Kada caru Franji jednom prilikom carski liječnici otkriše bolest droba i urgiraše za hitan pregled crijeva, on objavi: "Neka nam to učini najbolji među najboljim panonskim liječnicima, ali panonski mora biti. Takav će se, bez sumnje, najdublje i najtemeljitije zavući u nas svoje znanje, ne bi li nam olakšali zdravlje."
I tako bi.
Iz Panonije dovedoše prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara, koji se doista najdublje i najtemeljitije zavuče, i izroni s dijagnozom: 'blaži kolitis, liječiti u ljekovitim ljetnikovcima južne Jadrije'.
Čuvši dobru vijest, dvor odahnu.
"Sve je dobro, sve je dobro", tapšahu se po uz smijeh po plećima, a predvečer u privatnosti svojih ložnica brisahu graške ledena znoja s čela: "Sve je ipak dobro".
Čuvši dobru vijest, narodi Panonije organiziraše spontano veselje, a u rodnome gradu prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara preponosni gradski oci sastaviše odbor koji u ekspeditnom roku – storniravši na neodređeno sve zdravstvene, milosrdne i sanitarne izdatke grada – uspije sakupiti dovoljna sredstva za veličanstveni spomenik njemu, svom najslavnijem sinu.
I kada se prof. dr. Vrhnjar nakon nekoliko sedmica vratio u svoj rodni grad, dočekaše ga zastave, plotuni i opće veselje. I nakon što, uz nadahnut gradonačelnikov govor i klicanje puka, otkriše veličanstveni spomenik, sprovede prof. dr. Vrhnjara svečani špalir gradske garnizone do rodne kuće, u novopreimenovanu Ulicu prof. dr. Vjenčeslasa Vrhnjara na broj 1!
Tako su se Ponosili Naši Stari!
Post je objavljen 03.12.2006. u 02:17 sati.