je može dotaknuti,
Dotaknuo joj je rame.
Još jednom.
Potom ju je uhvatio sa ruku i divio se njezinom srebrnom prstenju. Odulje.
Uzeo je zatim prospekt sa štanda,
zatražio od hostese olovku,
napisao telefonski broj i – brižno ga presavivši – uručio djevojci, značajno je gledajući u oči.
Slobodna, konačno slobodna, ona je odmah pojurila prijateljicama.
Do mene se čuo zvuk kamena koji pada sa srca.
On nije bio nimalo zadovoljan što je otišla,
pa je nervozno stao nekoliko metara od njezine grupe
i nekoliko dugih minuta pokušavao ostvariti kontakt očima.
Nije mu uspjelo.
Trudila se da gleda negdje drugdje,
i da što življe i veselije razgovara s prijateljicama.
Nije izdržao, nije mogao izdržati i
opet joj je prišao, progurao se kroz kordon samo da kaže još koju.
Potom je otišao zapaliti cigaretu.
Plavuša je tad živčano nasitno
razderala papir s brojem,
i teatralno ga – uz vrisak olakšanja i smijeh prijateljica – bacila konfetnog u zrak.
Papirići su se rasuli po ljudima i podu.
Djevojke su otišle.
Red je bio gust i polako se pomicao,
mnogo je ljudi strašno željelo vidjeti faksimile Leonardovih inženjerskih skica.
Tip se vratio s čik-pauze, ukopao se nasred foajea,
i očajnički je stao tražiti pogledom.
Ona je već davno nestala.
Zagledao se u svako lice, okretao oko sebe, a potom digao pogled
i tražio je među nama, naslonjenima na ogradu.
Pogled mu se susreo s mojim,
i prešao dalje.
Osjetio sam u tom momentu nešto literarno.
Ti su nepoznati likovi – samo za mene – izveli jedan igrokaz.
Snažno, emotivno, katarzično i mučno
Dijalog je bio dalek, pa sam ga - kao u nijemom teatru - konstruirao sam
I sad, pred sam kraj,
posljednji lik koji ostade na pozornici
gleda pravo u mene
i traži odgovor.
A ja ga, kao pravi gledatelj, znam
ali šutim.
Epilog
Usprkos groteski tog njegovog čina,
očajničkog i ponešto degutantnog pokušaja hvatanja djevojke koja bi mu mogla biti kći -
razmišljao sam trenutak da – poput postmodernističkog pripovjedača – interveniram u priču, i ponudim mu završetak:
gestom pokažem da baci pogled na pod, gdje su se – raspršeni nogama posjetitelja – nalazili preostali konfeti, i možda pokoja znamenka telefonskog broja.
Odustao sam.
Već viđeno.
Znao sam da mi nije oduvijek odiozan, znam da sam jednom transcedentirao, a evo i kada:
Walk down the mem'ry lane
Zapis s kraja 1998-me:
"Jedna od najtiših i najbjeljih noći ikada.
U kratkoj, ali dugoj šetnji od Remize do Horvaćanske snijeg mi je škripao pod tvrdim cipelama, stric-vujc, stric-vujc…
Palo ga je dosta, možda desetak novih centimetara koje je naleglo na prošlotjedni, i auti su se od straha prorijedili – nisu uspjeli zaprljati Selsku. Bila je potpuno bijela, svjetlucava.
Da li od maligana koji su mi zamutili svijest, ili od poledice koja je provirivala ispod snijega, tek – posrtao sam svako malo, u posljednji tren održavajući krhku ravnotežu.
U jednome trenutku nisam uspio ostati na nogama, zaronio sam naniže i raspao se u bijelom oblaku.
Smijući se kao malo dijete, pod rukama – pod izlizanim kožnim rukavicama - osjetio sam mu teksturu: bio je prhak, rastresit, neprirodno svjetlucav, holivudski…
Dočekao sam i sljedeće jutro, koje je zgazilo svu poeziju prethodne večeri, opovrgnulo svu sinoćnju draž.
Debeli je sloj snijega već grubo oskvrnut oštrim ubodima žute pseće pišaline, i posut nekim trunjem i listovima s dobrodržećih stabala. Staze su utabane blatnjavim radničkim cipelama.
Oktanska ga je đubrad dodatno ispjegala smeđim lepezama bljuzge – ceste su prepune te ljigeži koja se lijepi za kotače i potplate cipela…
Trenutak je prošao,
Ali je ostao urezan u mozgu,
gdje će mu društvo praviti najprobraniji momenti, napabirčeni onako iz svih godišnjih doba i nekoliko horizonata… "
***
Nekoliko godina prije toga, iz zadaćnice s temom "U bijeloj umnoj tišini snijega ja hodam i osjećam jalovu bol" (!) dobio sam jedinu zadaćničku peticu u cijelom srednjem školovanju. (Nisam pisao simpatično, šta da kažem...)
Imamo snijeg i ja neki ambivalentan odnos...
1. Doživljavati snijeg kao
a) vrhunac godišnjeg ciklusa,
b) nebesku poslasticu ili Božji šlag,
c) nepredvidljiv (ali stravično željen) dar za zimske praznike
2. Prezirati ljude koji gunđaju kada padne snijeg
Znam, međutim, kad sam postao taj koji gunđa i svake zime mantra 'neka i stisne, samo da ne padne':
1. Kad sam počeo izlaziti, i shvatio da se svježe oprane traperice ne slažu najbolje sa dubokim nakupinama govnolike bljuzge
2. Kad sam dobio vozačku i prvi put iskusio kakav samo davež može biti snijeg u gradu, i:
a) struganje leda sa šoferšajbe iliti vjetrobrana u ranu zoru, uključivo s kašnjenjem
b) vožnja po dubokim, usječenim brazdama koje onemogućuje skretanje po volji
c) proklizavanje i plesanje po natabanim cestama i križanjima
d) pronalaženje parkirnog mjesta kada ih viša sila oduzme trećinu
3. Nakon što sam prvi put pročitao da 100.000 Hrvata svakog siječnja diže kredit kako bi tjedan dana po slovenskim, austrijskim ili talijanskim rupama, uz lonac sarme iz gepeka, foliralo St. Moritz ili Aspen.
Bez imalo kompleksa radeći vic od Čeha koji na Jadranu čine to isto.
Nakon toga mi se svake godine u ovo doba diže želudac. I ovaj put ne od sarme.
Namjeravao sam objaviti započeti ep, ali kolegica mi je proslijedila štafetu
pa sam kao odani pionir (prisega '83) odlučio prihvatiti peer pressure
i ipak ispisati
Pet osobnih činjenica:
1. Želim biti rokenrol zvijezda. Čak mnogo jače nego sa 16.
Ponekad pomislim da sam možda malo prestar.
Onda pogledam prosječnu dob hrvatske rok-scene i odbacim tu pomisao.
* * *
2. Površan sam autodidakt.
Mogao sam komotno i ne proći obrazovni sustav, jer što znam – naučio sam samostalno, i obratno: ne znam gotovo ništa čemu me on učio. Tablica množenja? Ciklotron? Druga latinska deklinacija? Hahaha.
O svemu znam nešto, o ničemu ne znam dovoljno.
Posao novinara kao stvoren za mene.
Na žalost – ne želim ga.
Pamtim i upijam samo površinu stvari: drugim riječima - obirem skorup.
* * *
3. I za razliku od većine ljudi koje poznajem, mogu zamisliti i provesti u djelo gutanje debele, hrapave kože skorupa bez bljuvanja.
Sirutku (cijeđ od sira?), ipak, s gnušanjem odbijam.
Kad smo već iskreni, i kod kiseloga, ne volim ni sarmu. Dosad nisam upoznao istomišljenika.
* * *
4. Do 16-e sam bio prilično introvertiran, i samozatvoren u prekrasan svijet knjiga, glazbe i fantazije.
Prvi put izašao u 'život' tek u drugom razredu srednje, a prvi poljubac iskusio tek sa 16 godina.
Ne žalim, međutim, jer sam ubrzo ipak prilično nadoknadio 'introvertne godine'.
* * *
5. Rođen sam pod sretnom zvijezdom.
Žešće zlorabim tu činjenicu.
Sve što sam ikad dubinski želio – ostvarilo se.
Sve što želim napola– ne ostvaruje se.
Problem je što uglavnom želim - napola.
* * *
Ne prosljeđujem dalje
jer svi koje pratim već su uglavnom obavili svoje.
Što napraviti kada ti se svakim danom sve jače i intenzivnije povraća od pomisli na posao koji radiš i za koji si osposobljen izgubljenim godinama života?
Osjećam se kao da sam pukim slučajem ušao u neki bezvezni vlak, tandrkao se tisućama kilometara, i na kraju linije se obreo u nekoj blatnoj, klaustrofobičnoj vukojebini iz koje sad jedino želim što prije pobjeći.
Bijeg - predmnijevam - nije nemoguć, možda ni težak, samo - ja još ne vidim u kojem pravcu krenuti.
Promijeniti posao?
Ali, kako?
Kao konj s onim nazuvcima na očima, ne vidim ništa drugo. Kad god pokušam potražiti drugi smjer, vratim se na isto. Klaustrofobija raste. Napadi panike se učestaljuju.
Izlaz!
Gdje je izlaz?
Dati oglas?
MOMAK, još ni trideset, VSS humanistički smjer, pušač, blijed, rezigniran i neozbiljan, TRAŽI usmjerenje i životni cilj.
Voli:
- spavati do kasna, ali i buditi se rano.
- raditi noću, ali i danju
- promjene, ali ne i katastrofe
- adrenalin, ali i mir
- glasnu i bezumnu, ali i misaonu i akustičnu glazbu
- ljeto, drveće, pse, knjige i gitare
Ne voli:
- sve što vole mladi
- autoritete
- prokulice
ŽELI: neki jebeni smisao
Oduvijek me zanimalo
Čime se ljudi bave?
I kako zarađuju?
Da li su sretni?
Jesu li zakočeni?
I kako se mire sami sa sobom?
A za to vrijeme:
Vrijeme teče, prođe rok, evo vraga skok na skok.
Naravno, uvijek mi ostaje kriminal
Nenasilni, naravno.
Zaboravio sam biti siledžija.
Kao dječak sam pokazivao izvjesnih nagnuća za jalijašenje
Ali,
krenulo je u drugom smjeru nakon što sam otkrio biblioteku Vjeverica i Ratka Milića...
***
Puno godina poslije..
pred mineralnom vodom...
Pitam se...
Tko mi je kriv što se nisam cijepio protiv gripe..
Nema gripe u Hrvata?
Oh, oh!
Mora onda da cijeli ovaj tjedan bolujem od hemeroida.
Ili je možda riječ o običnoj depresiji.
S predsmrtnim temperaturama
I inkvizicijskim bolovima u kosturu
Ova je bolest bila mučna i naporna
Premda,
Kao pravi optimist pod krinkom pesimista,
pod krinkom optimista, pod krinkom pesimista
Stava sam da je bolest dobro vrijeme za
Interventnu akciju,
i pozitivno djelovanje,
koje nam je inače strano.
Recimo:
Bolestan sam.
Da, ali - ne pušiš.
Bolestan sam.
Da, ali jedeš mnogo juhe, piješ čaj i limunadu i uzimaš propisane količine vode. To je, uvjeravaju te, dobro za zdravlje i ten.
Bolestan sam.
Da. Gle krasnog trenutka za pročitati knjigu, pogledati film, skinuti se s prokletog kompjutera.
Bolestan sam.
Da, al ne od stresa, braco. Udri brigu na veselje. Bar na spavanje.
Itd
Da, često se razveselim bolesti.
Zato se nisam ni cijepio.
DISCLAIMER:
Riječ 'bolest' koristim kolokvijalno, tinejdžerski
I njome obuhvaćam prehlade, pothlade, gripe, viroze i ine
Domaće 'lakše' bolesti koje prebolimo uz par do tjedan dana ležanja,
Nešto tableta, čaja i juhe.
NE BIH se osjećao bolje da obolim od beri-berija ili žute groznice.
Ovaj put nisam bio dovoljno dobro i da bih mogao čitati
Utonuti u rupu nepostojanja, pritajiti se neko vrijeme, i raditi nešto svoje ... kao hrčak
Nažalost, bilo je prevrelo pod ovratnikom,
premutno u glavi
premaglovito pred očima,
prebolno u bilo kojem položaju osim položaju leša...
Ovaj je put - ako ćemo iskreno - bilo vrlo bolno, mučno, naporno, glupo i nadasve dosadno
No, učinio sam nekoliko pozitivnih stvari:
A pročistio organizam, 3 dana zbog gađenja pijući samo tekućine
B nisam pušio
C nisam sjedio za kompjuterom
D nisam pio kave
E nisam se živcirao
F pogledao sam neke DVD-e koji već mjesecima skupljaju prašinu u redu za čekanje
G uhvatio jednu epizodu onog starog Sherlocka Holmesa na kanalu A - jupi!
***
U danima izolacije, u svojem kužnom malom kraljevstvu od par kvadrata,
Čovjek se zamisli,
Zaroni u se,
I u svoje kljuse.
U bolesničkoj postelji prisjetimo se svih prethodnih puteva
U istim uvjetima; istoj pozi, istom stanju, s istim toplomjerom pod istim znojnim pazuhom
Ponekad, na nesreću, i u istoj pidžami
U tom obilju istosti, nenadano izrone neki zaboravljeni detalji iz vremena naše zadnje bolesti…
'Kad sam onomad imao gripu i ležao tjedan dana, uspio sam prvi put pogledati sve James Bondove, jedan za drugim. Tad sam, zapravo, na svoje iznenađenje spoznao da je ozloglašeni "U službi njezinog veličanstva" jedan od boljih filmova u inače prilično infantilnom serijalu, a crna ovca među Bondovima, vazda izrugivani George Lazenby, ustvari najljudskiji James, jedini ikad koji na kraju filma ne ševi u čamcu za spašavanje nego plače za volanom zbog smrti žene… Najvjerojatniji razlog zbog čega je film prezren.'
Onda shvatimo da se taj minuli detalj nije mogao dogoditi prije manje od 9 godina, iako nam se čini da je bilo pretprošle, pa nas pod 25 kilograma deka malo zazebe prolaznost...
***
Ljudi ne podnose biti bolesni,
Smrdi im to na starost, nemoć,
Podsjeća ih na smrt,
Znoje se od pomisli da im ona visi i dahće za vratom poput perverznog starca koji će ih jednom dotaknuti
Užasavaju se neaktivnosti
Užasavaju se gubitka kontrole
Užasavaju se "odsustva" iz života... makar posve benignog i kratkoročnog
Valjda je to 'normalno'
ne bi znal reč
No ja..
Ležeći danima u vlastitoj kužnosti
I lagano se iz nje izvlačeći,
Poput zmije koja svlači lanjsku kožu
Postajući svjestan da sam fingirao starost i metaforički omirisao trulež (.. well ..)
I izvukao se, opet zdrav, čio, lijep i mlad
I friško istuširan
... Ja se sasma dobro osjećam nakon fine jednotjedne bolesti
Metaforički klistirana duha i tijela
Klecavih koljena al – čist.
UPDATE:
Čitam,
Da imamo gripu!
Gripa konačno nam došla je u Hrvatsku!
Nek' sam i ja jednom Vlasta
Koja čini proljeće.
Avangarda, pače.
Sedmog siječnja hodao sam uz škriljavo žalo obale koju je zapljuskivalo tmurno baltičko more.
Kapljice soli snažni su mi napusi tjerali pravo u lice, uprkos tomu što sam se čvrsto zaogrnuo i dobro omotao debelim ogrtačem naučenjačke ozbiljnosti.
«Eto, kako smo mi kroz povijest krivo shvaćen narod», govorio mi je profesor Xavier. «Osuđivali su nas što krtice spravljamo zrele, odstajale, i na kiselo, s njokima od krumpira. Kako pobogu drukčije da ih spravimo?!?
Ne znaju li ti 'uljuđeni i kultivirani Evropejci' da je krtica, ta žilavo slijepa štetočina, inače prebljutava, premučna, pa i pretvrda?
Očito – ne znaju!»
Glas profesora Xaviera odzvanjao mi je u ušima.
Osjećao sam u kostima tog prohladnog, slano prskanog sivog baltičkog jutra, da se rušim u jezivo grotlo samosažaljenja.
E. Nolde
Prokleto bilo ovo doba godišta.
Ništa u njem pozitivnog - osim Byronova rođendana. Dvjestadevetnaestog.
Očaj za kraj
Svaki put kad dignem glavu iz pijeska
vidim kako kroz prste klizi nešto što volim
... a vrijeme je ujutro nekako mirisalo na proljeće.
Mozga jošte zgužvanog,
i misliju nesuvislih,
večeras nudim samo bric-a-brac
i triviositnice
Nadam se da neće pasti snijeg. Gume su mi toliko ćelave da pri kretanju cvile ko cvilidreta.
Osjećam se kao Starsky ili Hutch
"He's getting away! Get him!" CVIIIIIIIL! CVVIIIIIIIIIILLL!!!
Jednom sam, zbog ćelavih guma, zaplesao valcer na križanju, u debelo osniježenu ponoć, na debelo utabanoj Slavonskoj.
Nepromišljena kočnica, duugi spoori zaustavni put, i
'jen-dva-tri-okret-jen-dva-tri-okret'.
Srećom, bio je to samotni ples.
Valjda zbog mećave, drugog automobila u tom trenutku nije bilo na vidiku.
Iako je ples trajao kratko, kada je završio bio sam obliven znojem.
Sjedio sam tako, dijagonalno, (na pustom su križanju svjetlucala božićna semaforna svjetla - 'žuto!-žuto!-žuto!'), još pola minute.
Zatim sam udahnuo, lagano okrenuo u pravilni smjer, i otišao kući.
Murray je jučer opet bio u petlji 2. veljače.
Iako sam uredno odslušao i položio filmološke osnove kod prof. Peterlića
Ovaj film, za razliku od mnogog Truffauta, Godarda ili "Breze" A. Babaje
Pogledam svaki put kada je na ekranu.
(Pomaže i činjenica što potonjih nema na ekranu)
Uzgredbudirečeno, svaki put ponovo pogledam i - ne sramim se reći - "Povratak u budućnost",
jedan, dva,
a bogami i tri.
Ne radim to zato jer su ti filmovi toliko dobri
Ili zato jer sam malouman
Nego zato što (i zato da) mi mozak potom danima divlja od
MAŠTANJA O BESKONAČNOM DANU
Vrijeme koje nije vrijeme,
Nije rijeka nego fontana
Moći
pročitati sve knjige
pogledati sve filmove
poslušati svu muziku
naučiti svirati sve instrumente
naučiti sva tajna, manje tajna i netajna znanja
napisati roman... ne, to ne bih mogao... papir bi svako jutro bio prazan
jedino ako... ne naučim metode mnemotehnike, kao negdašnji đaci s integralnom verzijom "Smrti Smail-age".
...
...
...
Seks, droge, alkohol, mogućnost zadovoljenja svih postojećih niskih i visokih poriva...
Bez fizičkih posljedica
Obestjelovljenje
Svemoć...
Kad bi nastupila blaziranost?
Očaj, histerija, nasilje? Ludilo? Suicidalnost?
Da li bih oklijevao učiniti radikalan potez iz straha da se omča ne raspetlja baš taj dan, baš tog trenutka?
Koliko bih dugo oklijevao? U kojem bi mi trenu postalo svejedno?
Je li sukus hrabrosti ravnodušnost spram djelovanja?
Ili je to ludost?
Razlikuju li se hrabrost i ludost uistinu samo u postotku nanijetog zla?
Ponašanje duha u moralno/etičkom vakuumu?
Dolazi li moral iz ljudske nutrine?
Da li je osjećaj nadvladavanja sebe uistinu ravnovjesan božanskom spokoju?
Jesu li to osjećali sveci i mučenici?
Je li Bog uistinu omnipotentan, ili je samo "toliko dugo ovdje da sve već poznaje"?
Što definira Boga?
Dosegnem li ili opovrgnem sve što ga definira, gdje to smješta mene?
Za koliko bih naučio bubnjeve?
..deep issues, man.
Da se ne dotičem putovanja kroz vrijeme, teme za još višednevniji autizam, punog pitanja, i malo odgovora.
Da se ne dotičem tek 'Paleta samog na svijetu'...
***
Dočekom nisam oduševljen.
Jedan je aspekt bio izvrstan,
ostali su podbacili.
Podbacila je čak i kompilacija, proklet bio DVD-plejer koji svira po abecedi.
Had a good hair-day, though...
***
Zaboravih, jesu li neparne godine sretne ili nesretne?
Broj sedam bi trebao biti sretan, il' se varam?
Možda samo "signifikantan"?
Hoćemo li ove godine stati u neko signifikantno govno?
***
KOMAD STRUJE SVIJESTI
Pada kiša ubi miša
Miš mi je polje popasel
Jao sigameni
O-re-na-vol-looooveee....
pasulj gulj gulj.. gulj-gulj-gulj...
***
Slušam Bijeli album
i padam ničice
Sanjao sam jednom davno da su me Bitlzi, u samim počecima karijere, uzeli u bend umjesto Harrisona.
George je rekao: "Momci, žao mi je - izlazim. Mislim da ovaj bend nema budućnosti.
Ovaj mladac me može zamijeniti. Nije loš".
Bijaše to lijep san.
OČAJ ZA KRAJ
Mislim da ni beskonačnost ne bi bila dovoljna da skladam nešto tako savršeno kao "Happiness Is A Warm Gun".
Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.
- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.
- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.
- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.
- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu
- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.
- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.
- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.
- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.