Marketing
No pasaran
Puni naslov ovog bloga nije bez vraga
U kaosu psihoemotivnog disbalansa (egzistencijalne krize, začaranog kruga nedoumice i nedjelovanja, depresije, letargije...)
koji će skoro stasati za prvi razred osnovne,
Ponekad se u autoru ovih redaka javljaju razni neusmjereni i neartikulirani gnjevovi, bjesovi i amoci
Koji ponosnog im domaćina tjeraju na neuračunljive raspre – svađe, pače – sa samim sobom. Ponekad i na španjolskom.
Zdravorazuman bi netko rekao: 'Nature's way of tellin' you – get a job, man!'
No, to je već druga priča.
Ovi neusmjereni bjesovi, stavovi i argumenti, once in a while, poput 'inteligentnog' američkog projektila koji sravni nešto osim iračkog rodilišta, pronađu ipak svoj cilj.
Prije koji dan oduševila me sljedeća vjestica:
SĂO PAULO – Od početka sljedeće godine brazilski Săo Paulo, zagušen onime što lokalne vlast nazivaju "vizualnim zagađenjem", odlučio je stisnuti gumb "obriši i ugasi" i svojim građanima ponuditi pročišćeni pogled na grad.
Odlučiše, naime, zabraniti SVO reklamiranje na javnim površinama.
Urbanisti, arhitekti i zaštitari okoliša s entuzijazmom s dočekali ovu zabranu, uvedenu novim zakonom "za čisti grad", jer smatraju da će time Săo Paulo napraviti važan korak prema idealnom urbanom prostoru prilagođenijem čovjeku. Zakon predstavlja "neuobičajenu pobjedu javnog interesa nad onim privatnim, reda nad kaosom, lijepoga nad ružnim, čistoće nad vulgarnošću", napisao je Roberto Pompeu de Toledo, analitičar i pisac….
Moje oduševljenje pretočilo se u jedan brzopotezni iskaz (brzopotezan, kažem; naivan i bućkurišolik, ali emotivan), sljedećeg sadržaja:
Budućnost (n)ovoga svijeta počinje u Južnoj Americi.
Been there, seen that, know it.
Neomarxismo,
Nuevo socialismo,
Revaloriziran i očišćen svih negativnih konotacija prošlosti
označen radikalnim - suludo radikalnim, ali srčanim - potezima usmjerenima na čovjeka a ne novac.
Nov i svjež udarac u dupe ovom degeneričnom zapadnom svijetu i njegovom podivljalom istočnom imitatoru (oh, da, pogotovo nama),
truleži koja više ne vidi izlaz iz začaranog kruga.
***
Jedino ovakvi potezi mogu prekinuti ovu bolesno podivljalu vladavinu forme, u kojoj sadržaj i kvaliteta više ne znače ama baš ništa..
***
U Săo Paolu će nešto marketingaša u finim odijelima možda ostati bez posla.
Boo-fucking-hoo
Zahvaljujući upravo marketingu, međutim, stotine tisuća ljudi svaki dan ostaje bez posla u mnogo konstruktivnijim i ljudskom rodu nasušnijim sektorima – tekstilnoj industriji, primjerice, koja zadovoljava jednu od osnovnih ljudskih potreba (pokrivanje biblijskog stida. Ne?).
I tinejdžeri-aktivisti dobro već znaju da se korporacijama danas više ne da plaćati radnike u domicilnim zemljama, te da proizvodnju prebacuju u zemlje drugog i trećeg svijeta. Maleni indonezijski ili bijedni istočnoeuropski robovi izrađuju im proizvod za mali postotak stvarne cijene, a ušteđeni se novac na opću radost menadžmenta trpa u marketing.
Ušteđene se milijarde potom ulažu u bjesomučna isticanja simbola (tih, recimo, na tenisicama i majicama kojima se uniformirane bulumente ponose više nego vlastitim mozgom), i smišljanja sve perfidnijih psiholoških zamki.
***
Jednom davno, u reklami vjerojatno nije bilo ništa loše.
Ona je izvorno možda bila i korisna pojava – dajući naputke gdje se nešto može nabaviti i po kojoj cijeni, te obavještavajući o novim proizvodima i uslugama.
Mala, informativna, korisna reklama vremenom se počela debljati, rasti, zahtijevati – pretvorivši se konačno u nešto zloćudno.
Danas je to inteligentna, psihotična zvijer imenom "marketing" - najpropulzivnija industrija modernog doba - koja atakira na ljudske slabosti, te izravno i neizravno svojom "ludom, urbanom i modernom kreativnošću " jedino uništava, ništa ne proizvodeći.
Nekoć je vladalo pravilo: Da bi uspio, potreban ti je dobar, kvalitetan proizvod, a za to su ti potrebni kvalitetni, obučeni zaposlenici.
Back to square one: Danas je potrebno samo nešto robovske radne snage.
Kvaliteta je uglavnom nevažna.
Uz dobru, bogatu, gebelsovsku propagandu, za neviđeno bolje pare prodaje se - magla.
Kvačica ili tri crte na obući.
Faksimil nečijeg potpisa na guzici hlača.
Divna stvar, taj kapitalizam.
***
Sjetimo se toga, možda, kada nam se nakon 20 dana počnu raspadati fensidizeltraperice od 1000 kuna, ili tenisice kojima se ni slučajno ne smije opaliti lopta:
Netko se tad upita „Za koji sam ja kurac dao te novce?“
A zatim dođe k sebi, "Ah, da, naravno. Da budem kewl."
***
Neki, pak, ljube reklame;
njihovo ih šarenilo uveseljava
dobivaju dojam da žive u svijetu obilja –
Takvi ljudi svijet bez reklama zamišljaju kao Bukurešt 70-tih…
Reklame doista noću daju gradu svjetlost i šarenilo, a to ljudski um voli jer mu zadovoljava atavističku potrebu za sigurnosti i toplinom (usp. svima omiljeno božićno doba - blješteća svjetla, šarenilo, kič na sve strane, fantazija) -
Problem ipak nije u svjetlosti i šarenilu, jer se to može postići i bez svjetlećih reklama -
Vatikan je, recimo, noću prekrasno osvijetljen i bez njih.
Riječ je o gušenju ljudskog mozga, pretrpavanja mahom beskorisnim informacijama, koje - u nekim navedenim slučajevima (već notorni jumbo plakati s golim ženskama) - mogu imati tragične posljedice.
Većinu ljudske povijesti informacije su bile deficitarne. Danas je - stopostotnom zaslugom marketinga - prosječan čovjek njima zagušen toliko da više ne razdvaja žito od kukolja.
Posljedice - short attention span, slabljenje snage rezoniranja, podložnost manipulaciji, generalno otupljivanje na podražaje...
The list goes on.
Kome se čini da je ovo obično pretjerivanje i mlaćenje prazne slame - neka baci pogled na fotografije Tokia, glavne džade Ginze, ili recimo tamošnje podzemne:
STVARNO, KRASAN PRIZOR
pa neka razmisli koliko bi dugo izdržao dolje
da je epileptičar.
I neka se pripremi.
I naša će pokondirena selendra uskoro tako izgledati.
Ili?
Post je objavljen 19.12.2006. u 01:29 sati.