Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 30.12.2006.
Merry New Year
Memo to myself:
You are a lying bastard, my friend.
Elem, novogodišnji prigodni:
Najgluplji doček svih vremena: 2001.
Kad sam se greškom našao zarobljen u komornom prostoru s još, slovima i brojkom, 5 (pet) ljudi.
Od glasne tišine unutar debelih zidova nismo čuli ponoćna pucanja,
od čudnog smještenih prozora nismo vidjeli nebo ni vatromete,
nitko od prisutnih nije imao sat na ruci,
i novogodišnja smo rukovanja i čestitke izmijenili blizu jedan. Stvarno ludo.
Puštala se loša, iritantna elektronska glazba iz računala u drugoj sobi.
Pokušaj mijenjanja glazbe naišao je na neodobravanje domaćina. Isti nije uspio. Pijukanje se - uz nesnosno naporne dijaloge i monologe - nastavilo sve do okašnjelog razilaženja u 2 sata.
Budući da sam, na nesreću, ja bio predlagatelj tog okupljanja tu večer, posipao sam se pepelom i bio mrzovoljan većinu siječnja i veljače.
Drugi najgluplji doček: '98 ili '99. Ne mogu staviti ruku u vatru.
Negdje na Maksimirskoj.
Previše nepoznatih, nezanimljivih ljudi u ovećem stanu.
Obilje glupih razgovora.
Stravičan izbor glazbe.
"Mare i Kate" Igora Štimca na repeatu: pjesma večeri, s desetak ili petnaestak izvedbi. Popraćenih zborskim skandiranjem. Katastrofa.
Večer proveo na balkonu.
Neka čudna muvanja.
Izmaglica, lagana amnezija.
Čini mi se da je bilo mokrenja kroz ogradu balkona.
Čini mi se da je bilo nekakvih hvatanja i natezanja između plahti koje su se sušile na štriku.
U zoru je krenulo omanje natjecanje puštanja vjetrova u plamen upaljača. Koje je proteklo u pijanom smijehu, i s pokojom oprljenom obrvom. Da.
Nothing to write home about, u svakom slučaju.
Sutrašnja kava bila je zanimljivija.
Treći najgluplji doček: 1993.
Roditelji otputovali na doček.
Natmušeni tinejdžer nije htio čuti za to da im se pridruži.
U posljednji trenutak, 31. prosinca poslijepodne, otpao mu tulum kojem se veselio.
Novu godinu je dočekao sam, u dnevnoj sobi,
grickajući suhu, skoranu makovnjaču,
pijuckajući rakije i viskije iz bifea,
pušeći meki Benston,
oholo gaseći čikove u roditeljsku pepeljaru.
Čitajući neku povijesnu knjigu o starim Rimljanima
Slušajući Doorse i Zeppeline na gramofonu.
Kad bolje promislim, nije bilo toliko ni loše.
Prvo (novogodišnje) pijanstvo: 1988 ili 1989.
Roditelji otišli na doček.
Sin-osnovnoškolac ostao na čuvanju kod djeda i bake.
Jela se prasetina i francuska, gledao se zabavni novogodišnji program ("Šampanj, šampanj"?), u ponoć se popilo malo Bakarske vodice.
Baka i djed se povukli na spavanje oko pola 1.
Unuk se, četvrt sata kasnije, pod okriljem noći iskrao iz kreveta, uzeo Bakarsku iz frižidera, i cijelu je ispio na balkonu, gledajući okašnjele rakete, i paleći prskalice. Jeftini domaći alkohol po prvi mu je put u životu pomutio pamet.
Sljedeće jutro, unuk se mogao (da je imao hrabrosti) pohvaliti svojim prvim mamulukom.
Nitko nije registrirao praznu bocu. Unuk je prošao lišo.
* * *
Najbolji doček svih vremena: 2000.
Bez premca.
Izvrstan tulum.
Svi prijatelji na okupu.
Izvrstan prostor.
Izvrsna muzika.
Puno klope, pića i lakših narkotika.
Poslije ponoći smotao jedno pirgavo stvorenje lijepih očiju
Koje i dan-danas sjedi s desna u mojem autu
I leži slijeva u krevetu.
* * *
Nova godina (budući počinje i završava u ćumezu moje dnevne sobe)
gubi na zanimljivosti i uzbuđenjima posljednjih godina,
no, s druge strane, dobiva na sigurnoj zabavi, finom odvaljivanju, i ugodnoj, prijateljskoj atmosferi.
Što nikako nije za odbaciti.
Uz to, pruža mi se prilika provesti dva dana prije Nove godine u preslušavanju obimne kolekcije glazbe
i minucioznom slaganju novogodišnje kompilacije / soundtracka večeri
Što je jedan veliki gušt ali i prava znanost
Potvrdit će svaki ljubitelj glazbe
I John Cusack.
Vele mi ljudi: "Izvrsne su ti kompilacije".
Ja im odvraćam: "Hvala"
* * *
Ponekad me, ipak, malko lecne
Pomisao na veliki, uzbudljivi, ekstravagantni, dekadentni tulac,
Sličan nekim davnim.
* * *
Nekatarzičan svršetak posta, znam.
