Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 30.12.2006.
Merry New Year
Memo to myself:
You are a lying bastard, my friend.
Elem, novogodišnji prigodni:
Najgluplji doček svih vremena: 2001.
Kad sam se greškom našao zarobljen u komornom prostoru s još, slovima i brojkom, 5 (pet) ljudi.
Od glasne tišine unutar debelih zidova nismo čuli ponoćna pucanja,
od čudnog smještenih prozora nismo vidjeli nebo ni vatromete,
nitko od prisutnih nije imao sat na ruci,
i novogodišnja smo rukovanja i čestitke izmijenili blizu jedan. Stvarno ludo.
Puštala se loša, iritantna elektronska glazba iz računala u drugoj sobi.
Pokušaj mijenjanja glazbe naišao je na neodobravanje domaćina. Isti nije uspio. Pijukanje se - uz nesnosno naporne dijaloge i monologe - nastavilo sve do okašnjelog razilaženja u 2 sata.
Budući da sam, na nesreću, ja bio predlagatelj tog okupljanja tu večer, posipao sam se pepelom i bio mrzovoljan većinu siječnja i veljače.
Drugi najgluplji doček: '98 ili '99. Ne mogu staviti ruku u vatru.
Negdje na Maksimirskoj.
Previše nepoznatih, nezanimljivih ljudi u ovećem stanu.
Obilje glupih razgovora.
Stravičan izbor glazbe.
"Mare i Kate" Igora Štimca na repeatu: pjesma večeri, s desetak ili petnaestak izvedbi. Popraćenih zborskim skandiranjem. Katastrofa.
Večer proveo na balkonu.
Neka čudna muvanja.
Izmaglica, lagana amnezija.
Čini mi se da je bilo mokrenja kroz ogradu balkona.
Čini mi se da je bilo nekakvih hvatanja i natezanja između plahti koje su se sušile na štriku.
U zoru je krenulo omanje natjecanje puštanja vjetrova u plamen upaljača. Koje je proteklo u pijanom smijehu, i s pokojom oprljenom obrvom. Da.
Nothing to write home about, u svakom slučaju.
Sutrašnja kava bila je zanimljivija.
Treći najgluplji doček: 1993.
Roditelji otputovali na doček.
Natmušeni tinejdžer nije htio čuti za to da im se pridruži.
U posljednji trenutak, 31. prosinca poslijepodne, otpao mu tulum kojem se veselio.
Novu godinu je dočekao sam, u dnevnoj sobi,
grickajući suhu, skoranu makovnjaču,
pijuckajući rakije i viskije iz bifea,
pušeći meki Benston,
oholo gaseći čikove u roditeljsku pepeljaru.
Čitajući neku povijesnu knjigu o starim Rimljanima
Slušajući Doorse i Zeppeline na gramofonu.
Kad bolje promislim, nije bilo toliko ni loše.
Prvo (novogodišnje) pijanstvo: 1988 ili 1989.
Roditelji otišli na doček.
Sin-osnovnoškolac ostao na čuvanju kod djeda i bake.
Jela se prasetina i francuska, gledao se zabavni novogodišnji program ("Šampanj, šampanj"?), u ponoć se popilo malo Bakarske vodice.
Baka i djed se povukli na spavanje oko pola 1.
Unuk se, četvrt sata kasnije, pod okriljem noći iskrao iz kreveta, uzeo Bakarsku iz frižidera, i cijelu je ispio na balkonu, gledajući okašnjele rakete, i paleći prskalice. Jeftini domaći alkohol po prvi mu je put u životu pomutio pamet.
Sljedeće jutro, unuk se mogao (da je imao hrabrosti) pohvaliti svojim prvim mamulukom.
Nitko nije registrirao praznu bocu. Unuk je prošao lišo.
* * *
Najbolji doček svih vremena: 2000.
Bez premca.
Izvrstan tulum.
Svi prijatelji na okupu.
Izvrstan prostor.
Izvrsna muzika.
Puno klope, pića i lakših narkotika.
Poslije ponoći smotao jedno pirgavo stvorenje lijepih očiju
Koje i dan-danas sjedi s desna u mojem autu
I leži slijeva u krevetu.
* * *
Nova godina (budući počinje i završava u ćumezu moje dnevne sobe)
gubi na zanimljivosti i uzbuđenjima posljednjih godina,
no, s druge strane, dobiva na sigurnoj zabavi, finom odvaljivanju, i ugodnoj, prijateljskoj atmosferi.
Što nikako nije za odbaciti.
Uz to, pruža mi se prilika provesti dva dana prije Nove godine u preslušavanju obimne kolekcije glazbe
i minucioznom slaganju novogodišnje kompilacije / soundtracka večeri
Što je jedan veliki gušt ali i prava znanost
Potvrdit će svaki ljubitelj glazbe
I John Cusack.
Vele mi ljudi: "Izvrsne su ti kompilacije".
Ja im odvraćam: "Hvala"
* * *
Ponekad me, ipak, malko lecne
Pomisao na veliki, uzbudljivi, ekstravagantni, dekadentni tulac,
Sličan nekim davnim.
* * *
Nekatarzičan svršetak posta, znam.
četvrtak, 28.12.2006.
Memo to myself:
- Ne pisati više prigodničarske tekstove ako u pripremi već ne postoji novi, ne-prigodničarski.
Jer, dogodi li se da se u idućim danima ne ukaže prilika, vrijeme ili interes za novi zapis na blogu,
prigodničarski tekst i dalje nesmiljeno stoji,
i smeta,
dostojanstven poput natpisa "Živio 1. maj, Praznik svih radnih ljudi"
u izlozima prodavaonica obuće usred kasnoljetnih žega.
Ovaj, stoga, post služi samo da pogura prigodničarski 'božićni' jedno mjesto dolje.
Digestiv,
If you will.
nedjelja, 24.12.2006.
"Zašto mi Božić nije fora"
Nereligiozno odrastanje.
Nema te krutine da stvar drži pod željeznom disciplinom i strogo propisanim rasporedom 'običaja'.
Ništa crkveno
Nešto sitno naslijeđenih, narodskih tradicija i šikanja:
- mahom prehrambenih: ponekad ribetina prije, prasica ili tuka za, ostaci prasice ili tuke danima poslije. Francuska. Petnaest kilograma. Kolači.
- nešto sitno neprehrambenih: bor, obligatno čišćenje kuće,
- i obavezno obiteljovanje, što nakon 13-te postaje blagi davež.
Obitelj uglavnom nema što za ispričati, nije bogznašto zabavna, i taj 'domjenak' uglavnom nije neki urnebes.
Al, tko voli nek' izvoli.
U obiteljima s više zajedničkih interesa ili babom-komičarkom možda je zanimljivije.
Doživljaj se svodi na nešto žderanja i gastritisa, nešto dociranja za stolom, mirise ručka u odjeći i kosi, pokojeg darka...
koji unezvjeruje kao i manijakalni, estrogenom podmazan šoping u Ha-und-Emu u Grazu
no uzoriti Bozanić je već rekao.
... pokojeg darka,
cjelodnevnog povlačenja po kući jer ništa ne radi i nitko nije dostupan,
malo napornog TV programa...
A ni Capru nešto više ne vrte k'o prije.
"Everytime a bell rings, an angel gets his wings"
"That's right, honey. That's right!!!"
Sve samo neke biblijske TV ekranizacije s Benom Kingsleyem ...
Ili je to uvijek jedna te ista?
... Glazbenih užasa iz TV ili radio-aparata.
Donekle podnošljivih (barem kao etnološka edukacija) kad su u pitanju tradicionalne, stare prigodničarske
Krajnje nesnosnih posljednjih godina
s dominacijom MTV-r'n'b božićnih obrada
raznih Žaka Hudeka
ili - božesačuvaj - Masima...
A u vanjskom svijetu... Hmm.
Orgazam marketingaša i trgovaca.
Mahnitanja.
Prodavanje muda pod bubrege.
Štandovi s mirisnim svijećama, i poklon-šalicama.
Stotine tisuća, ili možda milijuna posječenih borova.
Kontejeri na Štefanje krcati tonama metaliziranih, bio-nerazgradivih, praktički neuništivih ukrasnih papira.
Lunapark-šopingcentri u epileptičarskom grču.
I mladi, koji slažu da idu na polnoćku u Katedralu, pa popune birtije u Tkalči.
***
Veća mi je fora Uskrs
Jer ima malo više digniteta
Daruje se skromnije
I jer su jaja šarena, i u zdjeli
I hren pročišćuje sinuse
A proljeće dolazi
I skoro će ljeto.
Anyway,
If you dig the whole thing,
in the words of immortal J. Lennon:
Gary Mimble To You,
Gary Babel, Dear Christmas,
Happy Birthday, Me To
utorak, 19.12.2006.
No pasaran
Puni naslov ovog bloga nije bez vraga
U kaosu psihoemotivnog disbalansa (egzistencijalne krize, začaranog kruga nedoumice i nedjelovanja, depresije, letargije...)
koji će skoro stasati za prvi razred osnovne,
Ponekad se u autoru ovih redaka javljaju razni neusmjereni i neartikulirani gnjevovi, bjesovi i amoci
Koji ponosnog im domaćina tjeraju na neuračunljive raspre – svađe, pače – sa samim sobom. Ponekad i na španjolskom.
Zdravorazuman bi netko rekao: 'Nature's way of tellin' you – get a job, man!'
No, to je već druga priča.
Ovi neusmjereni bjesovi, stavovi i argumenti, once in a while, poput 'inteligentnog' američkog projektila koji sravni nešto osim iračkog rodilišta, pronađu ipak svoj cilj.
Prije koji dan oduševila me sljedeća vjestica:
Odlučiše, naime, zabraniti SVO reklamiranje na javnim površinama.
Moje oduševljenje pretočilo se u jedan brzopotezni iskaz (brzopotezan, kažem; naivan i bućkurišolik, ali emotivan), sljedećeg sadržaja:
Budućnost (n)ovoga svijeta počinje u Južnoj Americi.
Been there, seen that, know it.
Neomarxismo,
Nuevo socialismo,
Revaloriziran i očišćen svih negativnih konotacija prošlosti
označen radikalnim - suludo radikalnim, ali srčanim - potezima usmjerenima na čovjeka a ne novac.
Nov i svjež udarac u dupe ovom degeneričnom zapadnom svijetu i njegovom podivljalom istočnom imitatoru (oh, da, pogotovo nama),
truleži koja više ne vidi izlaz iz začaranog kruga.
***
***
U Săo Paolu će nešto marketingaša u finim odijelima možda ostati bez posla.
Zahvaljujući upravo marketingu, međutim, stotine tisuća ljudi svaki dan ostaje bez posla u mnogo konstruktivnijim i ljudskom rodu nasušnijim sektorima – tekstilnoj industriji, primjerice, koja zadovoljava jednu od osnovnih ljudskih potreba (pokrivanje biblijskog stida. Ne?).
I tinejdžeri-aktivisti dobro već znaju da se korporacijama danas više ne da plaćati radnike u domicilnim zemljama, te da proizvodnju prebacuju u zemlje drugog i trećeg svijeta. Maleni indonezijski ili bijedni istočnoeuropski robovi izrađuju im proizvod za mali postotak stvarne cijene, a ušteđeni se novac na opću radost menadžmenta trpa u marketing.
Ušteđene se milijarde potom ulažu u bjesomučna isticanja simbola (tih, recimo, na tenisicama i majicama kojima se uniformirane bulumente ponose više nego vlastitim mozgom), i smišljanja sve perfidnijih psiholoških zamki.
***
Jednom davno, u reklami vjerojatno nije bilo ništa loše.
Ona je izvorno možda bila i korisna pojava – dajući naputke gdje se nešto može nabaviti i po kojoj cijeni, te obavještavajući o novim proizvodima i uslugama.
Mala, informativna, korisna reklama vremenom se počela debljati, rasti, zahtijevati – pretvorivši se konačno u nešto zloćudno.
Danas je to inteligentna, psihotična zvijer imenom "marketing" - najpropulzivnija industrija modernog doba - koja atakira na ljudske slabosti, te izravno i neizravno svojom "ludom, urbanom i modernom kreativnošću " jedino uništava, ništa ne proizvodeći.
Nekoć je vladalo pravilo: Da bi uspio, potreban ti je dobar, kvalitetan proizvod, a za to su ti potrebni kvalitetni, obučeni zaposlenici.
Back to square one: Danas je potrebno samo nešto robovske radne snage.
Kvaliteta je uglavnom nevažna.
Uz dobru, bogatu, gebelsovsku propagandu, za neviđeno bolje pare prodaje se - magla.
Kvačica ili tri crte na obući.
Faksimil nečijeg potpisa na guzici hlača.
Divna stvar, taj kapitalizam.
***
Sjetimo se toga, možda, kada nam se nakon 20 dana počnu raspadati fensidizeltraperice od 1000 kuna, ili tenisice kojima se ni slučajno ne smije opaliti lopta:
Netko se tad upita „Za koji sam ja kurac dao te novce?“
A zatim dođe k sebi, "Ah, da, naravno. Da budem kewl."
***
Neki, pak, ljube reklame;
njihovo ih šarenilo uveseljava
dobivaju dojam da žive u svijetu obilja –
Takvi ljudi svijet bez reklama zamišljaju kao Bukurešt 70-tih…
Reklame doista noću daju gradu svjetlost i šarenilo, a to ljudski um voli jer mu zadovoljava atavističku potrebu za sigurnosti i toplinom (usp. svima omiljeno božićno doba - blješteća svjetla, šarenilo, kič na sve strane, fantazija) -
Problem ipak nije u svjetlosti i šarenilu, jer se to može postići i bez svjetlećih reklama -
Vatikan je, recimo, noću prekrasno osvijetljen i bez njih.
Riječ je o gušenju ljudskog mozga, pretrpavanja mahom beskorisnim informacijama, koje - u nekim navedenim slučajevima (već notorni jumbo plakati s golim ženskama) - mogu imati tragične posljedice.
Većinu ljudske povijesti informacije su bile deficitarne. Danas je - stopostotnom zaslugom marketinga - prosječan čovjek njima zagušen toliko da više ne razdvaja žito od kukolja.
Posljedice - short attention span, slabljenje snage rezoniranja, podložnost manipulaciji, generalno otupljivanje na podražaje...
The list goes on.
Kome se čini da je ovo obično pretjerivanje i mlaćenje prazne slame - neka baci pogled na fotografije Tokia, glavne džade Ginze, ili recimo tamošnje podzemne:
STVARNO, KRASAN PRIZOR
pa neka razmisli koliko bi dugo izdržao dolje
da je epileptičar.
I neka se pripremi.
I naša će pokondirena selendra uskoro tako izgledati.
Ili?
ponedjeljak, 18.12.2006.
Bježi kišo s prozora
Prvi post na ovome blogu dogodio se u ono blaženo doba ljetnih sparina, kojima – u dahu, neplanirano – spjevah u nekoliko vremena krasnu odu.
Stvarajući to omanje prozno-lirsko djelo, s dominantnim motivom toplog zapaha smeća iz kvartovskog kontejnera,
simultano sam se grozio pomisli na suprotnost ljepote kojoj pjevam. Bez te groze, nepotpuniji bi bio užitak kojeg sam ćutio.
Dualistička je čovjekova narav.
Svakom sretnom trenutku dodajemo opori začin slutnje nesreće, kako bi tim više u njemu uživali.
Bez zla ne znamo što je dobro.
Bez Sotone ne znamo što je Bog.
Pišući, dakle, u ljeto o ljetu, a pod opojnim utjecajem jedne naročito podatne noći, na umu sam imao i suštu suprotnost tog trenutka.
Tko ove retke čita danas, tjedan dana prije navodne obljetnice Krista, kroz prozor vidi o čemu je riječ.
Tko na ove retke nabasa za neke buduće ljetne žege, let me draw him a picture:
- slinava kiša,
- rad uz svjetlost sijalica od ranog jutra
- zvučna pozadina šuštanja prometa koji gazi preko barica i lokvi na asfaltu
- nesnosne gužve i zastoji ako kreneš autom, uz dodatak zamagljenih stakala
- nesnosne gužve i zastoji ako kreneš tramvajem, uz dodatak kiselog smrada mokrih kaputa, i curenje tuđih smotanih kišobrana po nogavicama
- raspeti kišobrani u hodniku, "da se osuše"
- smočene novine
- meteoropatska depresija, no matter how wonderful a day you might otherwise have
- mračan dan koji u jednom nezamjetnom trenutku prelazi u mračnu noć; nalik spajanju mora i vedrog neba na horizontu, samo neopisivo odvratnije
- osjećaj da će ova rugoba trajati vječno
Bauk tuge blogom kruži.
četvrtak, 07.12.2006.
Bolje biti pijan, nego star
Jedan tako glupav, ljudski moment
Negdje među stvarima iz intimne prošlosti čuči i leži malena videokazeta iz obiteljske video-kamere.
Jedna od nekoliko koje otuđih iz kolekcije obiteljskih videozapisa, i sakrih u vlastitu arhivu.
Na njoj, umetnuta negdje između pretencioznih, kvazi-umjetničkih kadrova kojima sam testirao (nepostojeći) redateljski nerv, smještena je kratka priča podijeljena u dva dijela…
Postavivši kameru, s kojom sam se tih dana igrao, na policu u visini očiju, snimio sam samoga sebe, jednog dalekog petka ili subote, kako se pripremam izaći iz kuće na 'ludi izlazak' –
- u crnom dugačkom kaputu, crne duge kose, mršaviji 10-ak kila, mlađi 10-ak godina, ćosavih obraza, glumeći ludost s nepripaljenom cigaretom u zubima, dajući kameri do znanja da se planiram svojski zabaviti…
Kadar koji slijedi iza toga snimljen je nekoliko sati kasnije, po povratku kući.
Isti položaj kamere, isti kut, isti akter, drukčije stanje uma, iskrivljeno i nakošeno maliganima koje luče glupavi smiješak na licu klinca koji se vratio izvana i upalio kameru da se snimi u pijanom, veselom stanju.
Jedini je to postojeći filmski footage mene u pijanom stanju.
Draga mi je ta snimka.
Ne zato jer zaslužuje pljesak, nego zato jer služi svojoj svrsi u najsuštinskijem (?) smislu – hvata jedan besmisleni, životni trun u vremenu koji bez riječi govori sve. Makar samo onome koji je to snimio.
Bio si takav, izgledao si tako, napio si se tako, imaš glupav osmjeh tako, kraj priče.
I, premda ćeš se vjerojatno još dosta puta napiti, nikad više nećeš biti takav kao na toj snimci.
I doista – večeras sam izašao van, na koncert koji se pokazao nekako lošim, pa ga krenuh ispravljati pivom i fantastičnim razgovorima na raznim mjestima.
I, evo, dođoh kući pijan, toliko da – strahujući od efekta helikoptera iza zatvorenih kapaka – oklijevam leći u krevet, pa pletem prste po tipkovnici kompjutora, tipkajući felere i gluposti koje ću objaviti na
blogu, jer to
fala Bogu
mogu,…
I evo – doista – premda su svi elementi tu, ništa više nije kao na toj snimci.
'Nitko nikad ne može dvaput zakoračiti u istu rijeku.
Jer, drugi put to više nije ista rijeka,
Niti je to više isti čovjek.'
nedjelja, 03.12.2006.
Caru, za zdravlje i dug život
Kada caru Franji jednom prilikom carski liječnici otkriše bolest droba i urgiraše za hitan pregled crijeva, on objavi: "Neka nam to učini najbolji među najboljim panonskim liječnicima, ali panonski mora biti. Takav će se, bez sumnje, najdublje i najtemeljitije zavući u nas svoje znanje, ne bi li nam olakšali zdravlje."
I tako bi.
Iz Panonije dovedoše prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara, koji se doista najdublje i najtemeljitije zavuče, i izroni s dijagnozom: 'blaži kolitis, liječiti u ljekovitim ljetnikovcima južne Jadrije'.
Čuvši dobru vijest, dvor odahnu.
"Sve je dobro, sve je dobro", tapšahu se po uz smijeh po plećima, a predvečer u privatnosti svojih ložnica brisahu graške ledena znoja s čela: "Sve je ipak dobro".
Čuvši dobru vijest, narodi Panonije organiziraše spontano veselje, a u rodnome gradu prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara preponosni gradski oci sastaviše odbor koji u ekspeditnom roku – storniravši na neodređeno sve zdravstvene, milosrdne i sanitarne izdatke grada – uspije sakupiti dovoljna sredstva za veličanstveni spomenik njemu, svom najslavnijem sinu.
I kada se prof. dr. Vrhnjar nakon nekoliko sedmica vratio u svoj rodni grad, dočekaše ga zastave, plotuni i opće veselje. I nakon što, uz nadahnut gradonačelnikov govor i klicanje puka, otkriše veličanstveni spomenik, sprovede prof. dr. Vrhnjara svečani špalir gradske garnizone do rodne kuće, u novopreimenovanu Ulicu prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara na broj 1!
Tako su se Ponosili Naši Stari!
